Natjecanje u glasnoći

Natjecanje u glasnoći

Jones je svoju glazbu većinom lijepio uz akcijske scene, koje su ionako pretrpane zvučnim efektima

Družba pravih džentlmena redatelja Stephena Norringtona ide u kategoriju filmova koje Amerikanci s pravom premijerno prikazuju tijekom ljeta. Riječ je o simpatičnu filmu zabavnoga tipa s raskošnom kostimografijom i scenografijom te brojnim i efektnim akcijskim scenama u kojima vizualni i zvučni efekti igraju nemalu ulogu. U tom smislu glazba, koju potpisuje Britanac Trevor Jones (skladatelj koji se tek u novije vrijeme probio u svijet blockbustera partiturama za filmove poput Posljednji Mohikanac, Cliffhanger, J. I. Jane, Trinaest dana i Crossroads), također igra važnu ulogu — no samo u smislu podupiranja neizmjerne buke koju stvaraju ostali zvučni elementi filma.

Zvučna podloga buke

Naime, Jones se morao usredotočiti na akcijske scene jer film tipa Družbe pravih džentlmena ne pruža dovoljno psihološke karakterizacije likova da bi ih bilo nužno pratiti suptilnijim glazbenim elementima ili, ne daj bože, lajtmotivima (koji se u suvremenoj filmskoj glazbi, osim u nekim žanrovima, sve više osjećaju zastarjelima). Tako je njegova glazba općeg karaktera, a zbog toga je teško prepoznati ne samo lajtmotive (kojih nema) nego čak i glavnu temu filma (koja je toliko nejasna da je gledatelj uopće ne pamti). Riječ je o ovom: Jones je svoju glazbu većinom lijepio uz akcijske scene, koje su ionako pretrpane zvučnim efektima. To je rezultiralo spojem, ili bolje reći sukobom, prirodne filmske buke i dodane filmske glazbe, koji se, očito, neprestano natječu za prednost. Kako bi nadjačao zvučne efekte, Jones se ponajviše koristio najsnažnijim dijelom orkestra, dakle limenim puhačima, pišući za njih prejednostavan i lako zaboravljiv glazbeni materijal koji tematski kruži ili oko osnovnih tonalitetnih funkcija ili jednostavno opisuje tonički kvintakord. Gudači, kao nužno zlo, većinom služe kao potpora koja se uglavnom ne čuje u silnoj buci proizvedenoj za filmsko platno.

Gledajući sa strane, iz perspektive gledatelja, Jonesova glazba, moglo bi se reći, funkcionira. Potreba filma da privuče pozornost atraktivnim akcijskim scenama poduprta je, osim specijalnim efektima, i klišeiziranom uporabom glazbe (mudriji filmski skladatelji nastoje izbjeći glazbu u scenama koje su prepune efekata, a ako je ona nužna, onda traže načine da glazba nadopunjuje efekte, a ne da se s njima natječe).

Topla voda

Jones doista mjestimično uspijeva poduprijeti sliku — na primjer, u sceni završnog obračuna, gdje izrazito ritmičnom, ali ne odveć voluminoznom akordikom, koja povezuje niz usporednih radnji, slici daruje osjećaj uporna i brza zbivanja ali i sugerira da je ovo tek početak događaja te da će njihov pravi razvoj uslijediti tek kada se i glazba razvije do neslućenih razmjera (kao što smo čuli u prethodnim scenama). No i to je u svijetu filmske glazbe topla voda, postupak koji smo već bezbroj puta čuli i u ambicioznijim filmskim glazbama od ove.

Film je simpatičan i zabavan — tip filma mozak na pašu — a očito je takva morala biti i glazba. No, sumnjam da će partitura imati većeg odjeka kada bude (i ako bude) objavljena na soundtracku. Jer tek će se ovdje čuti koliko su skladateljski postupci jednostavni (dakle ne može se nuditi profesionalnim glazbenicima), a mnogi bi mogli i razumjeti koliko je glazba klišeizirana, pretjerano opisna i neodovoljno suptilna u odnosu na prikaz neobičnih i zanimljivih likova. Koliko je, zapravo, nefunkcionalna.

Irena Paulus