Vijenac 251

Margine

Kosi hitac

Bauk Laibacha ponovo kruži

Laibach, WAT, Mute Records, 2003.

Kosi hitac

Bauk Laibacha ponovo kruži

Laibach, WAT, Mute Records, 2003.

Djelić budućnosti stigao je i u naše krajeve. Barem nas tako uvjerava promidžbena poruka nove kreditne kartice American Expressa. Kartice koja se pored svojega prekrasnog plavog cyber dizajna razmeće i teškim kilobajtima virtualne pameti i jednom za svagda potire sve naše predodžbe o zbunjenim plavušama. Barem nas tako uveseljavaju propagandisti American Expressa dodajući za svoju karticu da je plava i, zamislite, inteligentna...

Priznajemo, možda je umjesto fraze »u naše krajeve« primjerenije reći »u naš kutak globalnog Imperija«, jer današnji kapital ne poznaje državne granice jer u nezaustavljivu kolanju učvršćuje svjetski poredak u koji nema mjesta za naše i njihove zavičaje i kojega slavni politolozi Hardt i Negri u svojoj knjizi Imperij nazivaju, hm, Imperij.

Sljedećih tisuću godina

Dakle, djelić budućnosti stigao je i u naš kutak Imperija. I to uz vrlo znakovit brand claim, koji glasi — za upotrebu sljedećih tisuću godina. I što bi to onda trebalo značiti? Tih sljedećih tisuću godina koliko bi trebala biti solventna ova nova kreditna kartica? Mala šala od korporativnog menedžmenta ili ozbiljniji simptom vremena u kojem živimo? Jedno se logično razmišljanje nameće — nije li tim pozicijskim sloganom American Expressa jače i od bilo koje teze Francisa Fukuyame (zloglasna tvorca teorije današnjeg kraja povijesti), proglašeno dokinuće svih povijesnih mijena i društvenih kretanja što bi se drznula biti nezavisnim od sveprožimljujućega protoka kapitala? Što će reći da mala povijesna bića ne mogu imati drugog izbora i ne mogu poželjeti biti neupotrebljiva u sljedećih tisuću godina.

Na pomalo eshatološke zahtjeve današnjega globalnog Imperija stiže još eshatološkiji protuudar Laibacha sažet u njihovom najnovijem programatskom pokliču: »We are time«, a koji je ujedno i produljeno objašnjenje naslova njihova novog studijskog albuma WAT. Laibach kao kakav bauk ponovno kruži globusom, no ovaj put u ulozi suverena gospodara vremena koji svrgava kreditnu karticu s njezina imperijalnog trona i uspostavlja perverznu vladavinu svih mogućih scenarija svršetka vremena.

Tvornica grijeha

Laibach to na jednom mjestu nedvosmisleno i kažu: »We are devouring time with infinite greed.« Dragi drugovi i drugarice, dragi poslovni kolege i suborci, dragi Unter- i Übermenschi dobrodošli u tvornicu sedam smrtnih grijeha zvanu Laibach Kunst Machine. Dobrodošli u svijet ekstatične groze u kojem poganske svečanosti klanja nevinih izbjeglica, napjevi nadirućih barbara s Istoka te đavolske arije koje obznanjuju početak apokalipse na Zemlji određuju sadržaj zabavnog programa.

Dobrodošli u svijet retrogradnih tendencija određenih Hunttingtonovim sukobom civilizacija i Fukuyaminim svršetkom povijesti. Dobrodošli u Laibachovu Kunst-mašinu. Uđite u svijet virtualne zbilje u kojem ćete stalno biti poticani na slobodno izražavanje svih vaših natražnjačkih tendencija gledajući zatim kako se one osamostaljuju i otuđuju od vas u nekom nevjerojatnom peelingu duše i kako vas poput kakvih utvara te iste tendencije počinju proganjati dok ih naposljetku potpuno ne odbacite. Drugim riječima uđite u mašinu u kojoj ćete proći kroz ideološki užitak. I usput zaplesati na ruševinama civilizacije, ali i vlastitih opsesija.

Jak koncept — slaba forma

Album WAT označava trijumfalan povratak Laibacha na globalni glazbeni zemljovid nakon cijeloga desetljeća kreativnog zastoja. Taj najvažniji pop bend koji je ikada ponikao s ovoga, balkanskog, dijela globalnog Imperija danas slavi 23 godine postojanja i konačno može završiti svoju karijeru pristojnim i važnim albumom. Iako su na konceptualnom planu i njihovi prethodni albumi kao što su NATO, Capital i Jesus Christ Superstars bili vrlo lucidni pogađajući u neuralgične točke europskog ujedinjenja, secirajući snove i strahove zemalja u tranziciji, ali i revival religioznog osjećaja, oni su nažalost podbacili na glazbenoj osnovi i samim time imali malo toga reći na razini uvjerljivosti. Stara klopka konceptualne umjetnosti (jak koncept — slaba forma djela) uzela je danak i u njihovu slučaju. Kriza u koju je zapala Laibachova Kunst-mašina dovela je do toga da su i vjerni fanovi već bili digli ruke od starih majstora prisjećajući se njihova zlatnog doba iz osamdesetih kada su nastajali legendarni albumi Rekapitulacija, Nova akropola, Opus Dei i Let It Be.

Novi Laibach znače i preispitivanje starih pozicija te prilagodbu novim povijesnim uvjetima. Prilika da se ponovno preispita današnja realpolitike Imperija i odredi estetska forma u kojoj će se ona uobličiti, odnosno razobličiti. Ako su nekada u doba socijalizma i mekšega totalitarizma socijalističke Jugoslavije Laibach bili najjači kad su istraživali ideološku dimenziju užitka u njegovoj identifikaciji sa simbolima, danas su više usmjereni prema imaginarnim scenarijima i strahovima koji leže u pozadini ideologija. I to je sasvim logično. Naime, teško je danas zamisliti da korporativni logotipi poput Nikea, Coca Cole ili McDonald’sa imaju onu istu fetišističku težinu kao što su je nekada imali (nacistički ili kršćanski) križ te zvijezda petokraka. Stoga se na albumu WAT Laibach poigravaju zapadnjačkim strahovima invazije i kontaminacije, a manje zadivljeno gledaju u neke kromirane i izglancane površine ideoloških simbola.

Rubno, opasno, izopačeno

Što se samoga glazbenog stila tiče, Laibach najednom profitiraju i na tom polju. Naime, electroclash-revival koji je zadesio pop glazbu posljednjih godina ide im u prilog. Nekadašnji sintesajzeri electropopa iz osamdesetih i zvukovi primitivnih ritam-mašina ponovno su u modi ponajviše zaslugom njemačkog DJ Hella koji ih je izvukao iz povijesnoga zaborava i koji ih je u kombinaciji s techno-beatovima ažurirao za današnje vrijeme.

U neponovljivoj reinterpretaciji umjetnika s njegove International DJ Gigolos etikete stari electroclash samplovi zvuče rubno, opasno i fetišistički izopačeno. Što samo znači da su Laibach trebali zagrabiti tamo, posebice prema legendarnom electrocobody bendu D. A. F. iz osamdesetih i nadograditi njegova stilska rješenja današnjom techno produkcijom (kurentni singl Tanz mit Laibach izravna je referencija na poznati hit D. A. F-a Der Mussolini). Dovodeći u svoj studio sve popularnijeg slovenskog DJ-a Umeka, Laibach su možda napravili i krunski potez kasne karijere. Umekovo izvanredno dirigiranje studijskom opremom, vješto sampliranje i znalačka uporaba Power Tools softverskih programa pretvorilo je zvuk Laibacha u prodoran i moderan techno-izričaj nadahnut abrazivnim eksperimentima Davea Clarkea, mikrotonalnim referencijama na germanski techno i IDM.

Totalna konzumacija

Čak i nekoć karikaturalni glas frontmena Milana Frasa u filtriranoj Umekovoj obradi zvuči sada fenomenalno uvjerljivo. Album WAT otvara komad B Mashina, svojevrsna optimistična techno oda koja glorificira eskapističku tendenciju današnjih techno utopija. Ali ne zadugo. Već sljedeća stvar Tanz mit Laibach ironično rastura taj utopijski okvir, pozivajući na nihilistički ples nad ostacima svemirske postaje Mir. Slijede stvar za stvari koje u naizmjeničnom ritmu baražnih techno-beatova i deklamatornih industrijskih poema pozivaju na ples među ruševinama snova, ali i pozivajući na ispunjenje prikrivenih demonskih strahova i želja, kako Zapada tako i Istoka. Svojevrstan su vrhunac albuma komadi Satanic Versus u kojem Laibach ispovijedaju svoj najnoviji realnopolitički gospel (pozivajući slušatelje da u ovom trenutku kad su antiglobalistički glasovi odjednom utihnuli slobodno izraze svoja globalnopolitička stajališta) i The Great Divide u kojem uprizoruju poganski apokaliptički obred za doba sukoba civilizacija od kojih se i samome Belzebubu mora slediti krv u žilama.

Ukoliko sve navedeno nije dovoljno da vas navede da barem malčice i iz znatiželje zavirite u novi rad Laibacha, onim tvrdokornim obožavateljima što su digli ruke od starih idola poručujem: vratite se, jer Laibach su opet oni stari. Vratite se i sve će vam biti oprošteno, jer slušati ponovno Laibach ne znači više osjetiti blago nagrizanje duše nego punokrvni doživljaj u kojem vas vlastiti užitak ponovno i potpuno proždire. U totalnoj konzumaciji kako i priliči totalitarnoj Kunst-mašini.

Predrag Madžarević

Vijenac 251

251 - 16. listopada 2003. | Arhiva

Klikni za povratak