Poderati i pogledati

Poderati i pogledati

Zagrebu je pripala čast da bude domaćinom jedne od serije izložbi koje u posljednjih nekoliko godina predstavljaju Rottelino stvaralaštvo. Prije zagrebačkoga predstavljanja umjetniku su priređene retrospektive u Nici i Pekingu, a bliži se i ona u Meksiku

Vidljiva svakodnevica ulice, film i svijet reklama već više od četiri desetljeća u središtu su interesa Mimma Rotelle, jednog od najistaknutijih talijanskih umjetnika čiju retrospektivu imamo prilike razgledati ovih dana u Umjetničkom paviljonu.

Zagrebu je tako pripala čast da bude domaćinom jedne od serije izložbi koje u posljednjih nekoliko godina predstavljaju Rottelino stvaralaštvo. Prije ovoga zagrebačkog predstavljanja, naime, umjetniku su priređene retrospektive u Nici i Pekingu, a bliži se i ona u Meksiku.

Umjetnik, kojega još u šali nazivaju i »deračem reklama« i »slikarem prilijepljenih papira«, sudjelovao je i na prošlom Venecijanskom bijenalu na poziv Haralda Szeemanna. Taj je kustos svjetskoga glasa procijenio da je upravo Mimmo Rotella zajedno s Josephom Beuysom, Cyjem Twomblyjem i Gerhardom Richterom jedna od uporišnih točaka umjetnosti 20. stoljeća.

Zaštitni znak: poderani plakat

Naglašeno zanimanje za ovog umjetnika ne treba čuditi, budući da je on i danas, u svojoj osamdeset drugoj godini, ostao i dalje jedan od najplodnijih talijanskih umjetnika čiji smisao za eksperiment i spremnost za istraživanja različitih aspekata masovne kulture ne jenjava s godinama. Tim više, iako je afirmaciju stekao odavno, u sklopu europskoga novog realizma, a njegovo se ime neizbrisivo veže za tehniku dekolaža — poderanog plakata — čiji je svojevrsni zaštitni znak, Rotella će i dalje na svoj karakterističan način zabilježiti stanje zatečeno na rimskim ili milanskim ulicama proširujući istodobno repertoar izražajnih sredstava.

U skladu s teorijom o vječnom modernizmu Rottelina djela talijanski kritičar Alberto Fiz u predgovoru kataloga retrospektive reći će kako je riječ o umjetniku »koji nastoji upiti stvarnost i podvrgnuti je vlastitoj volji« a to ga čini, prema Fizovim riječima, referentnom točkom za mnoga suvremena istraživanja.

»Koonsove keramičke lutke, Hirstove apotekarske police ili balzamirani Cattelanovi golubovi predstavljaju želju za preklasifikacijom stvarnoga uz eliminiranje svake razlike između umjetnosti i života, banalnog i svakodnevnog, umjetnog i imaginarnog, u sklopu jedne, u biti nihilističke vizije. Rotella je lucidno osjetio krizu avangarde, odlučujući se za raskid, izazov konvencijama i građanskoj uglađenosti.«

Obuhvaćene sve faze

Na zagrebačkoj izložbi predstavljeno je sedamdesetak radova sa svrhom upoznavanja publike sa svim fazama Rotellina stvaralaštva od prvih apstrakcija i dekolaža iz pedesetih godina sve do recentnih djela. Likovnu koncepciju potpisuje već citirani Alberto Fiz.

Mimmo Rotella rođen je na jugu Italije, točnije u kalabrijskom gradu Catanzaru 1918. Nakon završene napuljske likovne akademije odlazi u Rim, grad koji će biti presudan za njegovo umjetničko formiranje. Tu će početkom pedesetih godina prirediti svoju prvu samostalnu izložbu te nešto kasnije otkriti tehniku dekolaža zahvaljujući kojoj će steći svjetsku slavu.

Nakon boravka u Sjedinjenim Državama i povratka u Rim nastupa razdoblje krize i Rotella odustaje od bilo kakva bavljenja umjetnošću, smatrajući da je već sve otkriveno i napravljeno.

No upravo u trenutku traženja i dvojbi šećući rimskim ulicima pronaći će nadahnuće u filmskim plakatima zalijepljenim na zidovima zgrada i nerijetko poderanim na način da otkrivaju prethodne slojeve.

Privući će ga, dakle, specifični oblici i manifesti popularne kulture koji će istodobno postati i jedna od glavnih preokupacija američkog i britanskog pop-arta.

Film, ulica, reklame...

Filmske plakate, tada neopisivo popularnih filmova iz pedesetih kao što su filmovi s Marilyn, Cleopatra sa Liz Taylor, zatim Casablanca ili talijanski sad već klasici La Ciociara i La dolce vita, Rotella interpretira na karakterističan način u tehnici dvostrukog dekolaža ili ponovljenoga paranja. Naime, prethodno skinute filmske reklame on izravno prenosi na platno i nakon što su zalijepljeni na podlogu ponovno intervenira deranjem plakatnog papira.

Rezultat tog njegova pristupa zanimljive su kolorističke kompozicije koje, iako nisu nastale uporabom tradicionalnih umjetničkih tehnika, sadržavaju određene likovne odlike apstraktnih štafelajnih slika bliskih načinu enformela — naglasak na materiji i tragove umjetničke, često agresivne, intervencije.

»Usudivši se javno prikazati kao umjetnička djela svoje ostatke plakata, Mimmo je prema slikarstvu počinio neoprostiv grijeh uvrede veličine. Rim Slatkog života tako permisivan u svojim egzistencijalnim igrama, otkriva užasan estetski konformizam. Rim pedesetih vjerovao je u slikarstvo i još nije bio otkrio kulturnu antropologiju. Jednog Rotellu koji urla fonetske poeme još su mogli prihvatiti, ali Rotella koji dere plakate prevršio je mjeru.« Tim riječima opisao je specifičnu situaciju i atmosferu u kojoj su nastajali ti prvi Rotellini dekolaži Pierre Restany, istaknuti francuski kritičar te osnivač i teoretičar pokreta poznata pod nazivom novi realizam kojem će 1960. pristupiti i talijanski umjetnik.

Protiv pop-arta

Riječ je o pravcu u europskoj umjetnosti koji se javlja na početku pedesetih godina kao svojevrstan pandan američkom pop-artu. Skupina umjetnika među kojima su Yves Klein, Arman, Cesar, Christo, Niki de Saint-Phalle, Jean Tinguely i mnogi drugi odlučuju raskinuti svaku vezu s tada dominantnom strujom enformela smatrajući da umjetnost prije svega treba biti ukorijenjena u stvarnom životu te izražavati određenu ideju koja ne mora nužno biti izražena tradicionalnim sredstvima umjetničke ekspresije.

Svaki od umjetnika koji su pripadali novim realistima imao je svoj karakterističan način koncipiranja umjetničkoga djela i teško se može govoriti o nekom zajedničkom stilu jer se radilo, naime, o izrazitim umjetničkim individuama. Rotella se, na sebi svojstven način, uklopio u tu okolinu i stanje naglašena otvaranja umjetnosti prema novim mogućnostima, odnosno brisanja svake granice između umjetnosti i života.

Iako se javlja gotovo u isto vrijeme kao i pop-art, novi relizam ima zapravo vrlo malo dodirnih točaka s tim pravcem, a upravo lik i djelo Mimmma Rotelle naizrazitija su veza između te dvije važne poslijeratne umjetničke pojave.

Referencijama na komercijalni film kao jedan od važnijih proizvoda potrošačkog društva i pop-kulture, Rotella je poput svojih američkih kolega ukazivao na specifične fenomene urbana života prenoseći slike gole stvarnosti koja nas okružuje u umjetnički svijet.

Sam Restany ističe kako se Rotellina umjetnost savršeno poklapala s njegovom idejom o modernoj, urbanoj, industrijskoj i medijskoj prirodi na kojoj je temeljio svoju teoriju o novom realizmu.

Novi realisti u Parizu

Nakon što se preselio u Pariz, gdje postaje jedan od najistaknutijih predstavnika pariške umjetničke scene zahvaljujući povezanosti s novim realizmom, šezdesetih godina započinje novi ciklus radova koji je prema specifičnoj tehnici izvedbe naslovio Mec-art. Riječ je o mehaničkom prenošenju zbilje gdje su negativi fotografija projicirani na platna prethodno premazana odgovarajućim emulzijama.

Sedamdesetih, pak, taj talijanski autor stvara radove koje naziva Artypoi. Oni nastaju iz industrijskoga tiskarskog procesa superponiranjem pokusnih otisaka. Za njih će Rotella reći: »Obrnuo sam proces rada — prije sam težio dezintegraciji, a sad nastojim integrirati tu materiju, tu realnost.«

Slijede Blankovi na početku osamdesetih, radovi koji su rezultat prekrivanja razderanih plakata papirnatim vrpcama koje nalazimo na plakatnim panoima nakon što je isteklo vrijeme najma.

U drugoj polovici istoga desetljeća nastaju Rotelline Sovrapitture, ili djela u kojima se autor vraća tehnici slikanja pod utjecajem grafita. Najrazličitije natpise, koje možemo vidjeti na gradskim zidovima i drugim površinama, kao što su znakovi, simboli ili pak poruke ljubavnoga, političkog i drugog sadržaja, umjetnik sada uklapa u svoje plakate čistim slikarskim intervencijama nanošenja boje na podlogu.

Poput njujorških umjetnika Keitha Harringa i Jean-Michela Basquiata, u tim djelim Rotella izražava senzibilitet za suvremenu ikonografiju ulice i podzemlja, koju uzdiže na razinu visoke umjetnosti.

Milano, moda i modeli

Recentni radovi pokazuju Rotellin interes za modnu reklamu. Autor nije ostao ravnodušan prema jednoj od najvećih industrija suvremenoga svijeta kao što je to ona modna, a čije najkarakterističnije oblike reklamiranja i promidžbe pronalazi upravo u gradu u kojem trenutno živi, jednom od glavnih središta svjetske mode — Milanu.

Tako će pored vječnog zanimanja za film — i dalje, naime, para filmske plakate pa će tako rame uz rame s Elvisom i Marilyn, Rottelinim nemilosrdnom postupku biti izložen i Russell Crowe — proširiti polje svojih umjetničkih interesa i na svijet mode, u skladu za zakonima tržišta. Njegove poderane modne reklame te intervencije na gotovo bezvremenski lijepim i savršenim licima top-modela na naslovnicama visokotiražnih časopisa poput »Maxima« ili »Panorame« na neki su način jasne aluzije na prolaznost trendova i ljepote s kojima se suočava današnji čovjek.

Romina Peritz