Zvijezde nad štakama

Zvijezde nad štakama

Goran Bogunović, Sve će biti u redu, Naklada Mlinarec i Plavić, Zagreb i Mostar, 2003.

Naša nova proza doživljava mali preporod. Tiska se mnoštvo novih knjiga, a posebno me veseli što je opet aktualan roman, ta godinama deficitarna vrsta na ovim prostorima. Sjetimo se Klonirane, ili Samhain, i barem još pet, šest drugih solidnih romana. Dokaz je to da se proza opustila, da hvata normalni zamah i da se konačno mladi autori ne boje ni te najveće i najteže forme i da ih, što je također vrlo bitno, nitko u pisanju i objavljivanju ne onemogućava. S druge strane, ozbiljan je problem što u nas zbog premalog tržišta pisac ne može postati profesionalac u punom smislu riječi (da piše samo prozu) pa se mora snalaziti na razne načine.

Tamo gdje nema imperativa

Također ova je nova proza, ova mala poplava ili plima, izbacila hrpu novih autora pa vlada i prilična pometnja na tržištu i kritici. Sjećam se, negdje sam pročitao da je jednom prilikom Joseph Beuys primio u svoju klasu u Düselldorfu samo one kandidate koji nisu prošli na prijemnom ispitu, samo one koji su bili ispod crte. Više su ga zanimali oni tobože nedaroviti, nego nadareni đaci. Stoga bih, poučen primjerom velikog umjetnika, poručio našim kritičarima i antologičarima da ruka koja poteže crtu također ima sasvim subjektivne kriterije, a u budućnosti najvjerojatnije je da te crte uopće neće biti i svi će pisci biti ravnopravno tretirani. No, nije ni sve tako crno, među autsajderima ipak je najugodnije, tamo nema nikakvih imperativa i ništa se ne mora. Tamo je prava domovina pisca: pisac je po vokaciji autsajder.

Dobro, sve ovo nema gotovo nikakve veze s knjigom Gorana Bogunovića Sve će biti u redu. Osim što je on, eto, novi mladi autor pa ulazi u tu bučnu plimu, u uskomešanu zbrku novih naslova koja vlada u nas. Vrijeme je ovo bez kriterija, kada razne struje vuku na razne strane, a kritičari imaju često posve suprotna stajališta. Moje je mišljenje da je recept za snalaženje u tom burnom prostoru upravo ono što bi i inače kritičarima trebalo biti najjače oružje. Ne mislim pritom samo na ’nos’ nekoga pojedinog kritičara i njegovu moć da nanjuši dobru književnost — nego mislim i apeliram na njegov fundus pročitanog; odnosno prepoznavanje određenih kvaliteta usporedbom s tradicijom. Tradicija, možda zvuči odveć klasično, ali to je zbilja jedini kriterij kad govorimo o književnosti danas.

Goran Bogunović priče iz zbirke Sve će biti u redu dosad je objavljivao po raznoraznim publikacijama pa tako ipak nije baš nepoznat užoj kulturnoj javnosti koja prati novu produkciju, a osim toga objavio je i jednu knjigu pjesma, nazvanu Ovdje.

Iako kreće iz — za moj ukus odveć sigurne baze — stvarnosno autobiografske proze autor ipak pomalo klizi (svjesno ili ne?) izvan tih uhodanih tračnica. Njegove su priče pomalo eksperimentalne, ali i melankolične — pa podsjeća iz daljine, recimo, na Simića ili Albaharija. Ta Bogunovićeva melankoličnost daje novu kvalitetu našoj prozi, stvar koja je dosad bila prisutna samo u nekoliko autora (primjerice Sanja Lovrenčić). Najbolje je efekt izraziti ovom metaforom: Bogunović je kao dječak koji navečer na štakama izlazi na pusto košarkaško igralište, ono isto na kojemu su njegovi vršnjaci po danu igrali košarku, a on ih je gledao s prozora. Zatim, u iznenadnu naletu noćne vedrine ukazuju mu se zvijezde, bezbrojna vrtloženja galaksija. Dječak zapanjeno gleda uvis, u ples sjajnih tijela na indigo pozadini. Ostaje dugo opijen tom muzikom sfera, oslonjen na štake i prepun pitanja o sebi, o životu, o ljubavi, o drugima, o svemiru.

Pokoja grešnica

Bogunović također citira Buzzatija, meni vrlo draga pisca, i veseo sam što eto barem netko u nas zna za velikoga talijanskog zanesenjaka i ljubitelja književnosti.

S druge strane Bogunovićeva knjiga ima i pokoju greškicu, kao prvenac, knjiga je to koju većina mladih pisaca mora napisati da bi se osobodila stanovita balasta i grča i krenula u osvajanja novih prostora. Tu je također i čest motiv vožnje automobila, nekoliko se stvari događa baš za vrijeme vožnje, kada naš autor koči radnju. Osjećaj ugode u ovim pričama povezan je s psihološkim osjećajem ugode, ugode putovanja koje se očitava kao kretanje, kao ne-vrijeme i ne-mjesto. Tu je i osjećaj prividne kontrole koju vozač ima nad strojem (pa i pisac i čitatelj nad radnjom).

Dakle, pred nama je solidan prvenac. A što će biti dalje, vidjet ćemo.

Rade Jarak