Neosporni vrh festivala

Neosporni vrh festivala

Prepletanjem osobnih povijesti s dokumentarnim filmskim zapisima, spajanjem datuma važnih samo obiteljskom krugu i onih koji su promijenili globalne tokove, Lepage je, uz pomoć osmeročlanog ansambla i profinjene upotrebe tehnologije, uspio reći neusporedivo više nego što je samo životna priča nekoliko likova

Kad je napokon obznanjen program Festivala svjetskog kazališta i kad je napokon, a samo dva, tri tjedna prije njegova početka, počelo u kulturnoj javnosti rasti zanimanje za predstave, a ne za organizacijske i ostale festivalske efemernosti, mnogi su se suočili s problemom izbora nekoliko ili pak samo jedne od ponuđenih. Oni koji su znancima preporučili Trilogiju zmajeva Roberta Lepagea danas znaju da nisu pogriješili, iako je prije festivala takva odluka bila teška — u konkurenciji su bili i mladi proslavljeni Nijemac te kultni koreograf i kazališni mag, čarobnjak, inovator, čiji je Shakespeare prošle godine u Dubrovniku izazvao ovacije. Pored svega toga u pozadini je, nepravedno, kako se poslije vidjelo, zanemareni ali nepoznati Talijan, koji je imao drugu vrstu aduta — Genetov tekst poznatiji po Fassbinderovoj kultnoj ekranizaciji.

Tako se, ako se već moralo birati samo jednu predstavu, za Lepagea trebalo odlučiti najprije iz praktičnih razloga — navodno su mu predstave tehnički toliko zahtjevne da »u Hrvatskoj nema dovoljno profilnih reflektora za takvu produkciju« i, ne manje važno, dolazi iz Quebeca, što podrazumijeva troškove koji se ne ponavljaju često, čak ni na nama bliskim velikim kazališnim festivalima.

Bilo je, dakako, i protuargumenata, Trilogija zmajeva obnova je predstave stare petnaestak godina, traje šest sati, a siže joj je nekako tanak i fluidan. Ipak, nakon što je prvo izdanje Festivala svjetskog kazališta iza nas, čini se da je najdulja predstava ostala i u najboljem sjećanju, ne samo privatnom nego i kolektivnom, postavši tako vrh ove prve, nikako neproblematične selekcije.

Programatska multimedijalnost

Karijera Roberta Lepagea, autora koji obilježava globalnu kazališnu scenu dva posljednja desetljeća prošloga stoljeća, impresivna je. Globalnost nikako nije slučajno spomenuta u vezi s Lepageovim radom, jer se većina njegovih predstava, a ova koju je zagrebačka publika vidjela pogotovo, referira na multikulturalna spajanja ili barem želju za tim spajanjem putem proučavanja geografije i lingvistike, ili poduzimanjem putovanja u nepoznato. Među proslavljenim autorskim projektima Roberta Lepagea nalaze su i naslovi kao što je Elsinor, monodrama za sama autora i tehnologiju zasnovana na Shakespeareovu Hamletu, i hvaljene produkcije Poligraf, Opij, Geometrija čuda, ali prije svih Sedam pritoka rijeke Ota.

Lepage se bavio i opernom režijom, pa u popisu radova ima i grandiozne produkcije Dvorca Modrobradog i Fausta, kao i filmom, gdje je možda najzanimljiviji naslov No, koji otkriva njegovu želju za spoznavanjem i proučavanjem kulture Dalekog istoka. U biografiji Roberta Lepagea posebno mjesto zauzima i glazbeni spektakl Petera Gabriela The Secret World Tour. Sve to otkriva da je riječ o autoru fasciniranu snagom izvedbenih umjetnosti poduprtih suvremenom tehnologijom. Upravo je tehnička zahtjevnost njegovih produkcija i natjerala organizatore Festivala svjetskog kazališta da potraže prostor koji bi odgovarao njegovim potrebama, s obzirom da su sve kazališne dvorane u Zagrebu nedovoljno velike i tehnički neopremljene, pa je tako Trilogija zmajeva otkrila Zagrebu novi kazališni prostor u Sali trofejnih vozila Jadran filma.

Mora se dakle priznati da je Trilogija zmajeva u produkciji kompanije Ex Machina i režiji Roberta Lepagea osvjetlala obraz Festivala svjetskog kazališta. Unatoč šestosatnom trajanju, zbog kojeg je entuzijazam ponekog ljubitelja kazališta i splasnuo, riječ je o predstavi koja monumentalnošću i istovremenom suptilnošću očarava. Nalik grandioznim spektaklima ili voluminoznim narativima koje Europljani vole ispisivati o vlastitoj kulturi i tradiciji kroz prizmu obiteljskih saga, Lepage je gotovo bezimene likove ostavio u povijesti središnjega dijela dvadesetog stoljeća, povezujući Daleki istok i sve što mu kulturološki, ali i povijesno pripada, s njegovom rodnom Kanadom, koja također nije monolitna struktura.

Prepletanjem osobnih povijesti s dokumentarnim filmskim zapisima, spajanjem datuma važnih samo obiteljskom krugu i onih koji su promijenili globalne tokove, Lepage je, uz pomoć osmeročlanog ansambla i profinjene uporabe tehnologije, uspio reći neusporedivo više nego što je samo životna priča nekoliko ženskih likova. Upravo osmeročlani ansambl zaslužuje uz autora najviše pohvala, jer iako im posao olakšava brojnost prizora, svaki od likova, ma koliko njegovo scensko trajanje bilo kratko, ostaje zapisan kao jedan iz galerije nalik na skupne obiteljske fotografije — uz svakoga se nakon predstave može vezati barem jedna priča. Ansambl zato zaslužuje da ih se imenuje, to su: Sylvie Cantin, Simone Chartrand, Véronika Makdissi-Warren, Emily Shelton, Jean-Antoine Charest, Hugues Frenette, Tony Guilfoyle i Éric Leblanc. Ipak, ova predstava sinteza je i plesa i drame, monoloških i dijaloških minijatura i široka zamaha teatarskih tradicija koje počivaju na ritualima. Zato u Trilogiji zmajeva ne treba tražiti jednu priču koja bi jednostavno označila autorski glas i namjeru, nego ponajprije iznimno promišljeno kompiliranje, režijsku postmodernu u najboljem i najpotpunijem značenju termina

Susret Istoka i Zapada

Na uvodnom susretu s novinarima jedan od izvođača rekao je nešto vrlo indikativno, iako ne bez svijesti o propagandnom učinku, a to je da su, naime, sve ostale Lepageove predstave i priče koje želi ispričati sadržane u predstavi Trilogija zmajeva. Također, spomenuo je zanimljivu pojedinost da predstava započinje rečenicom »Nikad nisam bio u Kini«, a završava izrečenom željom i namjerom putovanja u Kinu, što je po njemu upisana želja sama autora, koju je poslije i ostvario.

Zagrebačku pak publiku Lepageova predstava može podsjetiti na nekoliko gostovanja ovogodišnjeg Tjedna plesa, točnije onih u sklopu predstavljanja kanadske, točnije vankuverske plesne scene, ali i na Izvješće o rađanju s Eurokaza. Kanadski izbor govorio je o Vancouveru kao gradu s više prekooceanskog nego domorodačkog stanovništva, gdje se azijska kultura isprepleće sa zapadnim pogledom na svijet. Kinesko disidentsko gostovanje dodirnulo je žensku stranu povijesnih mijena, trag koji nametnuti državni ustroj ostavlja na svakodnevnom životu, što je također Lepageu bliska tema, i pristup.

Robert Lepage u potpunosti zaslužuje naziv kazališnog autora, jer iako je tek jedan od potpisnika teksta, ili scenarija, ostali su Marie Brassard, Jean Casault, Lorraine Côté, Marie Gignac i Marie Michaud, konačna je njegova redateljska riječ. Kao majstor on se najprije pokazuje kao vješti manipulator i kompilator u najboljem smislu termina, što se vidi najprije u nekoliko zaista veličanstvenih scena, kao što je ona koja istodobno najavljuje i opisuje ratni kaos. Ili kad redovnica opisujući svoj progon iz Kine, koja upravo postaje NR, skida masku dušebrižnice i pokazuje dogmatičnost sličnu kineskom vojniku u pozadini, da bi nakon toga ista glumica u trenu postala bolesno dijete. Lepageova je sposobnost i primjena istovremeno nekoliko modusa prezentacije — osim pretapanja tehnologije i živih izvođača bilo u zvuku ili slici, tu je i raspored monoloških izljeva, dramskih pasaža, žive konverzacije i gotovo impersonalnog opisivačkog tona.

Lepage svaku poruku pretvara u epizodu, pa treba navesti barem njegov suptilni obračun s rasizmom u gotovo nezamjetnoj digresiji o pilotu očito azijatskoga podrijetla, frustrirana činjenicom da ga isto tako kosooka prodavačica ne želi i/jer ne razumije. Ona naime govori engleski, a on francuski, pa im kao tumač treba par bijelih bilingvalnih Kanađana. Toliko o podjelama.

Izraz otvoren svakome

Skeptičnijem gledatelju u povodu Trilogije zmajeva ipak mora u oči upasti i druga, možda ne mračnija, ali recimo praktičnija strana Lepageova rada. Nakon prvog dijela predstave, kad priča, zapravo priče, još nije dobila pravi zamah, širina iskaza i raskorak između elaborirane scenografije u jednom i simboličke u drugom, uz nesmiljeno šaranje svjetlom i uporabu uživo izvođene glazbene kulise, ostavlja dojam pomalo napadne pretjeranosti, gotovo kiča. Do kraja predstave, kad sve ipak pronađe svoje mjesto, razložno i zasluženo, taj dojam pretvara se u svijest o Lepageovoj mudrosti — predstava se ne da prepričati, dok se zapravo o njoj može pričati danima. Ili, drukčije rečeno, ona uza svu svoju neupitnu izvedbenu i umjetničku, autorsku sigurnost, stoji na rubu između komercijalnoga kazališta za široku publiku i scenskoga čina namijenjena sofisticiranijoj publici koja zna i hoće čitati predstavu. Tako se istovremeno koristi znakovima suvremenoga kazališnog izraza, natopljenima povijesnim i književnim citatima dok priča dio obiteljske sage o bolesnoj djevojčici, za koju njezin očuh kaže da je i nebo puno zvijezda, ali nisu sve jednakog sjaja. Djevojčici je ime Stella.

No, izabrani dijelovi Trilogije zmajeva samo su poslužili ilustrativnoj svrsi, jer se predstava većinom sastoji od lirskih trenutaka, podjednako eksplikativnih koliko i u pravom smislu riječi poetskih. Ukratko, Lepage pokazuje da ljepota nije u zadržavanju trenutka, čemu umjetnost uglavnom teži, nego u prolasku vremena, objektivnog i subjektivnog podjednako. Svaki trenutak Trilogije zmajeva ostaje tako samo segment raspisane povijesti, koja pojedinačnim žrtvama unatoč odjekuje u skladnom ritmu najbržeg od stoljeća. Gostovanjem Lepageove Trilogije zmajeva Zagreb se možda nije svrstao u kulturne metropole, ali je sintagma o autorskom kazalištu kao razlogu postojanja Festivala svjetskog kazališta dobila barem jednu, i vrlo vrijednu, potvrdu, a domaća publika priliku da vidi predstavu čije je dosege teško ponoviti.

Igor Ružić