Groteskni cvilež

Groteskni cvilež

Igra bez kraja i konca praćena je sugestivnom elegičnom glazbom Mindaugasa Urbaitisaa uz očito predanu iako krivo usmjerenu igru devetočlanog ansambla. Poznavaocima Nekrošiusova opusa činilo se kao da gledaju odlikaša koji ovaj put nije zaslužio više od tri

Nakon sjajnih postava klasika poput Čehova ili Shakespearea slavni Litavac Eimuntas Nekrošius, kojega su ne bez razloga prozvali čarobnjakom kazališta, svoju je imaginaciju upregnuo u scensko otjelovljenje litavske baštine, poetskog epa Godišnja doba Kristijonasa Donelaitisa, klasika 18. stoljeća. Njegova je poema »panteistički obojen prosvjetiteljski humanizam« u kojem posredovanjem simbolike prirode progovara o litavskoj zajednici jezikom folklora, običaja, ali i društvene angažiranosti. Poznat po humanim i domoljubnim stajalištima Donelaitis u epu apelira ne samo na ljudsku narav i niske nagone (požuda, okrutnost) nego i na socijalnu svijest gospode koja bi se morala brinuti o kmetovima i njihovu obrazovanju i ublažiti im težak život. Istodobno u nju je upisana i borba čovjeka s prirodom i samim sobom...

Prelazna doba

Iz bujnoga prosvjetiteljsko-romantičarskog epa Nekrošis bira proljeće i jesen, kao što bi rekao Lukrecije Kar prijelazna doba, kad se razvija borba između oprečnih stvari, kad se vrućina s hladnoćom miješa. Iz njega čupa fragmente, rečenice koje najčešće opisuju prirodu, njezino buđenje i mijene, njezin utjecaj na čovjeka i zajednicu. Oko tih rečenica što se poput mantre ponavljaju (aludirajući možda i na strukturu epa, gdje autor čestim ponavljanjima zajednici osigurava pamćenje i usmeno prenošenje) redatelj okuplja i razbacuje slike čovjekove borbe s elementarnim snagama prirode (led, munje, vjetrovi, nabujali potoci) te litavskih ruralnih običaja koji se vežu i isprepleću sa scenskim metaforama što prikazuju odnos grupe i izdvojenog Pojedinca.

U kolektivnim zanosima ili tugama pritom nema mjesta za tek naznačene osobne drame i nemire koji se u začetku saniraju da ne bi narušili zajedništvo. U Radosti proljeća mala je zajednica zanesena odlaskom zime, pucanjem leda, igrama, proljetnim čišćenjem, obnovom, suočava se s munjama i prelascima preko nabujaloga potoka... Izdvojeni Pojedinac, Pripovjedač, Vođa tu je da ih pouči, prevede (žedne?) preko vode, nahrani, sagradi, da priskoči u pomoć kad pojedinačna drama (ne baš dobrovoljan odlazak zaručnice u kuću budućeg) prijeti da izmakne kontroli. U Bogatstvu jeseni, koje je osjenčano melankoličnijim tonovima on šibom sakuplja žene za udaju vukući ih za kosu, opisuje matrimonijalne običaje i lamentira o nepriličnu požudnom ponašanju iskvarenih ljudi što ne poštuju Boga držeći se pritom Velike knjige, kojoj će poslije razočaran istrgnuti stranice, a zajednica će ih razbacati.

U litavskoj povijesti simbol narodnoga preporoda bio je knjigonoša koji je riskirao život prenoseći knjige na rodnom jeziku preko granice, pa možda i te simbolike ima u spomenutom liku. I dok on figurira kao savjesni vođa, zajednica djeluje kao skupina infantilnih ljudi-djece. Prenaglašena, pomalo groteskna i egzaltirana gluma pridonosi ridikuloznosti lica što se pritom ostvaruje prilično naivnim glumačkim sredstvima; djevojke cikću kad hoće pokazati veselje, groteskno cvile kad su tužne, stišću suknje kad su zbunjene, muškarci se krevelje ili upućuju priglupe poglede izigravajući nespretnost.

Na koje se načine glumačkom i scenskom jednostavnošću može pokazati funkcioniranje kolektiva i pritom izraziti sve nijanse odnosa u njemu, od sukoba i odbacivanja do potpore i utjehe, Nekrošius bi mogao naučiti od Renea Medvešeka. Umjesto gotovo neprestano istog ponavljanja predloška odnosa grupa-pojedinac i zanemarivanje začetih nemira unutar pojedinca Nekrošis je mogao dublje zaći u njihovu fenomenologiju i time dramatizirati poemu do bitnih razmjera. Umjesto toga razvukao je scenske slike, ponavljao i uvodio nepotrebne šutnje i time ritmički disbalansirao predstavu.

Voda, kamen, drvo, vatra

Poznat po maštovitoj uporabi prirodnih elemenata kao sredstva kazališne metaforike, i tu se koristi istom matricom. Voda, kamen, drvo, vatra, elementi kojima se koristio u Hamletu i Othellu, pojavljuju se i ovdje. Scenom dominiraju drvene daske i stolci, koje on dosjetljivo pretvara u razne rekvizite. One su klackalica, skakaonica, most, klupa u crkvi, konj, kamenom se gradi, ali i razbija, vodom se polijeva ritualno ili iz zabave i, iako ima efektnih scenskih slika, vještih glumačkih impovizacija i na trenutke se može uhvatiti neko raspoloženje i odnos među licima, Nekrošius očito nije imao snage ukrotiti svoje scenske vizije, zgusnuti ih u dramatičniju, pregledniju i čvršću cjelinu.

Igra bez kraja i konca praćena je sugestivnom elegičnom glazbom Mindaugasa Urbaitisaa uz očito predanu iako krivo usmjerenu igru devetočlanog ansambla. Poznavaocima Nekrošiusova opusa činilo se kao da gledaju odlikaša koji ovaj put nije zaslužio više od tri. Smislenije bi bilo da se zagrebačka publika s djelom iznimna stvaraoca upoznala putem kultnoga Hamleta, koji još obilazi svijet, Othella koji je oduševio na prošlogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama, a rijetki su ga imali prilike vidjeti.

Gordana Ostović