Teatar kao kulturni ritual

Sudeći po predstavama koje smo imali prilike vidjeti, današnji reprezentativni trenutak svjetskoga kazališnog isječka zaokupljen je vrlo raznorodnim neuralgijama, a i oprečnim terapeutskim ponudama njihova egzorcističkog materijala, od neo- do nad-realizma

Kao termin koji označuje fenomen kondenziranih kulturnih značenja ponuđenih na tumačenje, ali istodobno i ljudska akcija u prostoru i vremenu, ritual je dijete dvaju gdjekad oko njega i posvađanih roditelja, kulturne antropologije i teorije kazališta: drugoj je, gdjekad i zabavljačkoj, umjetnosti oduvijek priskrbljivao ponešto ozbiljnosti, transcendentalnog ozračja i komunalne relevancije. U filmu Laure Betti Pier Paolo Pasolini — Razlog za san, prikazanu na prvom zagrebačkom Festivalu svjetskog kazališta — tom, kako se veli u medijima, konačnom lijeku za provincijalne boljke — na taj se termin pozvao imenovani talijanski redatelj, ocrtavši trodijelnu putanju transformacije kazališnoga ritualizma. Nekad je, reče nam s ekrana Kinoteke, kazalište bilo religijski ritual, zatim je postalo socijalni ritual, a pravo mu je poslanstvo prema talijanskom proroku da se uzdigne do ranga kulturnoga rituala, zanosna masovnog svetkovanja — fešte, festivala — kulturnih i umjetničkih vrijednosti.

Zagrebačkoj se publici doista ne može prigovoriti da tome idealu nije pružila što je mogla, ne samo, dakle, puku ravnodušnost socijalno uhodana ponašanja — obilaska kultnog mjesta kako bi se vidjelo i bilo viđenim, kako bi se naznačila vlastita pripadnost užoj zajednici elite — nego i svoju iskrenu zainteresiranost, brojnost, znatiželju i, reklo bi se, pravu pravcijatu potrebu, žeđ i glad za događajem vrijednim pamćenja. Ritual kao obrazac znakovita ponašanja, rekoh, iziskuje suglasnost oko problematičnosti nekih zajedničkih kulturnih vrijednosti koje se njime propitkuju ili slave. Sudeći po predstavama koje smo imali prilike vidjeti, današnji reprezentativni trenutak svjetskoga kazališnog isječka zaokupljen je vrlo raznorodnim neuralgijama, a i oprečnim terapeutskim ponudama njihova egzorcističkog materijala, od neo- do nad-realizma. Ostermeierova Nora nudi rentgenski snimak stoljetnog učinka što ga je proizveo kancerozni gen kraja 19. stoljeća i njegova obećanja da je put u obilje ne samo utrt etički neupitnim protestantizmom (muškog) rada nego i jedina opipljiva perspektiva sreće: na rastegnutoj niti od Ibsena do Ostermeierove suvremene prilagodbe lutkina se kuća, doduše, povećala, osvjetlala, čak postala pomičnom, s razvedenim platoima, kliznim vratima, funkcionalnim zakulisnim odvojcima, ali je i svoje stanovnike sve redom nepovratno plastificirala po konzumerističkom receptu, tako da im je umjesto psihologije preostao još samo mimički ili gestički tik, eksces i eksplozivni acte gratuit.

Oslobađanje od povijesti

Lepageovoj Trilogiji zmaja, nasuprot tome, konzumerizam je zadnja briga: bogato društvo otvara i umjetničke galerije u kojima se njegovi likovi uspijevaju osloboditi povijesti — primitivizma, prodaje žena, neimaštine, rata, ideoloških zabluda, pa čak i tereta zaostale djece i bolesti — poput neudobnih cipela, te sklopiti žuđene međukulturalne pomirbe, daleko od sudara nerazumljivih jezika, getoizacije i utjehe kockanjem i opijskim supstitutima kao glavnim međukulturnim razmjenskim dobrom Quebeca i njegove kineske manjine.

Ako su Ostermeierov vibrantni dramski dijalog i Lepageova epska saga aktualnost svojih tema i previše eksplicitno nametale, Josef Nadj pobrinuo se za bestežinsku atrakciju duhovite i nježne artističke nostalgije — nebo kojeg nema tu kao da je manje podsjetnik na izgubljeno metafizičko obećanje da božanske glave u ruci meko drže bilje i ljude, a više antropomorfizirani esteticistički oblak ostarjelih vizionara koji se i kazalište i ples uzalud propinju nadmašiti. Nostalgija za čistoćom glatkih nadrealističkih površina iznad kojih se radosno lebdi, međutim, nije bio jedini festivalski povratak egzotici oronula modernizma: Nekrošiusov Meno Fortas pospanim je mobitelima u gledalištu suprotstavio opetovano prštanje vode iz usta, vatrene iskrice koje ništa nisu palile, stakla koja su se uzalud razbijala, vunene lopte kao zamjenske grudi i spektar drvenih oblika, od klupe i stola do štapića, triješća i papira, uguranih u ruke grupice medvešekovski zaigrane i pobožno šutljive glumčadije, koja je svoj zapt predano kompenzirala jurcanjem, kricima i sentimentalnom mimikom nijemih filmova, povremeno ispjévajući nacionalnu odu ruralnoj elementarnosti — od okrutno smjenjiva prirodna okružja do animalne proždrljivosti njezinih uzmuvanih marioneta.

Strast i gnjev

Naposljetku, gledateljstvo je nakon fijuka litavskog vjetra čekalo povratak u tamu i zagušljivost mentalnog podzemlja udruženih snaga napoletanskog i palermitanskog ansambla Antonia Latelle, u krutu zbilju koja to nije, jer se unaprijed prkosno ponosi svojom teatarskom platformom i bagažom: u bordel i café chantant, među erotski fetišizam kostima i inkantacijsku monotonost potenciranih jezičnih gradnji Genetova romana Querelle, u žestinu, nasilje, strast i gnjev, fatalne drame, velike i malene smrti homoseksualne fantazije — ili pak, kako bi Genet i htio, u zakleti mimetizam heteroseksualne fantazije o homoseksualnosti?

Visoki Pasolinijev zahtjev kazališta kao kulturnog rituala ispunio se, dakle, djelomice potporom publike, najavom svoje svakojesenske obnovljivosti i univerzalno prihvaćenom akutnošću svojih tematskih preokupacija. Vrijednost koja se, međutim, nazirala tek iz prikrajka, a koja je ritualu srodnica, ali i njegova uvijek prevrtljiva odmetnica, i kojoj se uvijek hoće nečeg što još nije univerzalno prihvaćeno, bila je kazalište samo: paradoksalno, prekoračivalo je rampu ponajviše kad se anakrono povlačilo iza četvrtog zida; nije prekršilo ni jednu od svojih naslijeđenih zakonitosti, što znači da je samo sebe u neku ruku izdalo; naposljetku, nije po svoj prilici nikoga preobrazilo, pa ni one zbog kojih se uvijek u ovakvim povodima moramo najprije dužno sramiti što smo provincija. I ne, kad govorim o preobražaju, ne mislim na odluke da se konačno razvrgnu loši brakovi, tolerira Drugost, nauči nešto o Artaudu i Balthusu, vrati plodovima zemlje ili prigrle homoseksualni odmetnici. Mislim na možebitnu inverziju fabule u kojoj se Kafkin Gregor Samsa jednog dana budi kao kukac. Nju ćemo, čini se, kad je kazalište u pitanju, ipak morati izokrenuti s više vlastita napora.