Istraživanje vlastitih kapaciteta

Istraživanje vlastitih kapaciteta

No kompleksna tema, kao ni šarm mladih plesačica, nisu bili dovoljni da Aleksandra Janeva i njezin tim suradnika uspiju niz plesačko-izvođačkih improvizacija zaokružiti u koherentnu cjelinu

Uobičajeno vrednovanje intelekta i riječi kao najsavršenije ljudske razine, štoviše kao vrhunca ljudskoga razvoja, na udaru je raznih neverbalnih umjetničkih praksi, koje zadiru u riječima neizrecivo. Osobito za prenošenje tijelom proživljenih iskustva komunikacija oslonjena na jezik dokazuje se kao nedovoljna. Plesna umjetnost i plesači, integrirajući pokret i intelekt, učinili su bitan pomak u društvenom prihvaćanju onkraj-intelektualnog iskustva kao jednako vrijedna enciklopedijskom znanju.

Plesom se aktivira tjelesna mašta i inteligencija tijela, često brža i neočekivanija od verbalnog izraza, stoga nije čudo da plesači intuitivno spoznaju ograničenja verbalne, a onda i ljudske komunikacije. Ili, kako Aleksandra Janeva u programskoj knjižici svoje nove predstave Misli kaže, »...mislimo da se shvaćamo i nikada se ne shvaćamo«. Odnos riječi i pokreta, intelekta i intuicije, (za)misli i tjelesnog iskustva, teme su oko kojih se razvija ova predstava, ostvarena u koprodukciji Liberdancea i pulskog INK-a, čija se zagrebačka premijera održala u Vidri, u petak 26. rujna 2003.

No kompleksna tema, kao ni šarm mladih plesačica, nisu bili dovoljni da Aleksandra Janeva i njezin tim suradnika uspiju niz plesačko-izvođačkih improvizacija zaokružiti u koherentnu cjelinu. Dojam je da su autori (vjerojatno pritiješnjeni vremenom), prerano zatvorili okvir predstave pa se predstava doima kao zanimljiv rad-u-nastajanju.

Neujednačenost izvedenog

Iako nedorađena, predstava Misli ima nedvojbenih kvaliteta. U konteksu domaće plesne scene vrijednost je projekta u prostoru danom mladim izvođačicama. Potpisujući koncept, a prepuštajući koreografiju plesačicama, jasno je da je (međunarodno afirmirana Aleksandra Janeva), u središte pozornosti stavila izvođačice, njihove osobnosti i mašte te ih poticala u istraživanju vlastitih izvođačkih kapaciteta. To je i razlogom prilične neujednačenosti izvedbenog materijala.

Najzanimljivije trenutke pružile su Darija Doždar i Slivija Marchig. Darija Doždar djeluje kao motor predstave, svakim svojim ulaskom donoseći promjene u samu tikvu scenskog događanja. Na početku predstave eksplozivnim i dramatičnim solom, da bi se poslije transformirala u suptilni i mekani pokret, a pokrivena diskretnim i promišljenom nastupom, Darija Doždar nameće se kao izvođačica spremna za najzahtjevnije plesačke i izvođačke zadatke. Silvija Marchig Mislima je dala poetsko-prozračni aspekt, dosljedno i promišljeno kreirajući svoj lik Djevojke u crvenom koja se provlači marginom predstave. Roberta Milevoj pokazala je, osim atletske tjelesne spremnosti, naznaku izvođačkog potencijala promjenom identiteta kostimom i perikom. No ta se transformacija prerano zaustavila, bez potpuna razvoja. Zrinka Šimičić zrači užitkom igre i prštavom energijom, no upravo joj to i smeta ostvariti dublju komunikaciju s publikom, dok se Iva Hladnik zadržala na korektno odigranu materijalu.

(Pre)privatan govor

U samu izričaju predstava kombinira govor i pokret. Okrajci razgovora i naznake teksta pretapaju se u koreogafiju i nastavljaju komunicirati u drugom mediju nudeći nova značenja i emocionalne naboje. Na toj razini predstava zanimljivo i točno slijedi ideju prelaska misli iz tijela prema drugom tijelu. Dobro je riješena i organizacija scenskoga prostora, koja u dijelu funkcionira kao privatni prostor ženskoga razgovora — na rubu scene djevojke sjede i u privatnom razgovoru, s druge je strane prostor čitanja — stol osvijetljen stolnom svjetiljkom i gomila knjiga, a u sredini je prostor spajanja riječi i pokreta — prostor izvedbe. No, u izvođačkom smislu govor ostaje nerazumljiv, (pre)privatan, tako da mu je funkcija u predstavi nejasna. Trebamo li razumjeti što se govori ili ne? Čak i ako je namjera da ne razumijemo (prateći tezu predstave ...nikada se ne shvaćamo) opet nije dovoljno odlučno izvođački plasirano.

U igri s knjigama koja se provlači cijelom predstavom najzanimljivija je situacija zavirivanja preko ramena čitačice, koja otvara predstavu i privodi je kraju. Zavirivanje kao ulazak u tuđu privatnost, virenje u tuđe misli, u tuđi mentalni prostor. Ostale situacije u kojima se knjiga tretira kao objekt igre (plesanje po knjigama, preslagivanje knjiga) ostaje na razini simpatične improvizacije.

Glazba Hrvoja Nikšića i Svena Pavlovića nabijena energijom i urbanim zvukom korespondira s energijom i kvalitetom pokreta, dok prekid predstave u kojoj nevidljivi narator poziva publiku da se opusti, nakašlje i ponovno usmjeri misli na predstavu djeluje kao zanimljv eksperiment kojim se relativizira sama predstava, ali i mijenja pozicija gledatelja iz nevidljiva promatrača u izravna sugovornika predstave.

Projekt Misli, uz još malo profiliranja, nosi potencijal provokativne i kompletne predstave. Tako da se nadam skorom susretu s predstavom Misli 2.

Iva Nerina Sibila