Borba s demonima

Borba s demonima

Sonov posao Britanke Jade D’Cruz zasluženi je festivalski laureat. Intrigantan i sugestivan, formalno distanciran, no prilično emotivan, približava nam način i stil života mladoga poljoprivrednika Joea Sona

Filmovi prikazani u kategoriji dokumentarnoga filma na prvom ZFF-u više nego učinkovito demantiraju izreku o prvim mačićima i njihovu neizbježnu tragičnu skončavanju. Štoviše, visoka kvalitativna razina i ujednačenost prikazanih filmova u kombinaciji s organizacijskim iskustvom stečenim minulih pet ljeta Motovun Film Festivala rezultirali su vrlo solidnim programom svjetskih dokumentaraca cijepljenih na politička ili ideološka opterećenja, ali i na porođajne muke i dječje bolesti gotovo neizbježne pri pokretanju novoga kulturnog projekta.

Socio-patološki fenomeni

Otvorenje dokumentarnog dijela festivala pripalo je filmu Trajno nastanjeni stranac srpsko-crnogorskog autorskog dvojca Davor Konjikušić — Mišo Babović, biografskom dokumentarcu o Edi Maajki. Predvidljivo i nemaštovito strukturiranu filmu (red Edina monologa, red spotova i koncertnih snimki, red fenomenoloških analiza, pa opet iznova) aktualnost i gledljivost osigurava Edin oštar jezik i lucidna zapažanja kojima, kao i u pjesmama, beskompromisno detektira socio-patološke fenomene hrvatskoga društvenog prezenta (nacionalizam, šovinizam, primitivizam,...) otkrivajući nam, iz pozicije dotepenca i trajno nastanjena stranca (status pod kojim se vodi u osobnoj iskaznici), neumoljivo i bez zadrške sve slabosti i nedostatke, ali i poneku vrlinu nas samih. Uznemirujuće.

Vakvagany je mađarsko-američka koprodukcija autora Benjamina Meadea, eksperimentalni feature-film koji je osvojio brojne nagrade. Film na etički vrlo dvojben način (zlo)rabi ukradene arhivske kućne filmove dobrostojeće mađarske obitelji iz četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća. Ono što se u početku čini idiličnim prikazom skladnih obiteljskih odnosa postupno se, kroz viđene snimke, ali i kroz komentare pisca krimića Jamesa Ellroya, psihijatra Roya Menningera i eksperimentalnoga filmaša Stana Brackhagea, pretvara u sliku disfunkcionalne, duboko nesretne obitelji.

Filonacizam, alkoholizam, zlostavljanje djece i mogući incest obilježja su obitelji čiji su živući članovi (brat i sestra) danas štićenici ustanova za mentalno poremećene osobe. A upravo u odnosu prema živim članovima obitelji autor drastično prelazi granicu dobra ukusa i, ne poštujući bilo kakva moralna ograničenja, pretvara posljednju trećinu filma u sadističko iživljavanje nad dvoje bolesnih, nezaštićenih ljudi.

Više od igre

Nužno osvježenje nakon Vakvaganya stiglo je s Drugim finalom, nepretencioznim, vrlo šarmantnim i duhovitim filmom o susretu najslabijih nogometnih reprezentacija svijeta, onih Butana i karipskog otoka Montserrat, održanu u doba odigravanja finala između Brazila i Njemačke na SP-u u Japanu 2002. Jarke sponzorske boje daju nadrealni ugođaj priči o navijačkim strastima, entuzijazmu i sportskom duhu sudionika koji i poraz 20: 0 tumače odličnom reklamom svoje zemlje, a diletantsku igru i slabu tjelesnu pripremljenost nadoknađuju borbenošću i htijenjem, dokazujući da nogomet još može biti više od igre.

Drugi dan donio je možda ne najbolji, no svakako najpotresniji film festivala, Sve o Evi, redateljski debi našeg iskusnog snimatelja Silvestra Kolbasa. Vrlo osobna intimistička priča prati bračni par (redatelj i njegova supruga Nataša) tijekom razdoblja od godine dana i pokušaj Natašine umjetne oplodnje u Beču. Sve strepnje i dvojbe, nade i strahovi o mogućim bolestima novorođenčeta, sve porođajne muke, ali i snaga ljubavi, duha i vjere u sretan ishod prikazani su iznimno ganutljivo i emotivno, bez zrnca patetike, dok dojmljiva glazba Darka Rundeka dodatno podcrtava emotivna stanja protagonista. Uz nužnu obradu zvuka Sve o Evi postati će još jedan dokaz vitalnosti i svježine suvremenoga hrvatskog dokumentarca.

Polovična realizacija

Sjećaš li se Sarajeva Nedima Alikadića i Seada i Nihada Kreševljakovića, pak, razmjerno je neinventivan i suhoparan kolaž televizijskih i videosnimki ratne zbilje sarajevskih 90-ih. Monotono nizanje uglavnom više puta viđenih kadrova i općih mjesta sarajevskoga ratnog svagdana koji su postali gotovo svačija emocionalna prtljaga malo govori o erosu i neuništivu duhu Sarajlija, što je, pretpostavljam, bila temeljna nakana filma. Dobra ideja, no tek polovična realizacija.

Slično se može reći i za meksički dokumentarac Pjesma pulque Everarda Gonzalesa, možda i najslabiji prikazani film. Djelo kojem je deklarativni cilj prikaz procesa proizvodnje pulquea, legendarnoga pića koje se dobiva od kaktusa, a čiji korijeni sežu još u pretkolonijalno doba, postupno se gubi u alkoholnim izmaglicama i zamornim pričama lokalnih pijanaca i redikula, dajući donekle sliku života meksičke sirotinje, no ne govoreći praktički ništa o piću siromašnih i njegovoj tradiciji.

Maštanje o boljem životu

Sonov posao Britanke Jade D’Cruz zasluženi je festivalski laureat. Intrigantan i sugestivan, formalno distanciran, no prilično emotivan, približava nam način i stil života mladoga poljoprivrednika Joea Sona iz karipske države Sv. Vincent i Grenadini, osobe koja se uzgojem marihuane bavi zbog osiguranja egzistencijalnoga minimuma. U siromašnoj i duboko korumpiranoj državi u kojoj vlast nadzire trgovinu kokainom i heroinom, uzgoj marihuane prepušten je malim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima uz tek simbolične kazne. Doslovna i prenesena ovisnost o marihuani Sonu omogućava preživljavanje, ali i sanjarenje o studiranju u Americi ili lješkarenju pod palmama, maštanje o nekom drugom, boljem, nestvarnom životu. Neposrednost Sonove priče i stvaran život koji pulsira u svakom kadru najveće su vrline ovoga izvrsnog filma.

Fall into Half Angel irske autorice Róisín Loughrey kratki je kroki drukčije, no ništa manje uzbudljive ovisnosti, ovisnosti o ljubavi i povjerenju kao temelju jedinstvenog odnosa Kena i Tine, para trapezista. Crno-bijeli film prikaz je akrobatske vještine bivšega ljubavnog, a sad profesionalnog dua, dan iznimno vješto, s uzbudljivom igrom svjetla i sjene koja svakom kadru daje očuđujući, nadrealni ugođaj.

Također je crno-bijeli i film Čovjek iz sobe njemačkog autora Borisa Tomischiczeka, osobna, komorna autorova posveta britanskoj rock-legendi Kevinu Coyneu. Polusatni Coyneov monolog u kojem stari roker rekapitulira svoj život opisujući borbe s vlastitim demonima i otkliznućem u ludilo odlikuje sugestivna ugođajnost i gotovo opipljiv osjećaj glazbenikova očaja.

Maćehinski odnos

O Pula povjerljivo, obljetničarskom dokumentarcu Tomislava Mršića i Deana Šoše snimljenom za ljetošnji jubilarni 50. filmski festival u Puli, zna se gotovo sve. I kako je snimljen, i zašto, čak ni premontiran, nije prikazan. Izgovor se pronašao u pretjeranoj zastupljenosti srpskih filmskih zvijezda i učestalu spominjanju Josipa Broza Tita. No, mislim da zec leži u sasvim drugom grmu — u rentgenski preciznom prikazu maćehinskog odnosa (ne samo kulturnih) hrvatskih vlasti devedesetih prema Puli u opreci sa zvjezdanim statusom koji je festival uživao prethodnih četrdesetak godina. Dokumentarac uistinu nema nazdravičarski karakter i ne širi poželjni svečarski optimizam, nego postavlja brojna neugodna pitanja na koja svaki zdravi skeptik unaprijed zna odgovor. Svijetla budućnost? Hm...

Dokumentarni program festivala zatvorile su Tri (u)lične priče, solidan omnibus Čarne Manojlović Stamenković, autorice iz SiCG. Premda tendenciozno koncipiran (naglašen kontrast urednih ulica Barcelone i Pariza prema raskopanim i prljavim beogradskim), film, pričom o troje mladih umjetnika u različitim sredinama, prilično uspješno dočarava spleen Pariza i Barcelone, atmosferu sredina u kojima se od sviranja jazza po klubovima ili asistiranja u filmskim produkcijama može solidno živjeti. U Beogradu (ali i Zagrebu) takvo što doima se utopijski.

Prvo je izdanje Zagreb Film Festivala, dakle, za nama. Na temelju dokumentarnoga programa potpisnik ovih reda mirne mu duše izdaje bjanko-ček i za sljedeću godinu. S pokrićem, dakako.

Josip Grozdanić