Glazba nije dovoljna

Tijekom dugogodišnjega razdoblja režima u bivšoj Jugoslaviji termin menager (menedžer) bio je odiozna značenja te su neki baveći se privatno, profesionalno ili amaterski, tim ili sličnim poslom, ukoliko ga je tada u pravom smislu te riječi uopće i bilo, mogli imati i brojnih neugodnosti. Unatrag desetak i više godina taj odium, napose u gospodarstvenim krugovima, polako nestaje, pa se menedžer, napose sposobniji, počinje odjednom čak i cijeniti.

U ovom će tekstu riječi biti o pojavi menedžera u našem jazzu, kakve primjerice u jazzu Sjedinjenih Američkih Država ima odvajkada svaki relevantniji ili poznatiji jazz-glazbenik ili sastav, a ta se praksa već davno proširila i na europske pa i neke druge zemlje. Nakon rušenja Berlinskoga zida stvari su se u tom smislu znatno pomakle i u tranzicijskim zemljama potvrđujući i tu svu delikatnost odnosa na relaciji jazz-glazbenik, odnosno amsambl-menedžer, zabilježenu već davno i u kolijevci jazza, Sjedinjenim Državama.

Jedan za sve

A kako je u nas? Među našim jazz-umjetnicima postoje još i danas neraščišćeni pojmovi, odnosno razlike u poimanju termina menedžer, booking agnet i producent, te se oni najčešće sjedinjuju u jednoj osobi, u osobi jednoga člana sastava, koji onda preuzima sve tehničke poslove. Istodobno pak često slušamo opravdane žalopojke brojnih domaćih sastava kako im je njihova glazba na prvom mjestu, a tako i mora biti, te se nemaju ni vremena ni volje baviti poslovima izvan toga, dok s druge strane nalazimo posve razumljivu želju za što većim brojem angažmana, i to ponajprije onih inozemnih. A takvi su u našem jazzu više negoli rijetki pa često i neznatni. No i takvi se, ukoliko se dogode, redovito u domaćim medijima onda glorificiraju.

Prisjetimo se samo medijske buke kad je o jednom našem, inače vrlo kvalitetnom kvartetu, netko uspio nešto napisati i pogurati u jednom britanskom listu, ili pak suprotnog efekta polučena izjavom našega razvikanog glazbenika mlađe generacije u jednom od svojih ranijih intervjua, kako nijedan naš džezist u inozemstvu ne može uspjeti ako je Hrvat (?!) (sic!).

Potreba, ali istovremeno i ambivalentni osjećaji, pa i animozitet, poznat je naslijeđen psihološki konflikt na relaciji umjetnik — menedžer. Razlog mu leži u notornoj činjenici što glazbenici strahuju da takav menedžer na umjetniku zarađuje, pa da ga čak i guli uzimajući svoj postotak od uobičajenih 10-15 posto provizije. Bilo je toga doduše s nekim poznatim američkim menedžerima koji su radeći s vrhunskim imenima svjetskoga jazza uzimali i do pretjeranih 60-70 posto, no to su bili doista rijetki primjeri. Dilema tako i u naših džezista koliko s menedžerom uopće dobivaju ili gube provjerena je konstanta. Vrijedi li dakle nekom našem sastavu telefoniranje, posjedovanje nužnih relevantnih kontakata, ugovaranja, komuniciranja faksovima i e-mailovima i slanje propagandnih demo-materijala tih spomenutih 10 ili 15 posto od njihova dogovorenog honorara.

Prisvajanje kontakata

Odnos bi to morao biti strogo profesionalan i određen ugovorom, što su znatno prije džezista shvatili i prihvatili naši brojni estradni umjetnici, pa čak i neki predstavnici klasične glazbe. S druge strane džezisti, ukoliko nisu vlasnici vlastite firme, a to je u nas za sada samo jedan, još se kolebaju uzeti menedžera, a kad se za to odluče, očekuju od te osobe najčešće samo tijekom godina teško stečene, ponajprije međunarodne kontakte, koje će nakon što preko njih svoje angažmane ostvare naprosto prisvojiti, te im nekakav menedžer poslije toga više i neće biti potreban, sve će početi raditi sami.

No bez namjere da branim menedžere, booking agente i producente, koje ponavljam valja razlikovati i među kojima istina ima svakakvih, umjetnici bi morali shvatiti da je njihovo sviranje njihov nepovredivi kapital, ali i da menedžeri imaju svoj kapital sublimiran u kontaktima i sposobnosti ugovaranja, što ne bi trebalo podcjenjivati. Riječju, situacija u nas još je u okvirima amaterskog poimanja takvih suradnji, i daleko je od profesionalizma u drugim zemljama. Mi doista imamo nekoliko vrlo dobrih malih sastava koji svakako zaslužuju međunarodnu reputaciju, pa se postavlja pitanje zašto je dosad još nisu stekli. Jedan bi od odgovora mogao biti — možda baš zato što nemaju iskusna i profesionalna menedžera.