Tragom pisane Istre

Tragom pisane Istre

Nedjeljko Fabrio, Ruža vjetrova, Naklada Ljevak, Biblioteka razotkrivanja, Zagreb, 2003.

Pitanje je, zaista, koliko ima među suvremenim, mlađim i medijski sposobnim piscima onih koji su sastavili opsežnu, istraživačku knjigu eseja, dajući tako neki mali prilog i književnoj prošlosti, a ne samo urbanoj budućnosti.

To pitanje mogli bismo postaviti i pročitamo li uvodni esej Nedjeljka Fabrija u knjizi Ruža vjetrova (s podnaslovom: sjevernojadranski i drugi eseji), u kojem autor tjeskobno pravi razliku između Književnosti kao ozbiljna posla i današnje pomodne književnosti koja mnogo više poštuje prvence negoli opuse. Knjiga Ruža vjetrova dolazi kao još jedan podsjetnik na to da naspram raznih knjižuljaka u kojima dominira nož mjesto uma, još niču i opusi koji neće, doduše, zaduživati medije, ali zacijelo hoće književnu povijest i znanost.

Istraživačka pustolovina

Knjigom Ruža vjetrova Fabrio je zaokružio dugotrajni esejistički rad, posvećen uglavnom temi političkih nesnošljivosti i suživota Talijana i Hrvata u novijoj povijesti, koja je još povijesno i dokumentarno nedovoljno istražena, pa je njezina kulturološka i književna obrada itekakva istraživačka pustolovina.

Pišući, kako kaže, samopredgovor, Fabrio zapravo piše zasebni i pozornosti vrijedan esej u kojem se ograđuje od deset posljednjih naših književnih godina, koje su mnogo više gradski folklor negoli dostojna književna scena, a koju su još donedavno krasile književne institucije ili značajevi, poput Marinkovića s cigaršpicom ili Drage Ivaniševića sa crvenim šalom.

Nasuprot tim nostalgičnim slikama, Fabrio ovo vrijeme naziva ledenim dobom, pa i sprdačinom, aludirajući zacijelo i na sve učestalije brkanje književnosti i cirkusa, možda i na neke pionire koji s futurističkom energijom ruše sve konvencije, pa i lingvističke, obnavljajući tom prevratničkom snagom još davni Marinettijev futurizam. Iako naizgled izdvojen, taj je uvod upak povezan s drugim dijelom knjige, u kojem Fabrio istražuje tzv. konotativnu književnost, uglavnom na primjeru proze Antuna Šoljana, npr. njegove pripovijetke Posljedni tramvaj, u kojem urbana atmosfera daje mnogo ozbiljniju sliku jednog društveno-političkoga sustava.

Književnost je u djelima mnogih mladih pisaca, mogli bismo zaključiti, potpuno zaronila u zbilju (stvarnosna proza), ali je izgubila umjetničko ruho kojega je imala mnogo više, začudo, u vrijeme jednoumlja, kada je zbilja bila opasna, ali je baš zato umjetnost u svom inatu bila alegorična, dvosmislena, prevratnička. Tako bi se na ovaj esej mogli nadovezati i neki eseji u drugom dijelu knjige, u kojima autor analizira fenomen konotativne književnosti u vremenu socrealizma koji je obogatio knjige alegorijom, dvosmislenošću, artističkim igrama, odnosno, nekom ezopovskom mudrošću, koje u djelima mladih naraštaja rijetko ima. S padom komunizma izgubila se ta dvosmislenost, to fiktivno izigravanje zbilje u kojem su se i testirala istinska pera.

Neistraženo poglavlje

Iako je knjiga Ruža vjetrova dijelom posvećena konotativnoj književnosti, čiji su prvaci Šoljan, Kušan i Slobodan Novak, a koja je, prema Fabrijevu mišljenju, još nedovoljno istraženo poglavlje hrvatske književnosti, najvećim dijelom ona je zbroj književnih studija o talijansko-hrvatskim političkim i književnim vezama za vrijeme Prvoga i Drugoga svjetskog rata. Ona je i sinteza cjelokupnog i dugogodišnjeg istraživanja o toj temi koje je dugo bilo politički nepoćudno, a zaista je otvorilo mnoge nove teme u talijanskoj, a i našoj književnoj i političkoj povijesti.

Primjerice, unatoč stalnom talijansko-slavenskom sukobu, Fabrio donosi bogate analize časopisa riječkih autonomista (La Fiumanella i Delta), koji su, baš u vrijeme kada je D’Annunzio okupirao Rijeku, neposredno nakon svršetka Prvoga svjetskog rata, objavljivali tekstove o našim piscima i prilikama, nerijetko i pohvalne, pretkazujući prvi u svijetu veličinu Kamova i Krleže.

Politika zamagljivanja

Mnogim svojim složenim književnim analizama, koje su ujedno i političke kronike, Fabrio nastoji osvijeliti mnoge zamagljene talijansko-hrvatske odnose, koje je potisnuo politički antagonitam između ta dva naroda. Pa će jedan od pozitivnih primjera biti i tekst posvećen slavenofilu Scipiju Slataperu, autoru djela Moj Kras, jednog od temeljnih u pripovjedačkoj umjetnosti talijanske književnosti prve polovice našeg stoljeća, koji je k nama stigao sa sedamdesetak godina zakašnjenja. Naspram talijanskom nacionalizmu pa i šovinizmu u doba Prvoga svjetskog rata, Slataper je bio jedan od onih koji su zastupali kulturni iredentizam, pomaganje i razumijevanje slavenske svijesti, a otklon od talijanskoga separatizma pokazat će i jedan od najvećih talijanskih suvremenih pripovjedača — Fulvio Tomizza, u slavnom romanu Bolji život (nagrađenu i nagradom Strega 1977). On će, naspram mnogih koji su otvoreno zastupali fašističke težnje Talijana za okupacijom naših krajeva, osvijetliti Istru, u doba jugoslavenske okupacije, kao zasebnu etničku sredinu mješanaca, tj. bastarda, razvijajući svoju »posebnu epiku pograničnog kraja«, kako je o tom romanu pisao Claudio Magris.

Zastupljenost naše zbilje i kulture u talijanskih pisaca, najopširnije je predstavljen tekstu Tršćanska književnost i slavenski jug, jedinom tekstu u ovoj knjizi koji je još prije doživio zasebno koričenje. U njemu, kao što je već poznato, autor podrobno analizira djela trojice suvremenih tršćanskih pisaca — P. A. Quarantottija Gambina, Enza Bettize i Fulvia Tomizze. To poglavlje obrađuje zasebno poglavlje tršćanske književnosti, nastale nakon pripajanja Istre Jugoslaviji, pa se ona stoga i bavi iseljavanjemTalijana iz Dalmacije, s otoka, iz Rijeke i Istre, od 1945. do 1956. godine.

Fabrio iscrpnim analizama otkriva ono što je politika zamagljivala — bogate suodnose naroda i kultura na tom europskom prostoru, odnosno njihov duhovni život u umjetničkoj prozi u kojima se iskazuju, često obiteljskim pričama, mješovitim jezicima i kulturama. Autor je obogatio naše povijesno znanje i blokom eseja o danuncijadi, kojima nadvladava površnu prosudbu o D’Annunziju kao o fašistu koji je okupirao Rijeku 1919. godine, kada je Italija izišla iz rata kao sila-pobjednica, razvijajući složenu kulturološku temu, kojoj je dosad posvećeno već nekoliko stotina knjiga.

U tom, možda najrazigranijem eseju, autor panoramski i živo opisuje brojna zbivanja u Rijeci dvadesetih godina, osvajački žar jednoga vojnika, poete i kazanove (D’ Annunzia), razvijanje Marinettijeva futurizma, brojne odnose s političarima i piscima, mnoge rijetko spominjane fragmente. Među tim fragmentima jedan je od najvažnijih Krležin govor u riječkom Narodnom kazalištu 1952. godine, u kojem se Krleža osvrće na to doba kada je bio u okolici Rijeke održavajući mitinge u ime KPJ, a koji je tiskan pod naslovom Jadranska tema. Začudo, ni jedan priređivač nije do sada uvrstio taj govor među korice, iako je on važno svjedočanstvo zagonentne vladavine D’Annunzija.

Beletrizirane studije

Mnogim je još esejima autor otvorio dosad još nerasvijetljene teme, kao što su dva glazbena skandala u doba socrealizma. Fabrio prilaže još dvije priče na žrtvenik komunizma — priču o operi Kamenik J. Gotovca, u kojoj se prikazuje kolebljivost radničkih stajališta i priču o operi Dimnjaci uz Jadran Ive Tijardovića, koja je epizodama talijanštine i fašizma narušila snagu narodnoga otpora. Tu je i esej o Dnevniku Blagoja Berse s nepoznatim detaljem susreta autora s već umirućim Kranjčevićem, esej o rođenju hrvatskoga baleta izvedbom opere Nikola Šubić Zrinjski 1894. te još niz glazbenih i književnih eseja koji otkrivaju napoznata ili manje priznata mjesta hrvatske kulture.

Ima ta istraživački zahtjevna, a kolažno sastavljena i pristupačna knjiga, i mnoga svježa sjećanja na najnoviju hrvatsku povijest i kulturu, u što pripadaju, primjerice, eseji o Antunu Šoljanu i njegovu putu od konotativnoga književnika u doba socrealizma do deklarativnoga potkraj osamdesetih, kada se Šoljan angažirao u dopisima DHK Udruženju književnika Srbije i u ironiziranju Dubravke Ugrešić.

Pisani kao beletrizirane književne studije, ovi su eseji doista važan prilog književnoj povijesti, a i samoj povijesti, koja se još nateže s pitanjima multikulturalnosi istarskih sredina (tek je nedavno u Rovinju otvoren Hrvatski kulturni dom, prvi put nakon 1945), pa i ova knjiga može mnogo reći o razvijanju toga problema u novijoj povijesti. Iako su prepleteni brojnim citatima, dokumentima, književnim analizama i političko-povijesnim pregledima, eseji Nedjeljka Fabrija vrlo su pristupačni, pisani više s pripovjedačkim šarmom no s pretjeranim analitičkim mudrovanjem.

Većina eseja u vezi je s Fabrijevom romanesknom Jadranskom trilogijom, što pokazuje posao onoga klasičnog epskog pisca koji želi dobro upoznati zbilju, da bi je zatim dotjerivao u fikciji. Ako je to nekomu i dosadno, svakako je kontruktivnije negoli »pljuvati na oltar Umjetnosti«, što su učinile neke današnje znamenite knjige, dakako, otprilike sa stoljećem zakašnjenja.

Lada Žigo