Volim zbunjivati ljude

Volim zbunjivati ljude

Goran Bogunović, ime zapaženo po periodici i nagrađivan na raznim natječajima, autor zbirke pjesama Ovdje, objavio je zbirku priča Sve će biti u redu

Što autor knjige Sve će biti u redu misli o knjizi Nešto nije u redu Tatjane Gromače?

— To te vjerojatno zanima zbog sličnosti naslova. Moja je knjiga naslov dobila po priči koju sam napisao prije pet-šest godina i koja nije ušla u knjigu. Kada nekomu dođem u kuću, uvijek pažljivo pregledam police s knjigama i tako sam na jednom tulumu pronašao Tatjanu Gromača, o kojoj se u to vrijeme dosta govorilo. Otvorio sam knjigu tek toliko da bacim pogled i na kraju je pročitao u dahu, usred tuluma. Dobra je to knjiga i šteta što Tatjana Gromača više ne objavljuje. Tulum je, inače, bio zabavan, a i dan danas pamtim raspravu o razlici između ženskih i kravljih dojki i rečenicu »Fina je ženska, ali ni jedna nije meka kao kravlja«.

Miris elektronske knjige

Diplomirao si čak na dva fakulteta, Ekonomskom i Elektrotehničkom. Je li ti žao što nikada nisi diplomirao na Filozofskom?

— Htio sam upisati FF i neko vrijeme žalio zbog toga što nisam. Većina ljudi iz MIOC-a studirala je elektrotehniku, pa sam i ja, vodeći se logikom »dobro je znati nešto konkretno«, otišao s ostalim Turcima. Poslije sam upisao i ekonomiju. Sada mi nije žao. Uvijek mi je slađe raditi ono što ne moram, pa bi mi filozofija možda i ogadila knjigu, tko zna?

Okvirne priče zbirke govore o ljubavi prema knjizi i knjižnicama, o ljubavi koja voli materijalnost knjige. Istodobno dobio si nekoliko lijepih priznanja zahvaljujući internetiziranim natječajima i priskrbio si nešto objava u internetskim časopisima. Kakvom, kao dijelom i tehnička inteligencija, vidiš budućnost knjige i književnosti, s obzirom na te dvije, vrlo različite, tendencije?

— Osobno volim miris knjige, ali nisam siguran da neću popustiti izazovu ako nove sprave budu dopuštale udobno čitanje u krevetu. Internet je dobar medij za objavljivanje kraćih tekstova, ali me praćenje duljih zamara. Taj problem rješiv je u bližoj budućnosti razvojem novih tehnologija prikaza teksta (elektronički papir i slično). Teorija hiperteksta donosi nove mogućnosti pisanja i, kao inženjera, pomalo me stid što sam još vjeran klasičnom načinu pisanja. Mislim da je miran suživot između starih i novih načina pisanja poželjan i moguć. Na kraju, mnogo mi znači mogućnost komuniciranja s ljudima koji mi u osobnom i književnom smislu mnogo znače, a nalaze se nekoliko tisuća kilometara daleko.

Čak tri tvoje priče uvrštene su u knjigu Bun(t)ovna p(r)oza? Čime objašnjavaš taj uspjeh? Jesu li u tom žiriju sjedili tvoji književni favoriti?

— U tom žiriju sjedili su Nenad Veličković, Alma Lazarevska, Sinan Gudžević, Vladimir Pištalo i Miljenko Jergović. To su pametni i učeni ljudi, ali se i njima mogla potkrasti pogreška u svezi s mojom malenkosti. Za razloge uvrštanja priča trebalo bi pitati njih. Od članova žirija najviše pratim Veličkovićev i Jergovićev rad i moram reći da ih smatram jako važnim piscima u ovoj regiji, pa i šire.

Čini mi se da je dio priča u zbirci nastao dosta davno, jer u mnogima se žena portretira pubertetski kao nedosegnuto, žuđeno i tajnovito biće. Je li to zaista tako, ili je posrijedi tek figura?

— Priče na koje misliš vjerojatno su one iz poglavlja Veliki prasak. Kroz veći dio tih priča provlači se (auto)ironija vezana uz glavni lik, ali i uz sam književni postupak. Ta ironija i sam postupak, u kojem glavnoga junaka ponegdje promatram poput zamorca, možda nisu vidljivi na prvi pogled. Ukratko — davno sam izašao iz puberteta, ali pubertet, čini se, nikako da izađe iz mene. Moram napomenuti da sam očekivao da će te priče od određenog broja ljudi biti dočekane na volej. One su više ili manje uspjele, ali mislim da sve imaju mjesto u knjizi.

Slatke nebuloze

Tvoji su likovi često luzeri ili barem ljudi u nevolji. Vode ih neke druge, čini se više, sile. Odakle takav izbor?

— Pametniji od mene davno su zaključili kako svijetom kao takvim i ljudima u njemu upravljaju sile kojih nisu svjesni i koje najvjerojatnije nisu spoznatljive. Ljudi su navikli da se dogodi ono što očekuju, pa najčešće vide ono što žele vidjeti. Međutim, može se dogoditi bilo što.

Što čitatelju treba prenijeti rečenica »Bio je prelijep dan«?

— Nikada ne bih stavio rečenicu »Bio je prelijep dan« u priču za odrasle. Ta bi rečenica možda mogla funkcionirati u knjizi za djecu. U priči Tragovi provale stoji Dan je bio prelijep, a ta je rečenica posve drukčija od prije spomenute. Imam, možda i mušičavu, sklonost prema takvim sitnim diverzijama u pisanju, kao i u svakodnevnoj konverzaciji. Trenutno sam u fazi u kojoj mi otvaranje ove knjige uzrokuje mučninu, a spomenuti citat, uz nekoliko rečenica koje ga okružuju, pripada među rijetka mjesta koja mi izazivaju smiješak. Mislim da je jasno da humor tog djelića priče jasno nagoviješta da će vrlo brzo nešto krenuti nizbrdo. Ta priča, koju su neki opisivali kao krimi priču, govori ponajviše o paničnu strahu modernog čovjeka od inkomodiranja. Prenošenje dojma glavnoga junaka o ljepoti dana u krimi priči bilo bi potpuno promašeno, ali ovo nije krimi priča. Da je ponovno napišem, mislim da bih izostavio obrat i još više naglasio nerealnost, ili čak nadrealnost situacije.

Citiram: »Termometar u autu pokazivao je 36,5 stupnjeva Celzija. Temperatura u hladu bila je dakle oko 33 stupnja, a u autu je, budući da je cijelo prijepodne stajao na suncu, bilo između 45 i 50.« Nije li tu vrlo nespretno rečeno da je bilo, recimo, strašno vruće, a u autu nepodnošljivo. I nije li smiješno reći — ako već hoćemo shvatiti da je termometar u autu mjerio vanjsku temperaturu — da je bilo između 45 i 50 stupnjeva, pa nije to cjelodnevna prognoza?

— Pripovjedač ne daje cjelodnevnu prognozu, nego procjenjuje da je temperatura zraka u automobilu unutar spomenutih vrijednosti. Pretpostavljam da sam mogao napisati da je dan bio nepodnošljiv, no to me ne bi zabavilo kao ovo što sam napisao. Slatke nebuloze toga tipa divno je ispisivao kultni austrijski pisac Robert Walser, kojega mi je preporučio Amir Kamber, pobjednik Bun(t)ovne p(r)oze. Taj ulomak govori o pripovjedaču i tako utječe na doživljaj čitanja pripovjedačeva studiranja karaktera njegova prijatelja. Spomenuto meteorološko razmatranje nekoga će možda zbuniti. Tomu se svakako nadam, jer volim meteorologiju i automobile s termometrom, a ponajviše volim zbunjivati ljude, jer su zbunjeni ljudi najsličniji djeci, a zbunjene žene najljepše.

Hoće li kritike, koje tek očekuješ, imati utjecaja na tvoje buduće pisanje?

— Naravno da me zanima što ljudi misle o knjizi. Sve primjedbe primam na znanje, a zaključke donosim sam. Priče iz ove knjige gusto su tkane i mislim da brzinsko čitanje može dovesti do pogrešnih zaključaka. Dobar dio humora i ironije prikriven je, kao što je to u citatima iz prethodnih pitanja. Ova se knjiga dovršava tek u suradnji s čitateljem i pokušaj je ispitivanja načina pisanja. U njoj se nalaze klice, nadam se, nekih budućih knjiga. Sad ću je ostaviti po strani, pozabaviti se novom knjigom pjesama koju pripremam za proljeće i onda pregledati što je i kako proklijalo.

Razgovarao Kruno Lokotar