Mala neshvaćena ovčica

Mala neshvaćena ovčica

Luka Milas, Crna ovca Staška, ilustracije Vjera Lalin, Ceres, Zagreb, 2002.

Pjesnik Luka Milas naslutio je veliki nedostatak hrvatske književne scene u kojoj je teško naći intrigantnu, duhovitu i poučnu dječju knjižicu ili slikovnicu. Ceresovu biblioteku Mali princ stoga je obogatio pričicom sročenom u katrenima (s unakrsnom rimom) o maloj crnoj ovci Staški, koju zajedno s bijelim stadom ovaca čuva pastir Pero uz nadobudno i mudro oko slavuja Luje, jedinog prijatelja raščupane crne ovčice. Očajna i ogorčena Staška napušta stado:

Mokra, slana, izlupana

Šmrca, šmrca i odluči:

»Sve dok budem runa crna

ja se neću vratit kući.«

Tako uranjamo u bajkovitu i djetinjastu priču, sluteći kako će Staška pobijeliti i kako će sve završiti sretno, veselo i razdragano. Ali stil ove pjesmopriče skakutavo nas izmjenom osmeraca i sedmeraca vodi i do ozbiljnijih, odraslijih tema. Naime, kada mala Staškica iznosi argumente za svoj odlazak, ona karakterizira svoje bijele sestrice, svoje stado, koje odmah jasnom linijom metonimije primamo kao bilo koju nakupinu ljudi, naroda, plemena, ili pak stranke, grupacije, ideologijice itd.

Tako naša Staška-Nestaška počinje priču o različitostima, sama postaje simbol anti-junakinje, crne ovce u bijeloj skupini. Lingvistički — taj je jezični znakić već gotovo arhetipski raspoznatljiv — od crnog pačeta do crne ovce, poznate i iz razgovornog jezika (crne ovce u obitelji) koja treba proći svoj patnički životni put u kojem žudi promijeniti svoje ruho-runo, prijeći iz crnoće u bjelinu! Na svu sreću, to se neće dogoditi, nego će ovdje kraj priče imati jaču putanju od pretpostavljene metamorfoze (što u crnoga pačeta može izazvati i pogrešne primisli i ideje — moraš se prilagoditi okolini, poistovjetiti s njom ako želiš biti sretan i prihvaćen!). Naime, naša ovčica Staška ostaje crna.

Staška se takva kakva jest uklapa u svoje bijelo društvo, koje će je prihvatiti zbog njezine unutrašnje boje, dakle po karakternoj osobini, kako hrabrosti, tako i ljepote svega što njezina osobnost nosi. Ne treba se bojati biti crna ovca u obitelji, ne treba se izdvajati zbog svoje različitosti, dapače, u razlikama upravo i jest ljepota postojanja.

Posebno treba naglasiti da ovu maloprincovsku knjižicu-slikovnicu prate ilustracije, zanemarena vrsta likovnosti koja je umjetnost za sebe, poput npr. minijature. U ovom slučaju Vjera Lalin pokazuje ilustracijom rafiniran i nježan duh linije i plohe, potpuno prilagođene priči. Riječ je o veselom, šarmantom crtežu, stiliziranom, onom koji čini nužno jedinstvo kompozicije i pretapanja ilustracije i teksta, kada i dijete može čitati crtež. Tonski prijelazi i linijske strukture pokazuju onu duhovitost u izrazu koja je djetetu bliska i draga, a zapravo je riječ o individualnom likovnom govoru koji Stašku prati nestašlukom u slici, u pokretu koji stopljen s riječju čini ono začudno sjedinjenje, sinkretizam, jedinstvo umjetničkog izričaja. Neobičan format knjige koja ide u visinu na račun dužine postiže sklad u okretanju stranica, a svaka slika ima idealni odnos veličine unutar kompozicije — što nas dovede do zlatnog reza — ali i ne samo to. Naša crna ovca Staška u završnoj će slici postati crno središte (upravo je crno uvijek pozitiv, a bijelo negativ, pa se tu odmah zna tko je dobar tko je loš) u bijelom okruženju, što asocira na Maljevičevu crnu mrlju koja vuče oko sebe bijele plohe da načine sklad.

Tako se i u slici-prostoru pronalazi poruka stada i poruka pojedinca. Sam lik Staške tek crtežom dobiva pravo značenje, ona svojim volumenom (vizualnom snagom) doseže najidealniji oblik — oblik kruga. Zaista treba čestitati ovom spoju slike i riječi (Vjeri i Luki), koji su Staškom pokazali da imaju sluha za spontane, nježne dječje svjetove.

Tea Benčić Rimay