Predoziranost nasljeđem moderne

Predoziranost nasljeđem moderne

Neosporno slikar velikih mogućnosti, Žabčić nužno mora zaboraviti sve što je do sada upio, vidio i naučio da bi sjajno proslikao. Njegov je um — a time i ruka — toliko pod kontrolom, da se to jasno osjeća i na planu svladavanja kompozicije; slikar kao da se guši u sebi i u slici

Što danas započeti s razbacanim ostacima modernističke slikarske poetike? Naslage i talozi senzibilno usvojenog Kleea, Kandinskog i Delaunaya još pohode naše galerijske prostore. Može li nas to slikarstvo iz četvrte ruke još pokrenuti i ostaviti neki dojam na promatrača? Ima li ono uopće smisla?

Ne možemo, dakako, zatrti i zaobići nepobitnu slikarsku činjenicu. Ona se ovih dana javila u obliku male retrospektivne izložbe akademskoga slikara Danijela Žabčića Intima — Sakralni prostori — Portreti u prostoru Izložbenog salona Izidor Kršnjavi Škole primijenjene umjetnosti. U odabranim slikama i akvarelima, od 1980. do 2001, pratimo liniju slikareva prenošenja detalja pojavnog svijeta u geometriziranu mrežu struktura slike. Prvo što upada u oči jest postojana težnja, gotovo zaštitni znak, prenošenja viđena motiva u umanjenu mjerilu na slikarsku podlogu. Motiv se zatim podvrgava specifičnom apstraktno-geometrizirajućem postupku dijeljenja i raščlanjivanja u svojevrsnu mrežnu strukturu. Pastelna, nježna, zamućena paleta boja ujednačena je na gotovo svim slikama, osim na portretima, koje ćemo u ovom kontekstu ostaviti po strani. No, ono što slikar u svojoj svijesti vidi i osjeća na slici se često pojavljuje kao da je smješteno u okvir simbolične pozornice s kulisama, pojačavajući — pretpostavljam — tim postupkom važnost motiva ili teme kojom se bavi.

Pretjerana estetska disciplina

To je klasični primjer slikarskoga svijeta na način kako ga iskazuje tipični obrazovani srednjoeuropski intelektualac srednje generacije, koji je predugo upijao ozbiljnu glazbu, književnost, filozofiju, estetiku. U tim se platnima osjećaju sve estetsko-stvaralačke dileme: zamah kista i špahtla prigušen je i zaustavljen pretjeranom autocenzurom i estetskom disciplinom, a temperamentu slikara kao da su stoljeća europske kulture zabranila da se na slici razmaše! I da o Žabčiću ne znam apsolutno ništa, na temelju njegovih slika zaključila bih da je osjećajan, točnije hipersenzibilan intelektualac ironičarskoga žalca, da redovito sluša III. program Hrvatskoga radija, da se osjeća pomalo neshvaćeno i suvišno u vremenu u kojem stvara i da je još negdje u sebi spreman za umjetničko-duhovne revolucije. U tom slikaru iskra života nije umrla, ali ga je gotovo dotuklo breme velikih uzora u slikarstvu prve polovice 20. stoljeća. Predozirao se Žabčić sublimnim, rastočenim svijetom lirske apstrakcije i germanskom analitičnošću razlaganja svijeta na minuciozne strukture podjednako. Ipak, u sakralnim je kompozicijama uspio uhvatiti duhovnu, otajstvenu razinu svijeta što nas okružuje. U Žabčićevim se sakralnim slikama zaista čuje odjek orgulja i anđeoskih nebeskih sfera bez patetične, kičističke primjese.

Natrag k novom početku

I dok se Mladen Pejaković uspio izvući ispod teška i opasna nasljeđa europskih avangardi i modernizama, uspostavljajući dostojanstvenu, polemičnu i živu sponu s »mitteleuropskim« duhovnim i umjetničkim nasljeđem, Danijel Žabčić kao da se još nije do kraja oslobodio spomenute duhovne ostavštine. Svjesna sam da ovo slikarstvo s uvažavanjem i simpatijom percipiraju Zagrepčani starije i stare generacije, jer ono u sebi posjeduje kontemplativan, pomalo sjetan štimung u kombinaciji s pravim, pristojnim omjerom apstrakcije i figuracije, ali zaboga... Neosporno slikar velikih mogućnosti, Žabčić nužno mora zaboraviti sve što je do sada upio, vidio i naučio da bi sjajno proslikao. Njegov je um — a time i ruka — toliko pod kontrolom, da se to jasno osjeća i na planu svladavanja kompozicije; slikar kao da se guši u sebi i u slici. Potreban je hitan pomak u eksperimentiranju s još većim formatima i što jačom, oslobođenijom gestualnošću. Žabčić mora sam sebe pustiti s lanca, jer cizeliranje, fragmentiranje i usitnjavanje nisu put za ovog inače duhom živa i polemična umjetnika.

Iva Körbler