Američki mit

Američki mit

Prostor promatra iznutra, od sama njegova središta kućnog ognjišta, oko kojega postavlja prostorije društvenog obiteljskog života poput dnevne sobe i blagovaonice ili knjižnice, stvarajući intiman, zaštićeni ugođaj. Upravo je ognjište bilo moralno i duhovno, samim time i društveno središte, i nastambe i obitelji koja zajedništvo traži pred njim

Razmatramo li stvaralaštvo Franka Lloyda Wrighta (1867-1959) u pokušaju iznalaženja kontekstualnih poveznica što sežu do očitovanja društvene uvjetovanosti, odnosno tradicije iz koje taj američki arhitekt kao stvaralac izrasta, gotovo neizbježivo, pa i bez većih poteškoća, možemo očitovati i stvaranje zasebnog mita, u ovom slučaju arhitektonskog, koji se pak u potpunosti uklapa u mitološke postavke američkoga društva.

Kako je Wrightov opus, ipak, nemoguće ukratko sagledati u cjelini, jer obuhvaća razdoblje od sedam desetljeća, više od četiri stotine izvedenih projekata, nebrojeni niz neizvedenih, kao i njegova osobna razmatranja o arhitekturi; nužno je usmjeriti pozornost spram razdoblja što se često, ponekad i prenaglašeno, smatra prijelomnim u njegovom stvaralaštvu. Prerijske kuće, o kojima će biti riječ, tako obuhvaćaju razdoblje potpunog uobličavanja temeljnog izraza Franka Lloyda Wrighta, izraza što će se u kasnijem stvaralaštvu prelamati u nizu drugih izvedbenih obilježja. Pritom, međutim, nije uputno zanemariti uvjetovanost nastanka prerijske kuće, bez obzira da li je posrijedi društvena ili kontekstualna.

Društvena uvjetovanost

Izrastanje je Chicaga, njegovo prerastanje iz malog naselja s početka 19. stoljeća u velegrad na njegovu svršetku, zorno svjedočanstvo osebujnosti američke arhitektonske tradicije. Kako je taj grad u drugoj polovici 19. stoljeća postao glavnim središtem američkog Srednjeg zapada, mjestom koje je povezivalo razvijeni Istok SAD s golemim prostranstvima Zapada i njihovim novootkrivenim bogatstvima; tako je metaforički postao mjestom gdje se mit o uspostavi zajednice pretvarao u društvenu zbilju. Predstavnici su znamenite čikaške škole dosljednom primjenom i daljom provedbom već stvorenih zakonitosti, prožetih osebujnim postupcima, znatno unaprijedili arhitektonski jezik ne samo američkoga područja. Učinkovitost je njihova pristupa bila takva da je Chicagu omogućen neprestan i posve stabilan razvoj, u kojem je samo središte grada obilovalo novoizgrađenim neboderima čikaške škole, dok je predgrađe oblikovano primjenom izgradnje obiteljskih kuća, koje su još odražavale težnju obnovi stilova prošlosti. I upravo je u okrilju te škole, pod pokroviteljstvom glasovitoga Louisa Sullivana i njegova bliskog suradnika Dankmara Adlera, potkraj 1880-ih svoj rad započeo i Frank Lloyd Wright.

Kontekstualna uvjetovanost

Wrightovo je osamostaljenje 1893. pokazalo da u njegovu radu još postoji podosta nedoumica. Početni je ideal njegova stvaralaštva bio preobražaj industrijske tehnike s pomoću umjetnosti, ali je u tom razdoblju mogao ostati tek idealom, začetkom stvaralačkog mita u arhitekturi, jer samom Wrightu još nije bilo u potpunosti jasno kako doći do njegova ostvarenja. Kenneth Frampton u svojem znamenitom djelu Moderna arhitektura: kritička povijest piše: »Kao i njegovi učitelji Sullivan i Richardson, on (Wright) kolebao se između autoriteta klasičnog stila i vitalnosti asimetričnih oblika.«

Usmjereni stvaranju tradicije tada još mlade američke kulture, Sullivan, a zatim i Wright posegnuli su za radom Owena Jonesa Grammar of Ornament objavljenim 1856. godine, u kojem je prema Framptonovim navodima više od 60 posto primjera egzotičnoga podrijetla, od asirskog do keltskog. Taj je rad u njihovu stvaralaštvu postao izvornikom motiva koje su tek nenametljivo, pa samim time i potpuno prirodno, uklapali u nadgradnju svojih arhitektonskih izvedbi, što je takav postupak činilo dostatno svrhovitim. Kod Franka Lloyda Wrighta su, međutim, očitovani i europski utjecaji Ruskina ili Violet-le-Duca, a u potrazi za preoblikovanjem samosvojnog stila presudnim se može činiti susret s japanskom arhitekturom, čiji se utjecaj, naizgled proturječno, pretopio s nasljeđem Froebelovih knjižica namijenjenih stvaralačkom razvoju djece, kao i s učenjem pisaca transcendentalista poput Ralpha Walda Emersona, Walta Whitmana ili Henryja Davida Thoreaua, koji su pak uspostavili temelje sveobuhvatnog američkog mita. Poveznicom je svih navedenih utjecaja postala vezanost uz tradiciju i nasljeđe vlastita podneblja, odnosno prirodno okružje, što ih je stopila u nerazlučive sastojke Wrightova samosvojnog izraza. Naime, japanska šintoistička kultura uvjetuje arhitekturu izrazite jednostavnosti snažno povezane s prirodom, Froebelove su vježbe učinkovita provedba prirodnih zakona uspostavom geometrijskih, apstraktnih oblika, dok su pisci poput Emersona prirodu promatrali kao temelj na kojem se, kako piše Robert McCarter u izvrsnom djelu Frank Lloyd Wright: Architect: »ostvaruje sloboda individualnosti, stvara svrhovita zajednička kultura, a razvojne se prirodne sile dinamički integriraju.« Na tako prožetoj, višeslojnoj mreži utjecaja kojoj valja priključiti još i nasljeđe velškog unitarizma, Frank Lloyd Wright tek je u počecima stvaralaštva oklijevao u očitovanju mitskog sastojka arhitekture.

Nasljeđe prerije

Već u ranim ostvarenjima, poput vlastite kuće u Oak Parku (1889, pregrađivana do 1909) ili kuće Winslow u River Forestu, Illinois (prva samostalna izvedba, 1893) Frank Lloyd Wright dao je naslutiti izvorišta nekoliko godina poslije uobličene prerijske kuće. Iako Wrightov dom tlocrtom još ne odražava opčinjenost nesputanim, otvorenim prostorima, unutrašnjost već svjedoči o nizu motiva koji punu vrijednost zadobivaju u okružju prerijskog stila, poput kućnog ognjišta uz koje se obitelj, za Wrighta gotovo sveta zajednica, temelj demokracije, okuplja. Propitivanje mogućnosti osvjetljenja prostora ili pomaci u poimanju zidova tek su vježbenica na temelju koje je taj američki arhitekt uobličio unutrašnjosti kasnijih radova.

Prema navodima Brucea Brooksa Pfeiffera u knjizi Master Builder, kuća Winslow »označava početak stvaranja novoga jezika u obiteljskoj arhitekturi SAD«, a odražava i primjereni tretman prirodnih materijala bez prikrivanja njihovih osnovnih svojstava. Iako je njezina osnova zapravo klasičnog nasljeđa, u pomacima krovne građe i stražnjeg dijela nastambe uočavamo pomak k prostornom oslobođenju, koje je nakon pomna propitivanja napokon ostvareno u razdoblju prerijske kuće (1899-1910), kada su prerijska prostranstva postala presudnim Wrightovim nadahnućem. »U potrazi za daljnjim razvojem jezika obiteljske arhitekture«, piše nadalje Brooks Pfeiffer, »preuzeo je preriju kao temelj. Težio je arhitekturi dugih, niskih linija za koje je smatrao da su primjereniji preriji«.

Mitski odnos horizontalnog i vertikalnog postao je pritom presudan u Wrightovu arhitektonskom stvaralaštvu. Slijedeći liniju zemlje, Frank Lloyd Wright uglavnom zagovara horizontalnu postavku, tek ponegdje naglašavajući vertikale (izrazitim je primjerom naglašavanja vertikala, ali u skladnu odnosu s horizontalnim, tek kuća Fricke, također u Oak Parku, 1901). Princip, zemlje, pasivni princip tako dobiva punu potvrdu, ostajući podčinjenim načelu neba; aktivnom principu koji kao da otvoreno obuhvaća nastambe, ostavljajući im dovoljno prostora za širenje u horizontalnim smjerovima. Prožetost je pasivnog i aktivnog sveobuhvatna u prerijskim kućama, njezina je uloga gotovo presudna i ako ostvarenja toga razdoblja promatramo s mitskog stanovišta, uočavamo njihovu potpuno svrhovitu uklopljenost u američki mit o uzdizanju društva, ovaj put ne iz rasula, nego iz prirodnog, pasivnog principa, prema aktivnom, ljudskom, upravo s pomoću obiteljske kuće, svojevrsne mikrozajednice društva u preoblikovanju.

I upravo stoga posrijedi su nastambe smještene u predgrađa, iako sve udaljenije od urbanog. Wrightov je arhitektonski mit još bio podjednako društveni i pojedinačni, kao što nam svjedoče ponajbolja ostvarenja toga razdoblja poput kuće Dana-Thomasu Springfieldu, Illinois (1902), kuća Martin u Buffalu, New York (1904) ili glasovite kuće Robie u Chicagu (1906), čiji su vlasnici obnašali razmjerno važne društvene uloge, često konzervativne, ali su bili i otvoreni Wrightovim idejama, u kojima su prema Brooksu Pfeifferu prepoznavali »iskrenost, jednostavnost i otvorenost«, odnosno kvalitete koje je trebalo sadržavati američko društvo što su ga i sami svojim djelovanjem pokušavali djelotvorno uspostaviti.

Kako je za Franka Lloyda Wrighta i njegove klijente prirodni aspekt prostora značio ponajprije slobodu osobnosti naslijeđenu u društvenim zasadima, ne moraju nam se činiti začudnim Wrightova nastojanja da ne stvara izravno iz prirodnoga, nego je nadahnut njime i otkriva vlastite forme. Prostor promatra iznutra, od sama njegova središta kućnog ognjišta, oko kojega postavlja prostorije društvenog obiteljskog života poput dnevne sobe i blagovaonice ili knjižnice, stvarajući intiman, zaštićeni ugođaj. Upravo je ognjište predstavljalo moralno i duhovno, samim time i društveno središte, i nastambe i obitelji koja zajedništvo traži pred njim. No, Wright gotovo proturječno otvara unutrašnje prostore poigravajući se ukidanjem zidova ili promjenom njihove uloge, jer prerijska je kuća višeslojna, iz unutrašnje prisnosti teži u otvorenim križnim i pravokutnim planovima ka prirodnom okruženju što je obujmljuje.

Upravo kuća Dana-Thomas sobe otvara jednu prema drugoj, dok kuća Martin postaje zornim dokazom neraskidiva odnosa nastambe i krajolika, jer njezin prostor uključuje i zemljište što ju okružuje. Za mnoge je kuća Robie postala ponajboljim pokazateljem smjernica cjelokupnoga prerijskog stila zbog višeslojnosti odnosa otvorenih i zatvorenih prostora i, kako navodi Carla Lind u Frank Lloyd Wright’s Prairie Houses, »gotovo apstraktne kompozicije horizontalnih oblika naglašenim povremenim vertikalnim dodirima.« Ne treba zaboraviti ni činjenicu da Wright u prerijskoj kući uglavnom ukida potkrovlje i podrum, a kat koji sadrži osobne prostorije natkriljuje krovnom građom, koja se često prostorno izdužuje.

Nema u arhitekturi Franka Lloyda Wrighta gotovo atavističkoga straha od prirode, on ne gradi tvrđave u kojima se čovjek ograđuje, odvaja, čak i otuđuje od prirode. Dapače, on gradi tek zaklone u kojima se obitelj može osjećati sigurnom, a da pritom uvijek ostaje povezana s prirodom. No, mit prerije u Wrightovu stvaralaštvu u razmjerno je kratku razdoblju dosegnuo svoje potpuno oblikovanje, nakon kojeg je taj arhitekt morao posegnuti za drugim izražajnim sredstvima, napuštajući čak privremeno i samo područje SAD, gotovo istodobno kada su i prerijski dizajni postali dostupni u Njemačkoj i proširili stvaralačke utjecaje Europom.

Siegfried Gideion u znamenitoj knjizi Prostor, vrijeme i arhitektura zapaža da tijekom povijesti opstoje dvije različite težnje — jedna spram racionalnog i geometrijskog, a druga spram iracionalnog i organičkog: odnosno riječ je o dvama različitim pristupima odnosa s okolinom. Frank Lloyd Wright u čitavom se opusu, pa tako i prerijskoj kući, odlučio za težnju ostvarenju organičke arhitekture, arhitekture koja ne ovladava mjestom na kojem je izgrađena, nego je u potpunom suglasju s okolišem, upravo stoga ne mora nam se činiti začudnim ni kasniji Wrightov postupak stvaranja nastambi od materijala nađena u samom okružju izgradnji, što je tek krajnost uporabe prirodnih materijala kakvi jesu sazrele u prerijskoj kući. Oblikujući kuće prizemnog plana, poništavajući razdiobe između prostorija, taj američki arhitekt ne zazire od poistovjećivanja oblika i njegove namjene, odnosno ne zazire od poistovjećivanja prostora i vremena u arhitekturi. Kako je Frank Lloyd Wright stvarao u suglasju s prirodom, polazeći od okoliša, i ne pokušavajući ga podčiniti nastambi; prirodni mu čimbenik uzvraća naznačeno poštovanje okružujući njegove građevine na takav način da je gotovo nerazlučiva njihova međusobna povezanost. Izrastajući iz njemu jedino primjerena nasljeđa, nasljeđa prerije, Frank Lloyd Wright je u prerijskoj kući stvorio istinski mit, dovoljno prepoznatljiv da bi postao i društvenim, ali dovoljno osebujan da i stotinjak godina nakon stvaranja zadivljuje slojevitošću, ali i neprijepornim suglasjem ljudskoga stvaralaštva s prirodnim.

Tomislav Čegir