Između gombanja i rituala

Između gombanja i rituala

Latella se poduzeo dosta nezahvalne zadaće ne samo da uprizori ozračje jednog romana, koje je u najmanju ruku obećavalo mnogo teatralnih atrakcija, nego i da objasni svjetonazor Genetovih junaka, definiciju njihova egzistencijalnog prokletstva

U osvrtu na jednu od praizvedenih drama Jeana Geneta potkraj pedesetih godina 20. stoljeća neki francuski kritičar nazvao je autora posljednjim elizabetinskim dramatičarem. Možda je tek ta oznaka kadra izraziti Genetov zahvat u živu materiju života i u njezin nagonski supstrat, s jedne strane, te relativizaciju materijalnoga zrcalima teatralnosti s druge, gdje su glumci uhvaćeni ukoštac sa svojim ulogama.

Ako dobro nije više u stanju spasiti svijet, onda je prirodno obratiti se suprotnom načelu: očaj te spoznaje najbolje se može ogledati u bezdanu Zla. Ta se svijest kristalizirala u francuskoj književnosti počevši od de Sadea, Baudelairea, Rimbauda sve do Geneta. Ti pisci dali su Zlu dostojanstvo metafizičke kategorije, koja Genetove likove čini protagonistima osebujnoga teatralnog svijeta što funkcionira prema načelu inverzije svih moralnih zasada građanskoga društva, počevši od deset zapovijedi Božjih do spolnosti. Ženeovska negativna apoteoza života možda nigdje ne dolazi toliko do izražaja kao u romanu Querelle, koji je njegovo posljednje djelo.

Zamračeni polusvijet

I ovaj put središte je događanja bordel Madame Lysiane, gdje se susreću mornari, lopovi, prostitutke, među kojima Querelle, njegov brat Robert, poručnik Seblon, njegov brat Robert i drugi likovi toga zamračenoga polusvijeta. O njemu možemo dakako suditi na osnovi adaptacije i režije Antonija Latelle. Visoko seksualizirano ozračje, nabijeno psovkama i osobnim okršajima, razvija se na pravcu hetereoseksualne ljubavi, koju zastupa i brani Madame Lysiene, i homoseksualne ljubavi kojoj je amblem Querelle, pri čemu ta druga sve više izbija u prvi plan.

Latella se poduzeo dosta nezahvalne zadaće ne samo da uprizori ozračje jednog romana, koje je u najmanju ruku obećavalo mnogo teatralnih atrakcija, nego i da objasni svjetonazor Genetovih junaka, definiciju njihova egzistencijalnog prokletstva. Utoliko se može povući razdjelnica između dva dijela predstave.

U prvom dijelu, iznad dosta površinski ocrtana kaznioničko-lučko-bordelskog ozračja, Genetove definicije prokletstva njegovih likova, unatoč literarnoj jezgrovitosti, djeluju kao književni komentar koji bi i bolje glumce prikazao kao diletante. Što je više energije ansambl ulagao u takvu nezahvalnu zadaću, to je više ona tonula u diletantizam tipičan za nemaštovitu adaptaciju. Shvativši scenu kao cirkusko borilište, gdje gledaoca ni časa ne treba ostaviti bez gombalačkih atrakcija, momčad je zdušno punila vidno polje gledateljstva bez osobitih posljedica čak i onda kada ga je garnirala nevjerojatnom količinom Genetovih spolnih pikanterija što su se pretežno čitale u prijevodu.

Polugole smetnje

U drugom dijelu adaptacija je bolje profunkcionirala jer se usredotočila na protagoniste. No, gdje god su glumci nastupali polugoli, predstava je gubila na jasnoći jer su izostali kostimi kao prevažan dio ženeovske teatralnosti ali i način individualizacije protagonista. Iz toga razloga najbolje ćemo pamtiti ulogu transvestita, premda je samo dekorativni dodatak seksualiziranom bordelskom ozračju.

Završni dio predstave, koji je pronašao svoje izvorno ženeovsko nadahnuće, oblikovan je kao svojevrstan ritual kojemu je sadržaj homoseksualni akt pa je tako i predstava dobila težište. U cjelini, Latellina je adaptacija neekonomična, nedostaju joj pokrate koje bi svele predstavu na bitna dva sata buke i bijesa te bolje vrednovala iznimni angažman glumačkog ansambla.

Zvonimir Mrkonjić