Vijenac 250

Ples

Café café — urbana plesna akcija Llinkt!-a

Intimna senzacija

Izvođačice nam otvaraju vrata svoga plesnog studija, caféa, i ne zaustavljaju se na razgovoru, nego razvijaju ideje do kraja, počinju plesati onako kako to terasa kafića dopušta

Café café — urbana plesna akcija Llinkt!-a

Intimna senzacija

Izvođačice nam otvaraju vrata svoga plesnog studija, caféa, i ne zaustavljaju se na razgovoru, nego razvijaju ideje do kraja, počinju plesati onako kako to terasa kafića dopušta

Ugodno i sunčano ranojesensko prijepodne na terasi paba Oliver Twist u Tkalči postala je izvedbena okolina još jedne Llinkt!-ove plesne akcije naziva Café, café. Autorice i izvođačice okupljene oko Llinkt!-ove urbane plesne akcije ovaj put su uz Katju Šimunić i Ljiljanu Zagorac, Sandra Banić, Silvia Marchig, Kristina Ozretić i Zrinka Užbinec, a pozabavile su se kavom, kao intimnim doživljajem/trenutkom ili kafićem, kao mjestom socijaliziranja i stvaranja plesa (!). Može li nedostatak postati prednost? Izvođačice nam otvaraju vrata svoga plesnog studija, caféa, i ne zaustavljaju se na razgovoru, nego razvijaju ideje do kraja, počinju plesati onako kako to terasa kafića dopušta. Pokreće ih kava, ugodna i intimna senzacija i možda mjesto nadahnuća, koja od pogleda preko stolova, neverbalnom razmjenom pokreta na stolcima i uokolo njih, završava okupacijom čitave terase i ulice. Vidimo kako brainstorming može funkcionirati u plesača koji to izražava pokretom, a ne riječima. Nastaje spektakl pokreta na javnom mjestu koji se ipak na kraju rasprši u tom prostoru, jer, kako svjedočimo slaganju komadića ideja i kretanju plesačica u zajedničkom mjestu izvedbe, one na kraju ne stvore ništa zajedničko, nego odlaze svaka svojim putem, zaigrana vlastitim idejama. Možda u tome leži odgovor na moje prethodno pitanje i na istraživanje koje si je Llinkt! ovim projektom postavio. Katja Šimunić u svojevrsnoj Poetici ovoga projekta (Poetici sanjarije) kaže kako Llinkt! želi negativnu i nestimulativnu okolnost nepostojanja prostora za ples u gradu uključiti kao dodatni element istraživanja plesnoga stvaranja, tretirajući prostor kafića kao moguće mjesto dijaloga, osvještavanja ideja i kreacije. No nije li upravo razilaženje, gubitak energije i raspršivanje ideja rezultat nepostojanja jedinstvenoga prostora za djelovanje, istraživanje i arhiviranje? Plesni projekt može, kao što vidimo, izvrsno funkcionirati u kafiću, no možemo li to nazvati mjestom razvijanja umjetnosti plesa? LLinkt! je, čini mi se, rekao — ne.

Jelena Mihelčić

Vijenac 250

250 - 2. listopada 2003. | Arhiva

Klikni za povratak