Ne čekajte revoluciju!

Ne čekajte revoluciju!

Hakim Bey, Privremene autonomne zone, prir. Katarina Peović Vuković, Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.

Amerikanac Peter Lamborn Wilson putovao je istokom, zainteresirao se za sufijsku mistiku i promijenio ime u Hakim Bey. Knjigama i tekstovima koje je napisao pokušao je iscrtati teritorij »alternativnog svijeta slobode, uzbuđenja i značenja«. Nedavno preveden izbor tekstova ujedno je i reprezentativni primjer Beyove/Wilsonove poetske imaginacije, introspekcije koja nije mistična i znanosti koja nije suhoparna.

U jednu riječ, Bey je pisac, filozof i analitičar teorije medija, ali ujedno ništa od svega toga. Ne pripada nijednoj struji, ne zanosi se nijednom teorijom niti smatra da je mišljenje ili pisanje povlastica institucionalno okućenih pojedinaca. On apelira na čitatelja, na njegove emocije, afekte i tjelesno iskustvo, te doista nije pogrešno kad se Beya naziva autorom čiji se tekstovi više osjećaju i doživljavaju negoli misle.

Slobodne enklave

To je cyber-teorija u najboljem izdanju, dovoljno kritična da bude provokativna, a ipak dovoljno pametna da se uzme ozbiljno. Privremene autonomne zone o kojima govori prvi i najzanimljiviji esej u knjizi zapravo su slobodne enklave, za koje Bey tvrdi da su prije poetske maštarije negoli pokušaj izgradnje ozbiljne političke dogme. To su svojevrsni otoci u Mreži, privremene, ali stvarne lokacije u vremenu i prostoru — kako u informacijskom tako i u stvarnom, fizičkom i opipljivom svijetu. One su daleko od kognitivne kartografije, no isto tako daleko i od svake utopijsko-distopijske revolucionarne prakse.

Takvi otoci mogu postojati na Netu, ali i kao fizičke zone u realnom prostoru; svojevrsna su utočišta od svijeta globalnoga kapitala, nadzora i kontrole, stoga ne čudi da prve TAZ-ove — kako glasi engleska kratica — Bey prepoznaje u gusarskim enklavama nastalima daleko od državnoga nadzora zbog pljačke i koristi. Zanimljivo je da prvim takvim povijesno relevantnim TAZ-om on drži poznatu D’Annunzijevu okupaciju Rijeke, koja za njega znači »posljednju piratsku utopiju«.

Ta ideja u cyber-teoriji dakako nije posve nova, no Bey nema namjeru glorificirati prostor izoliranosti kao mjesto pobune i otpora. Štoviše, za njega smisao za stvarnost zahtijeva ne samo »da prestanemo očekivati ’Revoluciju’, već i da odustanemo od želje za njom«. To stajalište držim ključnim ne samo za Beyovu knjigu nego i za cjelokupni političko-društveni kontekst — bilo kao rezultat cyber-teorije bilo kao političku praksu emancipacije i diskurs oslobađanja. Ustanak da, Revolucija ne: najradikalnija taktika bit će odbijanje da se sudjeluje u spektakularnu nasilju povlačenjem iz prostora simulacije, nestajanjem.

Duh pobune

Revolucije u današnjem svijetu ne samo da nisu moguće, nego su gotovo infantilne. Upravo u tom argumentativnom sklopu nalazi se zanimljivost i provokativnost Hakima Beya, te se u njemu ujedno zrcali i sva suvremena (cyber)teorija. Duh pobune i praksa revolucionarnog nomadizma osnova su njegove teorije, a psihotopologija kao potraga za TAZ-ovima fukoovski je model stvaranja alternativne kartografije koja nije umrežena u diskursu moći. On od suvremenih filozofa (poput Foucaulta, Deleuza, Guattarija ili Benjamina) nasljeđuje pojmovni aparat, no nastavlja vlastitim putem. U političkom smislu on ismijava potrebu za pravom revolucijom i pravim anarhizmom, isto kao što ismijava potrebu umjetnosti da se neprestano pozicionira ili kao praksa moći ili kao radikalno a-politična (jer nije ni jedno ni drugo).

Rastjelovljenje kapitala u cyberspaceu elektroničkog obilja za njega nije milenaristička prijetnja koja iziskuje opsežne i šmekerske analize (kao u Baudrillarda), nego prigoda za zabavnu mentalnu tjelovježbu koja će čitatelja prije provocirati, taktilno dirnuti negoli uvjeriti ga u autorovu intelektualnu nadmoć. Preziratelj liberalnoga shvaćanja znanja kao sredstva društvenog napretka, Bey je protivnik institucionalizacije mentalnih procesa. Zaigran je, a ne smrtno ozbiljan; analitičan, ali ne i sustavan. TAZ je stoga prije svega mišljen kao zona slobode i igre, kreativnosti i hedonizma.

Mentalna masturbacija

Bey ne nudi odgovor na pitanje kako izgraditi istinski alternativnu ekonomiju koja bi umjesto kapitalističke robne ekonomije bila ekonomija darivanja — ali zato zna da ona mora počivati na međusobnoj razmjeni. Čitajući Hakima Beya osjetit ćete prije svega ludičku ugodu koja vas potiče na razmišljanje umjesto da vas duhovno sterilizira, kao što je to često slučaj kod ovakve literature. U skladu s njegovim copyleft-svjetonazorom tekstovi su mu antikopirajtani što znači da se slobodno mogu distribuirati bez povrede autorskih prava. Pitanje koje ćete si nedvojbeno postaviti nakon čitanja glasi: znači li ova knjiga uistinu novu paradigmu otpora 21. stoljeća, ili je ona samo iznimno zanimljiva mentalna masturbacija obrazovanog i promućurna copyleftera? Tražite li novu paradigmu otpora, radije posegnite za Hardtovim i Negrijevim Imperijem, a Beya uzmite u ruke da vas razdrma svojim žustrim stilom i veselim dosjetkama. Njegove camp i pulp-ideje postaju neuvjerljive kad ih se pokuša ozbiljno analizirati i opiru se svakoj sintezi, no upravo u tome leži njihova privlačnost.

Tonči Valentić