Uspostavljena ravnoteža

Uspostavljena ravnoteža

Daniela Lušin rođena je 1947. u Zagrebu. Maturirala je godine 1967. na Školi primijenjenih umjetnosti, na foto-odjelu.

Iste godine upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, odjel grafike, gdje diplomira godine 1971. u klasi profesora Marijana Detonija.

Članica je Fotokluba Zagreb od godine 1973. Sudjeluje na stotinjak izložbi fotografije i osvaja mnoge nagrade. Održala je desetak samostalnih izložbi fotografije.

Profesionalno se bavi fotografijom i grafičkim dizajnom od godine 1971.

Dobitnica je nagrade Tošo Dabac za godinu 1997.

Godine 1991. započinje s pedagoškim radom kao redovita profesorica na fotoodjelu Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, gdje radi i danas.

Članica je HDLU-a (1971) kao i ULUPUH-a (1973).

Daniela Lušin osim izlagačkoga rada razvija i široku društvenu djelatnost, dakako i opet vezano uz fotografiju. Tako je od 1995. pa do 2000. članica Upravnog odbora Fotokluba Zagreb.

Godine 1997-1998. članica je Časnoga suda ULUPUH-a. Godine 2000-2001. predsjednica je Umjetničkog savjeta Sekcije za fotografiju ULUPUH-a i dopredsjednice Umjetničkog savjeta ULUPUH-a. Godine 2002-2003. članica je Umjetničkog savjeta Sekcije za fotografiju.

Živi i radi u Zagrebu.

Vladko Lozić

Daniela Lušin čije djelo danas, u fazi posvemašnje umjetničke zrelosti, zaslužuje mnogo više od ovih nekoliko rečenica. Stoga je nemoguće u ovom kratkom prilogu baciti više svjetla na njezin pomalo neobičan stvaralački put, on svakako zaslužuje temeljitiju i kompletniju ocjenu. Ovo je tek skica na bitna obilježja toga djela, a u kojem posebno mjesto zauzima pedagoški rad, u kojem je kao profesorica fotografije formirala mnoge mlade fotografe.

U Daniele Lušin moguće je govoriti o fazama kao o čvrsto određenim cjelinama, jer njezina je fotografija produkt vlastita načina i discipline, koji nikako ne podnose nešto što bi se moglo dogoditi između. Slika nije rezultat ponuđenoga trenutka, nego nešto izgrađeno i do kraja dovedeno zahvaljujući vlastitu osjećaju i kreativnoj snazi. Ona je istodobno racionalna i spontana, neopterećena tematskom zadanošću, a opet je prepuna unutrašnjega uzbuđenja zahvaljujući kojem nadilazi moguću isključivost i put ka banalnoj dokumentarnosti. Interpretacije su to u kojima tek malen otklon od realiteta, potpomognut snažnom ulogom polutonova, daje lirski ugođaj čak i ondje gdje ga najmanje očekujemo.

Uspostavljena je ona potrebna ravnoteža koja je odvodi u potpuni samostalan prostor, onaj u kojem se ona izvrsno snalazi i u kojem do puna izražaja dolazi snaga iskustva, ne zanemarujući pitanje odnosa između sebe i predmeta interesa, onog odnosa u kojem se uloga posrednika potpuno gubi. Njezin je subjektivizam proizvod promišljanja i iskustva virtualno sažet i oblikovan do onoga stupnja koji obično prihvaćamo kao umjetnost.

Zdenko Kuzmić