Simbioza bez premca

Simbioza bez premca

Poljaci su razmišljali obnoviti grad potpuno u stilu tzv. socijalističkog realizma. To se, hvala Bogu, nije dogodilo, pa je središte grada ponovno sagrađeno onako kako je bilo prije rušenja, do u detalje s njemačkim natpisima na zgradama

Rezultate Drugoga svjetskog rata u Europi nitko više ne može osporiti, pa tako ni njemačko-poljsku granicu, bez obzira na to što su Nijemci, zbog Hitlerovih zlodjela, izgubili četvrtinu svoga teritorija na istoku negdašnjega Njemačkog Reicha. Demokratska vlada Savezne Republike Njemačke pod vodstvom socijaldemokrata Willyja Brandta priznala je granicu na Odri i Nisi i time su ne samo Istočna Pruska, Šlezija i Pomeranija pripali Rusiji i Poljskoj nego i slobodni grad Danzig (poljski Gdazsk), koji je bio posebno područje pod upravom Lige naroda od 1918. do 1939. godine, premda su u njemu Nijemci imali golemu većinu, a Poljaci tek simboličnu manjinu.

O pripadnosti Gdazska (Danziga) njemačkoj ili poljskoj naciji tijekom stoljeća danas se može raspravljati tek u nevažnim povjesničarskim kružocima, jer nitko u tome nije potpuno u pravu, niti u krivu. Danas je Gdazsk gotovo isključivo poljski grad s neznatnom njemačkom manjinom, ali s izrazitim povijesnim i kulturnim spomenicima koji upućuju na njegovu njemačku prošlost. Šetati se danas ulicama i trgovima Gdazska i upoznati njegovu okolicu znači uvjeriti se u to kako su Poljaci bili dovoljno mudri u obnavljanju Grada kao negdašnjega njemačkog kulturnog i gospodarskog središta, ali s potpuno novim poljskim sadržajima. To je simbioza prošlosti i sadašnjosti, valjda bez premca u Europi.

Onako kako je bilo

Gdazsk s pravom nosi naziv baltičke Venecije. Tko ga prvi put posjeti mora ući u njegov središnji dio kroz jedna od vratâ na utvrdama da bi prispio na ulice i trgove negdašnjeg hanzeatskog grada, koji je pri kraju Drugog svjetskog rata bio gotovo srušen. Negdašnje crkve, patricijske kuće, upravne palače i golema spremišta razne robe na rijeci Moltavi ležali su u ruševinama, tako da su Poljaci razmišljali obnoviti grad potpuno u stilu tzv. socijalističkog realizma. To se, hvala Bogu, nije dogodilo, pa je središte grada ponovno sagrađeno onako kako je bilo prije rušenja, do u detalje s njemačkim natpisima na zgradama.

Stari Danzig (Gdazsk) prije 1945. bio je ne samo njemački nego i kozmopolitski grad u kojemu su živjeli, osim Nijemaca i poljske manjine, i Šveđani, Nizozemci, Škoti, Talijani i ostali pripadnici velikih europskih trgovačkih nacija. Stalno u žarištu sukoba poljskih i pruskih interesa, Danzig je sačuvao svoju posebnost velikog poslovnog i kulturnog središta na Baltičkom moru, posebnost koja se može usporediti s onom Dubrovačke Republike, čija nacionalna pripadnost nije bila upitna, ali čija je neovisnost bila poštovana od svih susjeda, osim u rijetkim slučajevima.

Tko danas prolazi povijesnim dijelom grada, osjeća se kao da je otputovao u srednji vijek. Stara zdanja onakva su kakva su bila prije ratnog rušenja 1945. Poljski arhitekti i obrtnici pokazali su zavidnu vještinu u rekonstruiranju zgrada i obnovi interijera, gotovo u stopostotnom omjeru prema originalima. U međuvremenu su patina prošlih pedeset godina i stanovito starenje zdanja približili Gdazsk negdašnjem Danzigu do nevjerojatne sličnosti tako da posjetitelji koji su obitavali u gradu prije Drugog svjetskog rata ne vide razlike ni nakon pažljiva promatranja i najsitnijih pojedinosti. Duga ulica i Dugi trg, Gradska vijećnica, katedrala blažene Djevice Marije, vanjski tornjevi na zidinama Grada sa svojim velikim ulazima, patricijske kuće, kraljevska prenoćišta, Artusov dvorac, Zlatna kuća, dva Pomorska muzeja, mostovi i ostala zdanja kojih bi samo nabrajanje zauzelo mnogo prostora, danas izgledaju jednako kao u vrijeme kad su bili izgrađeni, što je veliki kompliment poljskim restauratorima što su u Gdazsku ispekli zanat tako dobro da ih za rekonstruiranje porušenih povijesnih zgrada i spomenika pozivaju u pomoć diljem svijeta.

Skromniji od Mlečana

Onomu tko boravi u Gdazsku samo tri ili četiri dana, kao mi, preporučili bismo da se prošeta povijesnim središtem grada, posjeti Gradsku vijećnicu, Artusov dvorac, Marijinu katedralu (najveću crkvu sazidanu od cigla u Europi), kuću trgovačke obitelji Uphagen (potomci te obitelji još žive u Hamburgu) i poljski dio golema Pomorskog muzeja preko rijeke Motlau. Unutrašnjost spomenutih zdanja svjedoči o golemu bogatstvu, ali i smislu za umjetnost danciških građana, uglavnom trgovaca. Ljepota tih zdanja, kao i njihovi interijeri, mogu se usporediti s odgovarajućim venecijanskim zgradama, uz opasku da su danciški bogataši zbog svoje protestantske pozadine bili nešto skromniji od mletačkih katoličkih raskošnika.

Današnji Gdazsk zajedno s dvama susjednim, nešto manjim gradovima, Sopotom i Gdyniom (lukom na izlasku poljskoga koridora između dva svjetska rata) čini cjelinu ili, kako vele Poljaci, Trograđe, Gdynia je luka i industrijski grad, Sopot negdašnje veliko kupalište, a između njih socijalizam je sagradio golema satelitska naselja s nevjerojatno jednoličnim stambenim zgradama (najveća, u obliku zmije, duga je oko pola kilometra!). Uz sam Gdazsk nalazi se glasoviti Škver, brodogradilište u kojemu je stvoren sindikat Solidarnošč, koji je uz pomoć poljske Katoličke crkve razbio komunistički sustav i tako započeo proces raspadanja istočnog bloka, a u krajnjoj liniji i komunističke Jugoslavije.

Danas je Brodogradilište uglavnom mrtvo; nekad je u njemu radilo oko trideset tisuća zaposlenih, danas ih je samo oko dvije tisuće. U njemu se više zapravo i ne grade brodovi, što je rezultat opće brodogradilišne krize u Europi. Putujući od Sopota u Gdazsk vrlo je tužno vidjeti goleme dizalice koje nepokretno strše u nebo kao krakovi nekakvih pretpotopnih životinja — bez posla. I legendarni vođa Solidarnošči Lech Walesa već odavno nije predsjednik Republike Poljske (na toj ga je dužnosti naslijedio postkomunist Kwasniewski); on živi kao umirovljenik, pojavljujući se tek povremeno na televiziji.

Pokret Solidarnošč, prerastao iz sindikalnoga gibanja u stranačku koaliciju, živi više u uspomenama na slavnu prošlost nego u konkretnom političkom životu Poljske, koja će u svibnju iduće godine ući u Europsku uniju, a već je članica NATO-a te je prema američkoj podjeli Europe dio nove Europe, čija je vojska dobila okupacijsko područje u Iraku nakon američke invazije na tu arapsku zemlju.

Poljaci su strašno ponosni na svoju novu ulogu u zapadnoj ekonomskoj i političkoj alijansi, premda znaju da ne smiju biti prepotentni jer će u Europskoj uniji biti veoma detaljno testirani mogu li se prilagoditi europskoj gospodarskoj razini. Upravo u vrijeme dok smo boravili u Gdazsku i okolici, njemački povjesničar i slavist Andreas Kosser (rođen 1970) objavio je vrlo zanimljiv članak o njemačko-poljskim odnosima u Die Zeitu od 4. rujna, u kojem kritizira njemačko neshvaćanje poljskih strahova prije ulaska u Uniju, a posebice tipično njemačko njegovanje antipoljskih klišeja iz neslavne prošlosti. Njemačko-poljski medeni mjesec, započeo njemačkim proglašenjem tzv. istočnih ugovora, odavno pripada prošlosti, Poljska se u međuvremenu naveliko gospodarski i politički promijenila nabolje, ali stare njemačke zamjerke na račun poljskoga nereda kao da su još na snazi.

Rastrojavanje i drugi utjecaji

Tko danas posjećuje važnije poljske gradove, posebice na sjeveru zemlje, opaža snažnu invaziju zapadnih tvrtki, kao i brojna poljska poduzeća nikla na zelenoj livadi, tko zna čijim novcem. Gospodarski procvat vidljiv je na svakom koraku, ali i sve veća razlika između ovih bogatuna i starih siromaha. Poljski mediji potpuno su pozapadnjačeni, posebice televizija. Rastrojavanje obitelji uvelike je napredovalo. Upravo dok smo boravili na obali Baltika, Poljska televizija danima je prikazivala, s komentarima i analizama, videofilm o učeničkom zlostavljanju profesora engleskog jezika u nekoj stručnoj školi u gradu Torunu. Đ aci su sami snimili taj video sa svim strašnim detaljima zlostavljanja, tjelesnoga i duševnog, nemoćna pedagoga, koji nije imao hrabrosti pobjeći iz razreda jer bi u tom slučaju ostao bez posla! Sudioici u raspravama govorili su o negativnim utjecajima medija i zloporabi droga, no ostalo je neodgovoreno pitanje: gdje je zatajila obitelj i Katolička crkva, navodno vrlo utjecajna u poljskom društvu?

Poljski papa Jan Pavel Wojtyla i dalje uživa goleme simpatije, čak bi se moglo govoriti i o kultu ličnosti s obzirom na poplavu njegovih slika i kipića u javnosti. No, s druge strane, nasuprot Crkvi, pobjednici u Poljskoj je sve više ravnodušnih prema vjeri, posebice u urbanim sredinama i među intelektualcima. Ali i oni koji ne vjeruju i dalje su poljski patrioti, pa čak i vladajući postkomunsiti, koji će katoličku Poljsku uvesti u Europsku uniju. U nemalu dijelu poljskog društva, posebice među poljodjelcima, vlada panika glede posljedica članstva u Uniji. Njemačka i Austrija isposlovale su u Bruxellesu odredbu da Poljaci i nakon ulaska u EU sedam godina neće smjeti tražiti posao u tim zemljama; zapadni susjedi boje se najezde jeftine poljske radne snage, bez koje, primjerice u Njemačkoj, nije moguća berba grožđa ni skupljanje šparoga.

Službenoj i intelektualnoj Poljskoj zadaje brigu namjera njemačkih (bivših) izbjeglica da u Berlinu podignu memorijalno središte njemačkog izbjeglištva. Poljaci tvrde da bi takva ustanova mogla podgrijavati revanšizam u Njemačkoj, pa predlažu da se tema izbjeglištva europeizira, da se taj Centar za sve europske izbjeglice smjesti u nekom od poljskih gradova, a možda čak i u Sarajevu, jer Bosna i Hercegovina bila je posljednje poprište masovnih bjegova u Europi. Za poljskoga čovjeka s ulice to nije odveć važan problem. Nijemci iz bivših njemačkih istočnih pokrajina, pa i iz Gdazska (Danziga) rado su viđeni gosti. U doba našega boravka u Gdazsku vidjeli smo brojne njemačke turističke skupine, uglavnom starije ljude, kako razgledavaju znamenitosti grada ne izazivajući pritom posebnu pozornost domaćeg svijeta.

Očekivati bolje

Boraveći u ovom gradu na sjeveru Poljske pitali smo se što Poljaci znaju o Hrvatskoj. U razgovorima s nekima saznali smo da znaju gdje je Lijepa naša, poglavito zbog njezinih turističkih odredišta i — Međugorja, koje, dakako, nije u Hrvatskoj, ali ga Poljaci kao vrlo marljivi hodočasnici smještaju u našu zemlju, valjda zbog toga što je u rukama hrvatskih franjevaca. Upravo za boravka u Gdazsku darovala nam je jedna gospođa tjednik Swiat kobiety (Svijet žene) od 5. kolovoza, u kojemu smo našli vrlo laskavu reportažu o hrvatskom turizmu pod naslovom Chorwacja kraina tysiaca wysp (Hrvatska, zemlja tisuću otoka), s fotografijama Dubrovnika, Mljeta, Kornatskih otoka, Splita, Plitvičkih jezera, Raba, Hvara... Dražesne su u njoj riječi: »Kako ne voljeti zemlju u kojoj od konobara tražih ’nalij vina’, a on ti kaže ’uzmi prošek’.«

Drukčije rečeno, u Hrvatskoj možeš očekivati uvijek nešto bolje nego što si naručio. Takvoj pohvali hrvatskom gostoprimstvu i sami teško možemo vjerovati. Ali Poljaci, kao ipak sjeverni narod, nisu skloni velikim komplimentima. Poljak je naučen govoriti ono što misli (barem je takvo naše iskustvo), jer je predugo morao biti homo duplex, čovjek s dva lica, u komunističkom sustavu, pa danas takvo ponašanje energično odbija. Otvoreni su i slobodni u izražavanju posebice mlađi ljudi, neopterećni prošlošću. Kad dogodine uđe u Europsku uniju, Poljska će u njoj igrati veliku ulogu. Uza sve strahove spojene s tim novim početkom, prevladava optimizam. To se posebno osjeća na sjeveru ove velike zemlje, u Trograđu, Gdazsku, Sopotu i Gdyni, urbanim sredinama s velikom poviješću koje su oduvijek bile otvorene prema svijetu.

Gojko Borić