Moralna dosljednost ili...

Moralna dosljednost ili...

Peter Singer, One World. The Ethics of Globalization, Yale University Press, 2002.

Peter Singer, australski profesor bioetike sa Sveučilišta Princeton, vjerojatno najutjecajniji etičar današnjice, poznat po kontroverznim stajalištima o aktivnoj eutanaziji i pravima životinja, o kojima je prije nekoliko godina održao predavanja u Zagrebu, zagovornik tzv. ljevičarskog utilitarizma u etici, objavio je prošle godine još jednu — ovaj put nekontroverzniju knjigu o etici globalizacije, pod naslovom Jedan svijet. Singer ipak, čak i kada argumentira stajališta s kojima se većina ljudi može složiti, svojom intelektualnom hrabrošću redovito privlači bijes protivnika. Tako je primjerice u veljači 2001. u Oxfordu, u ciklusu predavanja Amnesty Internationala, pred vrlo nesklonom publikom podupirao vojnu akciju NATO-a protiv Miloševića.

Knjiga Jedan svijet. Etika globalizacije ističe argumente u prilog globalizaciji. No, nije riječ, kako bi netko nasumce pomislio, o zagovaranju ekonomskog liberalizma ili imperijalizma, nego upravo obrnuto — budući da sve stanovnike svijeta spajaju nove tehnologije, jedinstveni ekonomski sustav, zajednički okoliš (ili, točnije, posljedice postupaka udaljenih stanovnika svijeta), potreban je nov, zajednički svjetski okvir za etičko djelovanje.

Neopterećeni lokalnim

Rušenje Svjetskoga trgovačkog centra ilustrira tu novu međusobnu povezanost ljudskih djela: »Terorizam je integrirao naš svijet u jedinstvenu zajednicu na nov i grozan način.« Možda prvi put u povijesti čovječanstva više doista nije moguće biti otok (ne pitaj kome zvono zvoni, tebi zvoni). Nažalost svjetski pravni i politički sustav više ne odgovara zahtjevima koji se postavljaju pred takvu jedinstvenu zajednicu. »Teza ove knjige jest tvrdnja da će o etičkim odgovorima na ideju da živimo u jednome svijetu ovisiti kako ćemo izaći iz ere globalizacije (odnosno hoćemo li iz nje uopće izaći).« Što to znači?

Dosadašnja etika oblikovala se u skladu sa socijalnim okvirom vezanim uz obitelj, pleme, naciju ili državu. Stoga je etika bila parohijalna (lokalna). »Ako je skupina kojoj trebamo pravdati svoje postupke pleme ili nacija, onda će moral vjerojatno biti plemenski ili nacionalistički. Ako je međutim komunikacijska revolucija stvorila globalnu publiku, možda ćemo shvatiti kako je potrebno da naše ponašanje opravdamo cijelome svijetu. Ta promjena stvara materijalnu osnovu za novu etiku koja će služiti interesima svih ljudi koji žive na ovome planetu, što nijedna dosadašnja etika, unatoč velikoj retorici, nije uspjela učiniti.«

Prvi je okvir za novo etičko ponašanje ekologija. U prvome dijelu knjige Jedna atmosfera Singer na primjeru emisije plinova pokazuje kako u području ekologije ponašanje jednih (zagađivača) utječe na druge. No, pokušaji da se stvori međunarodni pravni okvir za regulaciju globalnoga zagrijavanja (odnosno količine ispušnih plinova) na konferencijama Ujedinjenih naroda u Kiotu, Riju, te u Haagu, Bonnu i Marrakeshu nisu u potpunosti uspjeli jer najveća svjetska sila, Sjedinjene Države, nije potpisala međunarodni Protokol iz Kiota (1997).

Načela korisnosti

Polemizirajući s Bjoernom Lomborgom, poznatim autorom djela Skeptični ekolog (2001), Singer zaključuje da je teško doći do ispravnih brojki o koristima i štetama ekološkog zagađenja, stoga predlaže četiri načela za opravdanje i izračun korisnosti: 1. zagađivač treba platiti, odnosno načelo ti si pokvario, ti i popravi, 2. egalitarno načelo jedna osoba, jedan glas (kao utilitarist, Singer priznaje da to nije nužno utilitarno načelo, ali da je ono najbolji kompromis za demokratsko rješavanje problema), 3. načelo alokacije dobara bogatih siromašnima (tim načelom Singer nudi utilitarnu verziju ili tumačenje Rawlsove filozofije pravde), 4. načelo alokacije teškoća (kojim bi veći — ne samo monetarni — prinos trebao pasti na bogate zemlje).

Drugi, i možda najvažniji oblik globalne povezanosti jest ekonomski. U dijelu o jednoj privredi navodi se povijest i kritike postupanja Svjetske trgovačke organizacije i Svjetske banke, koje prema Singeru dovode do sve većih razlika između bogatih i siromašnih. Primjerice: 15 posto svjetske populacije posjeduje 80 posto svjetskog bogatstva, a 46 posto najsiromašnijih tek 1,25 posto. Najbogatija tri stanovnika svijeta posjeduju više negoli iznosi ukupni zbroj nacionalnog proizvoda svih nerazvijenijih zemalja, odnosno šesto milijuna stanovnika.

Jedan zajednički svijet

Razmjeri nejednakosti bogatih i siromašnih povećavaju se. Godine 1960. odnos je bio 30:1; 1990. godine porastao je na 60:1, a godine 1997. iznosio je 74:1. Očekivano trajanje života u razvijenim nacijama iznosi 77 godina, a u nerazvijenima 48. Singer ističe brojne rasprave, primjerice norveških znanstvenika Melchiora, Tellea i Wiiga, prema kojima su se razlike gornje trećine i doljnje trećine stanovništva zapravo smanjile, kao i tvrdnje Linderta i Jeffersona, prema kojima za porast nejednakosti nije odgovorna globalizacija i ne slaže se s istaknutim protagonistima antiglobalizma, poput Martina Khora i Vandane Shive, kao ni s većinom kritičara WTO-a, jer zastupa ideju jednoga, zajedničkog svijeta kojemu su potrebna zajednička pravila igre.

No, Singer navodi podatke, koji se danas sve više javno ističu, kako režim slobodne trgovine vrijedi samo onda kada to odgovara velikim zemljama. Kako bi zaobišle pravila igre o slobodnoj trgovini kada im to ne odgovara, razvijene zemlje svijeta uvode norme kvalitete ili slične pseudocarinske protekcionističke mjere. Slično vrijedi i za poljoprivredne subvencije u najrazvijenijih. Takvim se mjerama krše pravila igre i uvodi ekonomsko nepravo.

Ta ekonomska nepravda koincidira s političkom odnosno pravnom nepravdom. Singer posebno ističe pokušaje stvaranja međunarodnoga prava, primjerice konvencijama s područja kriminalnoga prava. Singer dokazuje kako je uvođenje Međunarodnoga svjetskog suda (utilitarno) najelegantnije i najpravednije rješenje. Međutim, čak ni na tome području velesile, pogotovo Sjedinjene Države, ne postupaju dosljedno. Ne samo da Sjedinjene Države nisu potpisale Rimsku konvenciju o osnivanju Svjetskoga suda nego su nedavnim hapšenjem navodnih terorista koji nisu njezini građani, uporabom dokaza koji ne moraju biti javni, narušili elementarne oblike međunarodnoga i krivičnoga prava.

Naposljetku, u četvrtome dijelu, riječ je o nužnosti pomoći slabijima, o nužnosti intervencije (čak i vojne) kada je riječ o kršenjima ljudskih prava u nekim državama, koje pak pretpostavljaju uspostavu jedne zajednice: »Moramo se upitati je li bolje nastaviti živjeti u zamišljenim zajednicama koje zovemo nacionalne države ili da se počnemo smatrati članovima zamišljene zajednice koja se zove svijet.«

Promjene u moralnom sustavu

U Singerovoj knjizi Jedan svijet ne postoji gotovo ništa čemu bi netko želio protusloviti, posebno stoga što je uglavnom riječ o sociološkim primjerima nedosljednosti bogatih zemalja. Ali iz zbirke tih socioloških primjera vrlo je jasna Singerova poruka: kao što je nekoć vrijedilo za sustave morala koji su se odnosili na nacionalne države, tako nam i danas moralna dosljednost govori kako bi svjetski sustav prava, socijalne pravde, ekologije i ekonomije (u kojoj bi se poštovala univerzalna pravila igre) bio daleko učinkovitiji i pravedniji.

Premda se mnogim ljudima čini kao da već živimo u takvu svijetu (a da on ipak nije pravedan), po Singerovu mišljenju postoje još brojne moralne zadaće koje bismo morali ispuniti kako bismo postigli pravedni sustav jednoga svijeta. Jedna od najvažnijih jest da sebe, umjesto građana nacionalne države ili neke druge lokalne zajednice, počnemo smatrati građanima svijeta. Premda bi se većina građana svijeta s takvim zaključkom i obvezom rado složila, ipak preostaje jedno važno, u Singerovoj knjizi neodgovoreno pitanje: dok je nacionalna država (ili lokalna zajednica) služila kao kakav-takav oslonac kontrole postupanja onih koji imaju moć, smatra li Singer da bi ta zadaća kontrole moći s obzirom na slobode pojedinca s uspostavom jedinstvenog svijeta i poretka postao lakši? Povijest i stvarni svijet ne upućuju na zaključak da su velike zajednice bile nužno demokratičnije, niti da su njihovi predvodnici samo zbog veličine tih zajedinca obraćali više pozornosti građanskim slobodama pojedinca.

Darko Polšek