Meditacija i provokacija

Meditacija i provokacija

No ako netko ima poseban odnos s prizorima zbilje, ako se s njima emotivno poistovjećuje, onda nema ništa spontanije nego uzeti ih u fotografiju. Pogotovo ako, s godinama iskustva, i sam medij fotografije stoji u putovima naše spoznaje jednako blizu našem srcu

Kakvo je bilo tvoje umjetničko školovanje i traženje adekvatnog medija izražavanja ideja? Koliko su te odredile književnost, glazba, film?

— Što se zapravo smatra umjetničkim školovanjem? Pohađanje nekih službenih akademija (da, završio sam Filmsku u Zagrebu na odjelu kamere) — ili ono što drugi dio tvoga pitanja sugerira: da je osobno životno iskustvo ono što nas umjetnički školuje toliko da i zaboravimo na bilo kakvu školu. S time se potpuno slažem: nemoguće je definirati izvor u nama, jer je taj u geometrijskoj beskonačnosti naše dubine: poput bunara iz središta zemlje u koji se postupno slijevaju sve vode ovoga svijeta. Koje mi crpemo natrag na površinu ni sami ne znamo, jer crpemo iz daleke mračne točke u kojoj se sijeku paralele širine naše svijesti. Da se spasim konkretnijim odgovorom: sjećam se jednog osvrta o zanatu, bilo je to otprilike godinu dana nakon što sam otišao u New York 1988, u potrazi za fotografskom karijerom. Bilo je to definitivno s konja na magarca, jer sam u Zagrebu tada naveliko radio kao fotograf, a tamo sam u prvo vrijeme samo asistirao drugim fotografima, no zaključio sam kako sam već u toj prvoj godini naučio više nego u one četiri i više na akademiji. Time ne mislim podcijeniti zagrebacku filmsku akademiju, dakako — nego, nasuprot, odati priznanje iskustvu, praksi.

Zašto odluka za medij fotografije? Je li to bio logičan put?

— Još jedno pitanje za psihijatrijski kauč, zar ne? Najradije bih mu se izmaknuo pa rekao da je sve pitanje slučajnosti. No čovjek ima vremena u životu, pa pokušava najrazličitije stvari. Većina nas dodirne i slikarstvo, i poeziju, i glazbu, u svakojakim medijima. Nešto se pak zalijepi, zbog neke čudne, u prvo vrijeme tek prividne, važnosti. Godinama poslije, mi možemo polušarlatanski pokušati logički objasniti što se tu desilo, zašto baš to: kod mene je možda riječ o nedovoljno agresivnu kreativnom živcu, koji je tako skloniji očuvanju realnošću predložena prizora nego njegovoj kreaciji od ništice. Naravno, kreativna sramežljivost poslije se prevlada (hej, ja sam snimatelj reklama, napokon!!!), ali u najintimnijim umjetničkim formama ostaje kao utočište čistoće.

Dosta godina živio si u New Yorku, kamo odlaziš i danas. Kako te ta umjetnička sredina obogatila? Što si tamo naučio?

— Nešto malo skromnosti.

Kako u ovom trenutku vidiš i osjećaš tamošnja zbivanja na planu fotografije? Postoje li neki trendovi i struje? Ako da, što ti je blisko?

— Ne pratim zbivanja u umjetnosti po geografskom principu, pa možda ni po ikakvu drugom principu logičke organizacije. Tako zapravo nemam pojma postoji li u New Yorku danas nešto što se može nazvati fotografskim smjerom. Moja fotografija uvijek je bila dovoljno tvrdoglavo neovisna od svih mogućih estetskih i umjetničkih mijena u javnosti, da joj svijest o njima mogla nešto značiti. Tako se u muzeju/galeriji često nađem kako šetam, kao u parku: hodam, i ako spazim nešto zanimljivo, zaustavim se. Tek ako u nekoj sobi nađem neobično veliku koncentraciju onoga što mi se (trenutačno) svidjelo, zanimat ću se za izvor, autora, kako bih ga mogao opet naći.

Smatraš li kako je fotografski medij jedan od najintimnijih i najosobnijih načina umjetničkog izražavanja, iako se tako ne čini na prvi pogled?

— Ovo vrijedi za mene, svakako — a ne kao opća istina. Možda je to zgodno upravo stoga jer se fotografija može shvatiti kao nešto manje osobno i intimno, po svojim osnovnim dokumentarističkim parametrima. No ako netko ima poseban odnos s prizorima zbilje, ako se s njima emotivno poistovjećuje, onda nema ništa spontanije nego uzeti ih u fotografiju. Pogotovo ako, s godinama iskustva, i sam medij fotografije stoji u putovima naše spoznaje jednako blizu našem srcu.

Što te trenutno najviše zaokuplja u fotografiji?

— Ha, ha — smijem li to izgovoriti (ako već nisi pogodila) — ništa! Kako naslov izložbe kaže, zaokupljen sam različitim oblicima neprisutnosti u okviru fotografije, gdje osjećaj i doživljaj ostaje, a njegova materijalnog poticaja kao da tamo više nema. Ne radi se o magiji ni o konceptualističkom naklapanju: posebnim sklopom vizualnih elemenata sugerira se ideja da ono što je bit slike nije zapravo tamo prikazano — iako emocija te biti dakako još izvire iz slike same. Ti su elementi neoštrine, kompozicijske napetosti, stvaranje ritma koji nema završni udarac već nastavlja kružiti slikom bez jasna žarista pozornosti... i slično. A zašto to činim — da bih proširio doživljaj izvan granica koje mu materijalni objekt, nosilac emocije u slici, pretpostavlja. Tako oslobođen doživljaj razlijeva se posvuda (jer mu ne možemo definirati točan izvor), pa i u smjeru promatrača — sugerirajući njegovu aktivnu ulogu u događaju susreta sa slikom.

Mozda su i zato moje slike cijenjene kao meditativne mandale: jer imaju očigledne namjere uključiti promatrača u svoj svijet. Pritom su tihe i uglavnom smirene, pa se mogu gledati iz dana u dan cijeoga života, poput plafona na koji projiciramo snovima pri buđenju.

Čime se još baviš (objasni što sve radiš, koji su ti interesi...)?

— To sad više i nema veze s ovom fotografijom, vjerojatno — no spomenuo sam kako snimam reklame, a i glazbene spotove, i kratke filmove (o tome na www.predrag.net). Još strašno vozim motor i sviram bubnjeve — čini se da moja konzervativnost ima neke svrhe, jer sam te dvije lijepe stvari, uz fotografiju, radio još od pubertetskih dana. Evo baš ću svirati dva koncerta sa Cul-De-Sac-om ovaj petak i subotu (26. i 27. rujna 2003). Pa onda pobjeći u svoju malu kamenu kuću u šumi nekih četrdesetak milja iznad New Yorka.

Kako nakon New Yorka vidiš percepciju fotografskih radova u Hrvatskoj? Postoji li ovdje drukčiji senzibilitet za teme, motive, način i stil snimanja?

— Nakon onoga što sam prije rekao o vlastitoj dezorijentiranosti što se tiče povijesti i geografije umjetnosti, čini se da je moje stajalište ovdje manje važno. A taj je da mi se čini kako ne zapažam razlike u senzibilitetu u fotografiji različitih podneblja, već više različitih autora. Mislim da i u Hrvatskoj, kao i na mnogim drugim točkama globusa, imamo lokalne umjetnike koji stvaraju u američkom, slavenskom, istočnjačkom, latino ili skandinavskom stilu, da samo nabrojim neke zemljopisne punktove koji mi istovremeno stvaraju stilske aluzije.

Što bi pod hitno valjalo promijeniti u hrvatskom umjetničkom establishmentu, kako ga ti doživljavaš i vidiš? Odnosno, je li fotografija u Hrvatskoj predstavljena na adekvatan način?

— Kada sam 16. rujna otvorio izložbu u galeriji Josip Račić, bilo je u Zagrebu jos najmanje pet izložbi fotografije! Činilo se da je netko proglasio rujan mjesecom fotografije u Zagrebu — pa osjećam da je doista došao kraj zapostavljanju toga medija na galerijskoj sceni našega grada. Izlaže se toliko fotografije, da ona pomalo dobiva i svoje mjesto na tržištu. No, dok hrvatska ekonomija smjera putem kapitalizma, umjetnost je ovdje bitno socijalistička — kao i u mnogim drugim zemljama Europe. Država sponzorira izložbe, koje tako nisu prodajne, pa ne postoji drukčija namjera konzumiranja umjetnosti od sama posjeta galeriji. Htio sam to promijeniti ovom izložbom, postavljajući cijene na svoje slike, određene samo njihovom tržišnom vrijednošću: a ta mora biti ona po kojoj će se one prodati, a ne (samodopadno) ostati na galerijskim zidovima. To je dakle najniža cijena koju sam ikada stavio na svoje fotografije, u svrhu promoviranja akcije usvajanja umjetnosti, koju bismo trebali gledati kao nešto što možemo odnijeti k sebi kući, i uživati i tamo. Sve su slike s izložbe, za vrijeme njezina trajanja (do 5. listopada) samo pedeset eura. Dođite, pogledajte, i vidite što vam to zapravo znači. Slike postoje da bi se gledale — i nakon izložbe.

Razgovarala Iva Körbler