Odmjerena kompleksna jednostavnost

Odmjerena kompleksna jednostavnost

Stalni pozitivni pomaci u svim segmentima od utjecaja na procese planiranja i izgradnje, kao i u cijelom društvu, rezultirali su zamjetnim podizanjem razine kvalitete arhitekture, koja se, oslobođena dječjih bolesti tranzicije, približila zapadnim standardima

Modernu arhitekturu, glavni arhitektonski fenomen dvadesetog stoljeća što je ponovno uskrsnuo u posljednja dva desetljeća u obliku raznolikih neomodernističkih tendencija mnogi su tumačili, često netočno i pojednostavnjeno, na tragu pretenciozne Hitchcock-Johnsonove sintagme iz 1932, kao općeprihvaćeni koherentni internacionalni stil. No pod zajedničkim se nazivnikom razvio niz autonomnih struja i pokreta, snažnih individualnih osobnosti i nacionalnih/regionalnih inačica kao rezultat kreativne prilagodbe univerzalnih kanona lokalnim karakteristikama mjesta i kulture. Takva kretanja zamjetna su već u formativnom razdoblju dvadesetih i tridesetih godina, kada unutar europske arhitektonske avangarde snažno iskaču skandinavske i češke posebnosti.

Paradigmatski funkcionalizam

Mlada čehoslovačka država među prvima je prigrlila moderni pokret kao paradigmu nacionalnoga kulturnog i arhitektonskog identiteta. Češka inačica moderne arhitekture, poznatija kao češki funkcionalizam, postaje sredinom dvadesetih godina dominantnom tendencijom nacionalne arhitekture, u čijem se snažnom uzletu zrcalila duhovna i ekonomska snaga jedne od najrazvijenijih industrijskih zemalja tadašnjega svijeta.

Uz potporu intelektualne elite i bogate srednje klase funkcionalizam postaje općeprihvaćenim stilom, čiji je glavni mecena tvornica cipela Bata. Gotovo da nema ni jednoga većeg grada u Češkoj u kojem Bata nije sagradio neku od svojih elegantnih višekatnica prepoznatljiva staklenog pročelja. Uz plejadu domaćih autora (Jaromir Krejcar, Bohuslav Fuchs, Ladislav Žak, Jan Gillar, Evžen Linhart i dr.) tih godina u Češkoj djeluju i svjetska imena (Mies van der Rohe, Adolf Loos), što pridonosi daljoj međunarodnoj afirmaciji češke arhitekture. Nacistička okupacija grubo je prekinula češki uzlet, a poslijeratna izolacija iza željezne zavjese, osim rijetkih prigoda (Grand Prix Češkom paviljonu na Briselskoj izložbi 1958), gotovo je potpuno udaljila češke zemlje s internacionalne scene.

Davno pokidane veze postupno se počinju obnavljati tek nakon baršunaste revolucije 1989. Poput ostalih zemalja u tranziciji i Češka se nakon demokratskih promjena suočila sa svim negativnostima divljeg protokapitalizma, a sivilo stambenih blokova iz razdoblja socijalističkoga mraka i vulgarni kičasti stil novopečenih bogataša u prvoj fazi postkomunističke ere samo su dvije strane iste medalje. Iako je izostao eksplozivni arhitektonski procvat kojeg su neki optimistično očekivali, stalni pozitivni pomaci u svim segmentima od utjecaja na procese planiranja i izgradnje, kao i u cijelom društvu, rezultirali su zamjetnim podizanjem razine kvalitete arhitekture, koja se, oslobođena dječjih bolesti tranzicije, približila zapadnim standardima.

Unutar blokovske matrice

Pod utjecajem suvremenih svjetskih kretanja i vlastite snažne funkcionalističke tradicije suvremena se češka arhitektura razvija u množini heterogenih izričaja pretežno modernističke paradigme: od high-techa, crisp-modernizma i minimalizma, preko revivala šezdesetih i sedamdesetih i neofunkcionalizma, do organičkog modernizma, rustičnog modernizma i vernakulara, dekonstruktivizma i personalnog ludila. Iako najveći dio arhitektonske produkcije otpada na Prag, vrijedna arhitektonska ostvarenja grade se i u manjim mjestima širom zemlje.

Uz češku metropolu najvažnije je arhitektonsko središte, kao i u međuratnom razdoblju, Brno, gdje je podignuto po mom mišljenju i najuspjelije recentno ostvarenje češke arhitekture, zgrada knjižnice Fakulteta umjetnosti Masarykova sveučilišta autora Ladislava Kube i Tomáša Pilaűa. Kampus fakulteta zaposjeda istočnu polovicu tipičnoga gradskog bloka u susjedstvu povijesnoga središta grada. Zdanje knjižnice, situirano unutar bloka, dovršava grupaciju fakultetskih zgrada i ujedno služi kao razdjelnica između njih i zapadnog rezidencijalnog dijela.

Jednostavnom pojavnošću kompaktna volumena, s apstraktnim transparentnim pročeljem, knjižnica je u snažnu kontrastu prema okolnim zgradama naglašene solidnosti i reljefno strukturiranih fasada. Dva glavna pročelja, istočno i zapadno, oblikovana su identično kao dvoslojna translucentna koža u kombinaciji unutrašnjega staklenog ekrana i vanjske prozračne koprene od tankih vertikalnih lamela što skriva ponutricu kuće od izravna pogleda izvana te istovremeno služi kao zaštita od sunca. Ta fino istkana struktura, iza koje se samo nazire pozadina staklene envelope s naznakama katne razdiobe, pod isolacijom i pomicanjem očišta pretvara se u stalnopromjenjivu igru opartističkih efekata što jednoj, na prvi pogled, statičnoj formi pridaje ekspresiju dinamična grafizma. Takvo komponiranje oplošja kao slojevite olakšane opne sukladno je suvremenom tretiranju arhitektonske materijalnosti u traganju za drukčijom ekspresijom vanjske površine zgrade.

Jedini element koji se izdvaja na apstraktnom drvenom tkanju glavnoga pročelja crni je kubus ulaza, obložen fritanim staklom, kao i ustakljena vertikala dizala na mjestu spoja sa zgradom fakulteta, što figurira kao naglašeni procjep između starog i novog. U sličnoj maniri kontrastiranja artikulirano je i južno pročelje. Na pozadini punoga betonskog zabata asimetrično je impostirano skulpturalno oblikovano betonsko požarno stubište, omotano po cijeloj visini prozračnom mrežom vertikalnih čeličnih šipki.

Mali dizajnirani objekti

Nosivi betonski skelet omogućuje fleksibilnu unutrašnju konfiguraciju kojom dominira glavno betonsko stubište izvedeno u kružnom procjepu, prorezanom po cijeloj visini zgrade. Kapacitet knjižnice je 275 000 knjiga i 400 mjesta u jednostavno namještenim čitaonicama u četiri nadzemne etaže i jednoj podzemnoj, namijenjenoj pohrani knjiga i upravi. Osim pristupne rampe u drvetu, projekt je uključio i vrtno oblikovanje dvorišta, s uređenjem putova i sadnjom vegetacije te malim dizajniranim objektima unutar bloka: zavojitom pristupnom stazom, popločenom hrastovinom i klupom od masivnog drva što prati krivulju staze.

Knjižnica u Brnu sigurno ne pripada špici suvremene svjetske avangarde koja eksperimentira sa radikalnim koncepcijama arhitekture kao amlagama fizičke i virtualne egzistencije u novoj digitalnoj eri, ali odmjerenom i kompleksnom jednostavnošću iznimno je ostvarenje modernističkoga mainstreama, u čijim se kordinatama kreće i današnja češka arhitektura.

Vinko Penezić