Kaskade životnog iskustva i samospoznaje

Kaskade životnog iskustva i samospoznaje

Janko Polić Kamov, Isušena kaljuža, Hrvatski roman, Matica hrvatska, Zagreb, 2003.

»Glede imena Kamov toliko na znanje«, pisao je Janko Polić Kamov bratu Vladimiru iz Venecije godine 1907: »Kad se sijedi Noe napio i razotkrio golotinju, došao je njegov sin Kam i gledao u pijanog i golog oca — onda su došli drugi sinovi, Sem i Jafet i — pokrili golotinju. Pa kad se je Noe otrijeznio i doznao za ponašanje djece, reče: Blagosloven bio Sem i Jafet — i da je proklet Kam! Kamov za mene dakle znači«, zaključio je Janko Polić u rečenom pismu, »program u imenu za literaturu...«. I zaista, svojom je tvrdokornošću, u kratkom lutalačkom životu (1886-1910), živio svoje shvaćanje književnosti kao sinonima života.

Svoj blasfemičan i ingeniozan um beskompromisno je suprotstavio svagdašnjem razumu i njegovim opsjenama. Takav osebujan fenotip u Hrvatskoj je bio ubrzo predmet ishitrene osporavalačke i rijetko zagovaračke kritike te u naše doba pijedestalne visine i kultne hvale. U naše doba ne izostaju ozbiljne znanstvenoistraživačke i bibliografske sinteze. Za života je objavio dvije knjige pjesama (Psovka i Ištipana hartija), »dramatizovanu studiju« Na rođenoj grudi i Tragediju mozgova pisanu u tri scene, a napisanu kada mu je bilo tek dvadeset godina. Ta će tragedija pojedinca koji se pameću uzdiže ponad blijede i filistarske okoline postati njegov modus vivendi i način pogleda na svijet.

Izričajni eksperiment

Osporavanje, prijepori i sukobi sa svijetom dostižu svoju kulminaciju u romanu Isušena kaljuža koji je netom izišao u izdanju Matice hrvatske, a prvi je put objavljen 1957, pedeset godina nakon nastanka, zahvaljujući Dragutinu Tadijanoviću, koji je kao urednik priredio i Polićeva sabrana djela. Kao stilski i izričajni eksperiment, rijedak i u tadašnjoj Europi, jer prethodi pokretima i izmima kao što su futurizam i ekspresionizam, dakle, posvema avangardistički roman s početka 20. stoljeća, za sobom će povući provalu bijesa i prokletstva samo stoga što je autor kao arbitrium liberum iskazivao sumnju u svemoguću egzistenciju i opstojnost Boga. Dakako, u atmosferi licemjerja svih onih koji govore o dužnosti, ljubavi i moralu. Ipak, Kamov nije odustajao od moderne evokacije i verziranja starozavjetnih motiva, a posebice u poeziji nije zazirao od metra biblijskoga verseta. Njegov glavni junak u Isušenoj kaljuži, Arsen Toplak, čita stari zavjet i nije nevjernik, jer ih 1907. nije ni bilo. On je, kao i autor, polemičar s Biblijom. Kamov je svjestan da svi oni koji pogrđuju prljavštine klera žele zabašuriti svoje. U romanu ističe po njemu dva slična ekstrema: laički i klerički. Da se približio laikatu, približio bi se i kleru, jer on je čovjek tolerancije i u onom dijelu romana pod naslovom U šir, u kojemu se želi približiti znanosti, on više ne ljubi niti mrzi. Smiruje strasti, izbjegava dogme i fantazme.

I to su Kamovljevi paradoksi: uzeti u obranu nježna tjelešca klerika i časnih sestara od onih koji skrivaju svoje orgije i razvrate, istih onih koji su već jednom kamenovali slobodne mislioce, a spremni su isto tako kamenovati i intelektualnu reakciju. U ovakvim kraćim esejiziranim pasažima susrećemo se s naročitim susretom osamljena Kamova sa svijetom. Kada vjeruje u ljudsku jednokratnost i konačnost, ne vjeruje u njegovu povijesnost. On se lomi oko vječne materije i kratkotrajna duha, a potom oko prolazna tijela i vječne duše. Ići u širinu znači ići u dubinu takvih pitanja.

Psihoza od rasuđivanja

Roman se sastoji od tri dijela, kao i Kamovljeve autoanalize: Na dnu, U šir i U vis. Na sceni je kaos u životu kao i u romanu, koji se, na užas Antuna Gustava Matoša, najpotpunije izrazio — kaosom (Ivo Frangeš). Podigavši se s dna, on iz besvijesti prelazi u šir, od psihoze i osjećaja u intelektualnost rasuđivanja. Na jednom će mjestu reći: »Kad presahne ova moja psiha što ću na dnu? Ono će biti grobište. Kad nedogledna široka ravnina razmiče i rastavi dijelove moga ja — odlazim u vis«. I tad više neće spajati domovinu i religiju, već domovinu i svoju ličnost. Postade mu mrska Golgota, odricanje i žrtvovanje. Odjednom mu se sviđa Hamlet jer umuje i sumnja i jer ima jednu dražesnu ideju: ležati među nogama mlade djevojke.

Važnost ovog matičinog izdanja nije samo da podsjeti na prokletog pjesnika koji u svome romanu osporava principe naracije, priče i radnje, već da shvatimo promjene i razlike (dobre i loše) između suvremenosti i tradicije svoga doba, kao što ih je nekad shvaćao Kamov, ne nalazeći uporišta u svakidašnjem životu i bez obzira na silnice svoga talenta. Nema dvojbe da se on nije uvijek mogao obraniti od kritike, budući da je bio ispred svoga vremena te je kao pobunjenik skončao, kao što znamo, u Barceloni, vjerojatno od galopirajuće gripe, 8. kolovoza 1910.

Podsjetimo da je Kamova na nož dočekao A. G. Matoš, a nije ga volio, između ostalih, ni njegov vršnjak Fran Galović. Matoš je u »Hrvatskoj smotri« godine 1907. osporio Kamovu svaki osjećaj i talent za liriku, ističući njegove vratolomne besmislice i megalomanske gluposti. Njegove je tekstove nazivao mistifikacijom dijaboličnih, perverznih i sadskih motiva. Tek nakon Kamovljeve smrti Matoš je s tekstom u »Vijencu« ublažio svoju kritiku napisavši da ne vidi nikoga tko bi ga mogao nadomjestiti u hrvatskoj omladinskoj misli. Pritom je na umu imao njegove novinske feljtone, a ne poeziju i roman.

Jedan od rijetkih koji je Kamova uzeo u obranu bio je Milan Marjanović, koji je isticao njegovu modernu pojavu s predikatom abnormalne normalnosti, koja društvene konvencije ruši sa slašću. Nadalje, da je sa snažnim pečatom individualnosti znao skicirati bolesnu epohu: neobičnom krepčinom, slikovitošću, u izrazu, frazi i metafori. U takvim okvirima shvaćanja Kamovljeva pisanja jasno je da će upravo ova Matičina edicija izazvati iznovice veliko zanimanje za ovaj svojevrsni Bildungsroman, u kojemu glavni junak ne živi od ideala i moralnih zahtjeva prema sebi i društvu, iako prolazi kaskadama učenja, životnog iskustva i samospoznaje.

Dakako, s Jankom Polićem Kamovom nailazi nova književna epoha glede različite strukture i emotivnog naboja te niza novih pripovjednih orijentacija (prije svega raznih drugih proznih umetaka u tekst) podatnih za književnokritičku analizu. Zrelom modernizmu odgovara i njegovo proklamiranje slobode usuprot autoritetu te već rečena radikalna kritika tradicije. S druge pak strane, njegove izražajne mogućnosti upućuju na studiozno razmatranje zbilje. S obzirom na to odvažno bi zvučala tvrdnja o njegovu intuitivnom postmodernizmu. Ako se to ne uoči, mnogi su beletrizirali njegov život (kao Milorad Stojević), a poneki će književnik, kao Tomislav Sabljak, doktorirati s tezom o J. P. Kamovu. Riječ je svakako o avangardistu s početka prošloga stoljeća iz razdoblja dekadencije. No budući da u duhu esteticizma toga doba Kamov ne naglašava realistički kult ljepote, ostat će pisac koji grčevitim i apsurdnim sekvencama iz žestoka života dnevnički osvjetljuje sebe u drugome. Naglasimo instruktivni pogovor Darka Gašparovića, dobra poznavaoca Kamovljeva djela i života te crteže Zlatka Kesera, koji su, kao u svom tekstu o Keserovim crtežima ističe Iva Körbler, »istorodna senzibiliteta krika i podsmijeha«.

Sead Begović