Nemojte mene kriviti

Nemojte mene kriviti

Vrlo mladi Domagoj Jurišić (Vukovar, 1987) već je kao talent snimljen na Goranovu proljeću. Zanimljivo je i da su njegove pjesme stigle posredovanjem njegove osnovnoškolske profesorice, Sanje Ilčić, što daje nadu da nam obrazovanje nije još posve upropašteno.

Domagojev je talent nedvojben. Njegove pjesme imaju sve osobitosti mlade poezije; buntovnost, agresivnost, zaokupljenost sobom i smještanjem sebe u svijet koji se naglo otvara, simpatiju za šok, potrebu za destrukcijom tijela, romantičarske zanose, ali su autentične. Jasno je da su Jurišićevu poetiku generacijski više formirali reperi, od kojih legitimno preuzima gestu superiornosti koju, baš kao i njegovi reperski sugovornici, kombinira s upravo onim što superirornima ne treba — uvjeravanjem. Tu su i obvezni elementi; autopoetički iskazi i hvalisanje sa svrhom provokacije, a u općem dojmu mješavina grubosti i senzibilnosti. No, u Jurišića možemo susresti i vrhunske stihove spontano kontrapunktirane ostatku pjesme, iako će nasuprot čistim cipelama i zlatnom pločniku istaknuti stihove kojima će dominirati odličan osjećaj za ritam i eufoniju: magla, magla, / vlažna magla, / proždrla je sve.

Domagoj, do it!

Kruno Lokotar

Dunav

Dunav pripada samo meni.

I pripada samo tebi.

I pripada samo svima.

Pjeva samo moju nježnu,

a opet mučnu,

pjesmu

koja ubija me svojim tekstom.

Ili tvoju?

Prljav,

ne izdaje najdublje tajne

koje dijeli s ribama.

Cijeli je Dunav moj.

U svakom njegovom dijelu

po jedna je riba za svaku

moju priču.

Dunav je moj dnevnik.

Bez lokota,

a opet,

nitko ne može pročitati zapisano.

Dunav teče samo za mene.

Samo meni se smije.

I jedino ja mogu razgovarati s njim.

Pronalazimo zajednički jezik u šutnji

koja obojici govori nešto.

Tako najbolje jedan drugom krpamo rane.

Moderno ubijanje

Glava nije

ništa drugo

do tempirane bombe

na raskrižju.

Cesta kojom tutnje

Riječi što ne govore puno, a tako mnogo znače.

Ratuju

razum i zbunjenost,

vragovi divljaju.

Slušajte!

Pa pokušajte čuti,

ona govori!

Zar treba čekati

da eksplodira kako biste čuli

da od eksplozije treba je zaštititi?!

Skriveni strah

Prinčevi, princeze.

Junakinje, junaci.

Ljepotice, ljepotani.

Maske...

Izmišljena lica,

čuvari iskrene dubine.

Dio života

što prkosi istini.

Pred samoćom bježi,

u mnoštvu se javlja.

Maska...

Lice obrisa lica

bez pravog lica.

Lice umjetnih mimika.

Obzor vidljivosti

Moj pogled.

Zna,

tamo su milijuni nečega.

Ali moj pogled.

Ne vidi,

niti jedno nešto.

Jer sve što bi mogao vidjeti

nestalo je u zagrljaju ogromnog plašta

satkanog od niti

najboljeg bijesa.

I gubi se,

zajedno s plaštem

i tupim zvukom čistih cipela vlasnika

koji gazi po zlatnom pločniku

nedostižnosti.

Magla, magla.

Vlažna magla.

Proždrla je sve.

Zatvoreni slabić

Dosta mi je mene!

A osuđen sam na

doživotnog sebe.

Ponekad pobjegnem

iz samoga sebe.

Kratko.

Snažni okovi života

uvijek povuku me natrag.

A ja nemam snage.

Izmoren samim sobom

nemam snage za

bijeg.

PB

Kad napišem da bolji sam

od svih pjesnika, vjerujem u to.

Stoji na papiru.

Vi se to bojite napisati.

Ruke su vam preslabe da

natjerate olovku da

vas sluša.

I bojite se reći da

bolji ste od

mene.

To je ono što

moje pjesme čini

boljima od vaših.

Eminem — The Real Slim Shady

Moja prerada (Bez smijanja, molim)

Zašto osjećaje skrivam

ispod riječi

koje ne znače

ono što želim reći?

Zašto rijetki čuju

što kaže

svijet oko nas?

Zašto strah hvata ljude

kad istini u oči

pogledati treba?

Zašto love leptire

što pokušavaju odlepršati

u svijet gdje nema nas?

Svi smo samo ljudi

sa skrivenim kanibalom među nama

koji otvara ljude

poput ormara.

Ali ako jedemo pse

ne vidim razloga

da jedan čovjek

ne pojede drugoga.

Ne mora svatko pisati pjesme,

ja moram

pa posvećujem ovu pjesmu svima

koji ne pišu svoje.

Mislite li da me briga za nagrade?

Ionako se pola kritika

ne može

probaviti.

Zar da dođem na dodjelu

kako bi me posjeli

pokraj propalog Pjesnika

koji će mi predbacivati

što me uveo u svijet poezije,

iako nije ni malim prstom maknuo

da bi pridonio lakšem ulasku mene

u svijet pjesama?

Dosta mi je loših pjesama

zato dolazim

da ih uništim.

I, znajte,

još su milijuni mene

koji to žele napraviti.

Ali ja sam ja,

jedini pravi ja,

a svi ostali ja

samo su bijedna imitacija mene.

Nemojte mene kriviti

ako se netko ubije zbog moje pjesme

jer ja samo dajem temu

o kojoj s prijateljima

možete govoriti

iza zatvorenih vrata.

Jedina razlika između nas je

što se ja ne bojim

reći nešto u javnosti.

Ne bojim se reći

da bolji sam od većine pjesnika

koji se to boje priznati.

Zato sad ustajem

i dižem jedan od prstiju

na obje ruke

i ponosim se

što sam izvan kontrole

zbrkanih misli.

M. C. Escher

S prljavog papira bježe ruke

poput ptica s krvavim batrljcima

umjesto krila.

Ruke čiji žuti prsti čvrsto stišću

ostatke trulih olovaka

koje vuku nejasne crte po papiru

s kojeg iste smežurane ruke

pokušavaju nestati.

Jedna ruka stvara drugu

ne znajući da je osuđuje na papir

s kojeg neće moći pobjeći.

A druga ruka stvara prvu

ne znajući što ne zna

ni prva ruka.

Čudno?!