Moj prijatelj Ikar

»Ništa nije čudesnije na svijetu od prolaženja ptice zrakom, zmije kroz travu i čovjeka u ženi.«

(Tko bi želio ovo potpisati?)

Posjećujem zračne luke, ali nikad ne kupujem kartu. Imam za to debele razloge. Nisu krivi mali aerodromi, to je kao da dođem u užu familiju, plus tete i ujaci, što je prednost lokalnoga života. Kriva je želja za visinama. Zagrebački je aerodrom kao kioskić prema frankfurtskom, amsterdamskom, pariškom, briselskom, tako malecki da ga mogu ljubiti u staklo i aluminij. Na velikima se izgubim pateći u svom kutu. No i to je korisnije nego letjeti.

Smatram da su ljudi privučeni visinama od neke zaostale vrste. Zar baš moraju dotaknuti stratosferu, makar i najniže oblačke, staviti svoj prst u prazno? Dokazivati da im je san smješten gore?

U svom kratkome životu upoznao sam dosta luđaka koji su neiskorjenjivi letači. Jedan od njih zove se Božo Landeka i slovi za seoskog donkihota. Od njega sam čuo da prvi avioni nisu padali jer su bili loše isprojektirani nego zbog loših pilota. Pravi avijatičar mora znati sletjeti jednim krilom na zemlju kad se nađe u teškoj situaciji. »Druga stvar«, tvrdi Božo, u Americi piloti ne smiju nikad reći da su vidjeli nadzemaljce jer odmah gube posao. Smatraju ih dementnim. Kad se neka užarena kugla pomiče za njima, kad ih prati do odredišne luke, oni to prešućuju kontrolnom tornju. Iz straha da ne dobiju otkaz...

Božo živi u selu Okrivje u Gorskom kotaru blizu vojne baze i iznad njegove glave neprestano prolaze helikopteri. Baš bi mu jedan takav nedostajao da pređe s jedne na drugu stranu potočića, ispriča mi on. Korito je na tom mjestu zaista plitko i može se prekoračiti bez većeg napora. Ali on ima samo jedan par cipela i želi smanjiti na minimum rizik od umakanja stopala u hladnu vodu. Ne pada mu na pamet dovući kakvo jače deblo. Tako bi sigurno uspio premostiti potok, ali on nije dabar, nego čovjek. A čovjeku je prirođeno da se pripremi za nemoguće pothvate.

Tražio je samo konkretan povod. Zemljopisno-katastarski, na njegovoj strani potoka upisana je livada i usred te zelene livade strši zahrđali fićo, zarastao u travu. Slijepljen je haubom za humak. Zovu ga prostački fukodrom jer se u njemu nalaze zalutali ljubavni parovi. Jedne je noći, kroz travu, do nježnog stopala dopuzala otrovnica, odnosno »vijugavo biće od kojeg potječe slovo s«, kako se Božo izrazio. I ugrizla njegovu bosonogu Ančicu. Umjesto topla sjemena, zmija je ubrizgala otrov razdjevičenoj curi. Tako su se pomiješale dvije vrste krvi. I prolomio se krik. Fićo se nije dao pokrenuti premda ga je Božo Landeka gurao nadljudskom snagom. Preostalo mu je jedino unesrećenu djevojku uzeti u naručaj i nositi do Okrivja. Tamo je potražio prijatelja Franju Selaka, koji je nedavno kupio Hondu karavan da ih odveze do prvoga grada. No ništa nije pomoglo. Djevojka koja se zvala Ančica Zadro izdahnula je u mukama, s pjenom na usnama jer ambulanta u obližnjem Gerovu nije imala noćna dežurstva.

Ova je tragedija samo ubrzala Božinu odluku. Potreba za munjevitim, helikopterskim prijevozom nametnula se još većom snagom nakon smrti jedne od ljubavnica. To više nije bio privatni hir. Posudio je od seljaka goleme škare za obezivanje živice, rastavio ih na dvije oštrice i onda ih vratio iznova sastavljene jer je shvatio da su preteške za bilo kakvu leteću konstrukciju. To mu je pomoglo da tehnički sazrije. Od jednog ostavljenog motora složio je dijelove, nešto što će okretati elisu od šperploče, spojio je na cijev, digao se od zemlje puna dva metra i pao dolje. Zatim je usavršio svoj izum, povukao uže, uspio upaliti motor, ali tako mala elisa nije mogla nositi njegovu težinu. Ukratko, promašio je treći put i malo si natukao koljena. Sve je prošlo bez ozbiljnije ozljede. I manje traumatično od slučaja rođenog brata mu Joze, isto letača. Mlađi braco polomio je lijevu ruku i nogu na delta planu sudarivši s drugim čovjekom-zmajem u zraku. O tom se događaju dosta pisalo po novinama pa su otada zabranili letenje s Vidove gore na otoku Braču odakle se vidi i Hvar, veli mi Božo koji je bio na licu mjesta.

Očigledno je cijela Božina familija genetski opterećena. Pati od ikarovštine. Pokojna sestra Mira, po vokaciji pjesnikinja, znala je odlično engleski i zakazala u skoku s padobranom. Bez ikakve zadrške. Slično Jürgenu Möllermannu koji je imao sedamsto letova iza sebe, a u posljednjem skoku, sam odbacio glavni padobran. »Sekica nije ni uključila rezervni«, potužio se Božo. Zapravo, za vrijeme spuštanja opisivala je svoj let pa se nije stigla na dočekati na noge. Ravnala se valjda po nekom unutrašnjem instinktu. I ostavila za vječnost potresnu poruku. Taj sačuvani kožni notesić koji mi je Božo pokazao, pronađen je pokraj njezine smrskane kralješnice i padobranskih naočala. U njemu piše sljedeće:

»Kroz riječi i dah. to je naprosto neshvatljivo.

ta posljednja misao pred smrt:

krava pase djetelinu.

sve jednom dođe na svoje.

nije dobar znak.

postoji li strepnja?

unutarnji razlozi za strepnju.

razumjeti nagost zraka.

ionako sam izgubljena.

nije to strah od kičme.

jer otišla sam u svemu predaleko.

out of touch

kao letak na putu k donjoj livadi.

s porukom daha, hoću li pasti na kravu,

nije dobro da pase dje...«.