Neodoljiva violina

Neodoljiva violina

Iako je već davno utvrđeno da jazz nije samo američko glazbeno leno, mi u Europi posljednjih desetljeća živimo u vrijeme kojekakvih stilskih i inih traženja i previranja u tom segmentu glazbe, o čemu je i na ovom mjestu već bilo riječi. Odnosi se to i reflektira dakako i na europsku diskografiju jazza te se nije naodmet osvrnuti na dio one američke, recentnije, koja njeguje tradiciju, swing i pojedine stilske revivale.

U tom se kontekstu našlo i jedno zanimljivo izdanje violinista i vokalista mainstream jazza, Claudea Williamsa Fiddlera, do sada u širim razmjerima možda manje poznata glazbenika, koji je dugogodišnju karijeru proveo u sjeni nekih poznatijih predstavnika tog instrumenta, kao što su primjerice Stuff Smith, Ray Nance, Joe Venuti, pa čak i Stephane Grappelli. To pak nikako ne umanjuje vrijednost toga glazbenika, već možda jedino ponovno navodi na čuđenje kako do sada u spomenutoj konkurenciji za Williamsa nije u jazzu bilo više mjesta.

Džezističke su i svingerske kvaliteta Fiddlera ponovno zabljesnule na nedavno objavljenu disku signifikantna naslova Swingin’ the Blues. Ponovno, budući da valja podsjetiti da je on još davno nastupao u legendarnom ansamblu Clouds Of Joy, te u orkestru Doca Pettiforda, oca znatno poznatijega kontrabasista Oscara, a možda je najzanimljivije podsjetiti da je Fiddler, i to kao gitarist, a ne violinist bio u orkestru Counta Basieja prethodnika glasovitom Freddieju Greenu.

Bogatstvo izvođačkih ideja

Williams je džezist neodoljiva swinga te idejno bogat izvođač gotovo melodijskoga tipa improvizacije. Sukladno je tim značajkama najprimjerenije odabran i program diska. Tu je najprije niz provjerenih swing-tema, A Smooth One Bennyja Goodmana, Moten Swing Bennyja Motena, među koje se ušuljala i znana soul-jazz tema Horacea Silvera The Preacher. Iz baladnoga je opusa Williams ne izlazeći iz okvira swinga odabrao također vrlo poznate melodije: There Is No Greater Love, Ellingtonovu I’m Just Lucky So And So te Over The Rainbow Harolda Arlena poznatu iz klasike filma Čarobnjak iz Oza. Svoje je reminiscencije i poštovanje Countu Basieju, s kojim je nekad usko surađivao, Claude Williams Fiddler izrazio temom Franka Smitha One For The Count. A tu su dakako i bluesevi, klasika Mercera Ellingtona, Thing Ain’t What They Used To Be i Dona Redmana Gee Baby, Ain’t I Good To You, u izvedbi koje se Williams predstavlja i kao specifični blues-vokalist i odgovarajućega glasa.

Za izvrsne se i stilski profilirane izvedbe koje demantiraju svaku prolaznost swinga, violinist i vokalist Claude Williams Fiddler za suradnju obratio nekolicini provjerenih džezista, ponajprije funky-pijanista iz New Orleansa Henryju Bulteru, gitaristu Joeu Cohnu, sinu inače poznatijega saksofonista Ala Cohna, zatim kontrabasistu i glazbenom direktoru ovog projekta Ketera Bettsa, bubnjaru Jimmyju Lovelaceu te samo u izvedbama skladbi These Foolish Things i A Smooth One specijalnom gostu, istaknutom alt-saksofonistu Bobbyju Watsonu.

Mladen Mazur