Gastarbajteri u vlastitoj kući

Gastarbajteri u vlastitoj kući

Dolazak HRTL-a dio je javnosti pozdravio kao događaj od velike društvene i političke važnosti, jer će konačno doći do demonopolizacije HRT-a koja je, s pedesetak milijuna kuna zajamčenih od pretplate, opsluživala oko osamdeset posto hrvatskoga gledateljstva. S optimizmom se govori i kako će za godinu dana barem dvostruko porasti gledanost Trećega programa kojeg je dosad gledalo tek desetak posto stanovništva

Svjetska komercijalizacija medija ne samo da se rascvjetala, nego se pojavila prijetnja da latice počnu i opadati. O otporu komercijalizaciji izvrsno govori knjiga Naomi Klein No logo, kao antikorporacijski vodič za 21. stoljeće. A mi, na primjeru prve prodaje TV mreže stranom koncernu, tek usvajamo korporacijski vodič za 21. stoljeće. Prodaja Trećeg programa HRT-a grupaciji pod nazivom HRTL (u kojoj glavnu ulogu ima njemački RTL), podsjetila nas je na priču o pluralizaciji i komercijalizaciji hrvatskih televizijskih medija o kojoj se intenzivno govori u posljednjih nekoliko godina. Konkurencija je u televizijskom prostoru vidljivije nastala tek 2001. osnivanjem Nove TV, koja je ipak slabašni primjer komercijalizacije i opozicije HRT-u.

Utrka za sapunicama

Dolazak HRTL-a dio je javnosti pozdravio kao događaj od velike društvene i političke važnosti, jer će konačno doći do demonopolizacije HRT-a koja je, s pedesetak milijuna kuna zajamčenih od pretplate, opsluživala oko osamdeset posto hrvatskoga gledateljstva. S optimizmom se govori i kako će za godinu dana barem dvostruko porasti gledanost Trećega programa kojeg je dosad, s monotonom sportskom koncepcijom, gledalo tek desetak posto stanovništva. Sportu na HTV-u i inače mogu doći teži dani, jer HRTL ima svjetska prava za prijenose nekih ključnih sportskih događaja, dok HRT ta prava ima na ograničeni rok. Neki govore o konačnoj konkurenciji novinarskih pristupa i ideja, vjerujući da će HRTL, koji će s programom krenuti za oko šest mjeseci, biti i profesionalniji od HRT-a. Inače, RTL, kao iskusna televizija, koja sada u svijetu posjeduje devetnaest televizijskih kuća, i koja u nekim zemljama drži i do četrdeset posto gledanosti, mogla bi znatno modernizirati i informativni program koji je u nas uglavnom staromodno koncipiran, u odnosu na, primjerice, dinamiku jednog CNN-a ili SKY-a. Dio javnosti vidi HRTL kao mrežu koja će zamijeniti stereotipne vijesti, mrtve televizijske razgovore i informativne emisije atraktivnijim, upravo televizičnijim pristupom, kao što su tzv. brzopotezne vijesti u stilu emisije Six Minutes koja se prikazuje na RTL kanalu u Francuskoj. Prema medijskim najavama Pavela Stančeva, prvoga čovjeka HRTL-a, nova televizija trebala bi donijeti bogat informativni, zabavni i sportski program, odnosno blic-vijesti, kontakt emisije, show program i, naravno, domaću sapunicu. Koncept zvuči komercijalno i dakako da je njime najviše pogođena Nova TV koja više neće moći osvajati hrvatsku publiku običnom industrijom gradskih plakata sa sloganom Nova lica Nove TV. Da je to točno, pokazuje i izjava direktora Ivana Blažička da će i ta TV kuća početi raditi na domaćoj produkciji sapunice i da će uskoro za nju raspisati natječaj. E, kada bi konkurenciju riješila domaća sapunica! Riječ je ovdje o korporacijskoj, tj. svjetskoj sapunici, čije likove i epizode obična publika nikada neće razumjeti tako dobro kao one brazilske ili meksičke. Comprende, seńor?

Javno i komercijalno

Što će biti s Novom TV, još nije jasno. Postoje prognoze da će Rovita, koju predstavlja bogataš Robert Murdoch, a koja je bila najjači suparnik u postupku privatizacije Trećega programa, možda kupiti Novu TV. Neke eventualne pregovore najavljuje i direktor Ivan Blažičko, ali nam ništa konkretnije nije mogao reći. Tada bi i ugrožena Nova TV dobila pojas za spašavanje i zaplivala s HRTL-om u nove komercijalne vode, a HRT bi se, ovakav kakav jest, mogao legitimirati kao konkurencija svjetskom trendu i eliti. Uglavnom svi tvrde da će HTV, koju osigurava i pretplata, teško izgubiti bitku u ovoj konkurenciji. Mirko Galić, v. d. direktora HTV-a, za »Vijenac« je iznio optimistične prognoze o utrci s konkurencijom. HTV, kaže, ima tradiciju i snagu, mnogo veću nego javne televizije u drugim tranzicijskim zemljama (npr. u Sloveniji, Madžarskoj, Češkoj), koje su doživjele znatan pad. Galić tvrdi da će HTV, kao dostojan partner u ovom konkurentskom odnosu, nastojati istaknuti razliku javne i komercijalne televizije, ali ne tako da se robuje dogmi javne televizije. Zbog te dogme mnoge su javne televizije u svijetu doživjele pad gledanosti. Ova promjena, kaže, prisilit će HTV da vodi računa o gledanosti, da pridoda i neke komercijalne sadržaje, ali da svakako zadrži vrijedne, profesionalne i edukativne programe, npr. iz područja kulture i obrazovanja.

Iza ovakve lijepe priče o konkurenciji, koja će zasigurno osvježiti hrvatsku medijsku scenu, vreba situacija iznutra, odnosno pitanje o hrvatskome udjelu u tom njemačko-hrvatskom odnosu. Iako se najavljuje da će HRTL raditi hrvatski program za hrvatske gledatelje, iskustvo s »Večernjim listom« zaista može otvoriti samo nove sumnje. »Večernji list« primjer je potpunog komercijaliziranja dnevnih novina u kojoj su tržišni zahtjevi nadvladali profesionalne, pa umjesto da bude autor, novinar se u toj nametnutoj komercijalnoj mašineriji sve više pretvara u bezlična informatora i opsluživača svojih vlasnika. Za šaku eura. Jer, kada stranac kupuje, on gleda samo profit, a ne stručnost svojih novinara. To najbolje pokazuje ukidanje kulturnoga priloga u »Večernjem listu«, pa i same kulture kao izloga autorskih viđenja, bez ikakve najave, pripreme ili objašnjenja. Hodnicima šetaju uljuđeni austrijski menadžeri, činovnici i mnogi navodni novinari, donoseći svakodnevno nove ljepote dizajna, šarolikost koncepcije i trend svjetske opreme, ne pitajući se gdje bi se na tim besadržajnim stranicama mogao objaviti jedan, barem jedan relevantan intervju s uglednim piscem. Komercijalizacija je donijela prevlast fotografije nad tekstom, kao i prevlast najmodernijega kompjuterskog ekrana nad glavom kupljenoga hrvatskog novinara.

Kafkijanska atmosfera na

Prisavlju

Zato dobar dio javnosti vidi ulazak HRTL u hrvatski medijski prostor kao zatiranje, a ne utiranje staza. Konkretno, kao prijetnju hrvatskom nacionalnom interesu i dostojanstvu hrvatskoga djelatnika, kao prevlast njemačko-austrijskog interesa koji je započeo još za Matešine vlade, kada je prodana Privredna banka i kada su Hrvatske telekomunikacije prepuštene Deutsche Telekomu. Ta situacija umnogome je promijenila i tradicionalni pojam gastarbajtera. Danas ne treba odlaziti u svijet, jer njemačko-austrijski vlasnici dolaze k nama, tj. postajemo gastarbajteri u vlastitoj kući. Neki nostalgičari negoduju što Treći program nije prodan Net-u, koji bi u toj natjecateljskoj svjetskoj shemi jedini mogao jamčiti neki nacionalni interes.

Dakako, prodaja Trećega programa HRTL-u donosi sa sobom i nužna otpuštanja radnika, a iz visokih izvora na HRT-u čuje se utješno objašnjenje da će se za otpuštene pronaći neko drugo rješenje. Ako je stranom vlasniku cilj da sa što manje ljudi i ulaganja zaradi što više novca, naravno da mu ni na kraj pameti nije zapošljavanje honoraraca koji, doduše, imaju profesionalni ugled, ali nemaju, čak ni nakon deset godina stalnog rada niti jedan dan priznatoga radnog staža. Najveći je problem kod privatizacije zapravo etički — pretvaranje ljudi u najamnu radnu snagu, stalno ozračje straha zbog eventualnih novih otkaza, kafkijansko nepovjerenje prema uzrocima i razlozima svih zbivanja koji su u nadležnosti stranoga kadra.

Smiješna cijena koncesije

Veliki dio medija nazvao je taj projekt ne pluralizacijom, nego, naprotiv, monopolizacijom hrvatskoga medijskog prostora. Naime, njemački WAZ, koji ima udjela u hrvatskom medijskom izdavaču Europa Press Holdingu, ima čvrste poslovne veze i s RTL-om, pa je pitanje je li pluralizam samo privid iza kojeg stoji zapravo jedan moćni izvor. Postoje i zamjerke prema samome postupku dodjele koncesije koji navodno nije bio valjan ni transparentan — prava je dodijelilo Vijeće za radio i televiziju, a prema novom Zakonu o elektroničkim medijima, to Vijeće trebalo je biti zamijenjeno novim Vijećem za elektroničke medije, pa nije jasno tko je ovlašten potpisati ugovor s koncesionarom. Naravno da se nije oglasila ni Agencija za tržišno natjecanje koja bi javnosti trebala podastrijeti svoj sud o eventualnoj prekomjeroj koncentraciji stranoga vlasništva kod pojedinih natjecatelja, što bi u tom slučaju pokrenulo i pitanje utjecaja WAZ-a (koji drži brojne medije u Njemačkoj, Bugarskoj, Austriji i drugdje) u hrvatskom tiskanom i elektronskom medijskom prostoru. A što nam tek govori činjenica da je Račanova vlada za koncesiju odredila smiješnu cijenu od 400 000 kuna godišnje naknade.

No HRTL, koncern u kojem udjela imaju i Agrokor, i Podravka, i Atlantic grupa i HVB/Splitska banka, ipak može biti dočekan s većim optimizmom nego provincijalna austrijska Stirija koja je preuzela dobrostojeći »Večernji list«. Te su novine imale i čitatelje i ugled, pa je vladala bojazan od pada kvalitete, a sadašnji je Treći program HRT-a u ovakvom obliku ionako trebalo promijeniti ili ukinuti. Vjerujemo da novi Treći program može živnuti kvalitetno i profesionalno, a ne trivijalno i sapuničarski. Jer televizija, kao najutjecajniji medij, mora imati i edukativnu svrhu, pogotovo u zemlji u kojoj tek deset posto stanovništva ima visoko stručno obrazovanje.

Branimir Donat, književni kritičar i nakladnik

I opet jedna u nizu potvrda našeg iskonskog antimaterijalizma, koja bjelodano pokazuje da ne živimo u carstvu nužnosti nego u društvu zapanjujuće nekompetencije.

Mnogi naši politički dokumenti toliko su iracionalni da ulaze u svjetske antologije državničkog i upravnog nadrealizma. Hrvatska je osuđena na besmisao koji, nažalost, traje stoljećima, i nije ju promovirao isključivo komunizam. Pogledajmo brzopletu blamažu s tzv. gospodarskim pojasom!

Oni malo promućurniji koji mogu izračunati ili barem pretpostaviti koliki je udio troškova HRT-ova proračuna u emitiranju III. programa, kažu da i to nije najgore, jer će se ovaj medijski mastodont morati osloboditi barem dvadest posto zaposlenika, pa će posve logično za ostalu proizvodnju ostati više novca, a i kvaliteta će biti veća od dosadašnje.

Međutim, valja reći da je riječ o virtualnoj prodaji, dakle tipično hrvatskoj prodaji, u kojoj prodajemo pravo, a kupac ne preuzima nikakvu obvezu. Nama program, vama vaši djelatnici!

U ovom slučaju to znači da će za manju minutažu emitiranja ostati manje prostora za reklame, da će se isti prihod od pretplate i reklama dijeliti na još veći broj zaposlenika, a da će tvrtke koje reklamiraju svoje proizvode očito znatno rušiti postojeće tarife.

Nudim jedan dobrano okašnjeli prijedlog. Treći program, ionako osuđen na neoliberalističku giljotinu, mogao je posljednjih mjesec, dva svaki dan emitirati program jedne od postojećih televizija zainteresiranih za kupnju. Tada bi se javnost upoznala s pravim stanjem stvari. Vidjelo bi se da loš kupuje slabog koji nikada neće postati bogatiji, a lošiji svakako.

Dubravko Jelačić Bužimski, urednik redakcije Dramskog programa HRT-a

Činjenica da će se uskoro u hrvatskom medijskom prostoru pojaviti još jedna televizija i ne mora biti toliko ugrožavajuća za HRT, obzirom na mnoge kuloarske, pesimistične prognoze. Prije svega, Hrvatska kao država na taj način ispunjava zahtjeve Europske unije o medijima, što znači da se napokon profilira oblik HTV-a kao javne televizije. Obzirom da se prema europskim standardima najvažniji segmenti takve televizije, Program kulture, Obrazovni, Dokumentarni i Dramski, kao urednik ovog posljednjeg programa, smatram da će biti važno urediti dijapazon rada u novim okolnostima. Stoga će i moja ocjena pozicije HTV-a u suočenju s novom konkurencijom polaziti isključivo iz vizure programa u kojem radim.

Kada se pogleda bogata arhiva, gotovo četrdesetgodišnjeg stvaralaštva Dramskog programa, od davne 1965. i serije Antuna Matija i Kreše Novosela Kako je mač krojio pravdu, do današnjih dana kada Antun Vrdoljak dovršava svoju veliku seriju od 13 nastavaka Duga mračna noć, čovjek može osjetiti zadovoljstvo. Jer taj su protekli period ispunile brojne, izuzetno uspješne serije poput Naše malo misto, Gruntovčani, Prosjaci i sinovi, Kuda idu divlje svinje, U registraturi, Diogenes, Velo misto, Putovanje u Vučjak, Dirigenti i muzikaši itd. Reprizirajući te serije svakih pet šest godina, primijetili smo da im interes i gledanost svaki put raste. Prema anketi jednog dnevnog lista prije nekoliko godina, ustanovljeno je da svaki drugi hrvatski građanin želi gledati domaću dramu ili seriju, što je očit znak da tu gledanost teško može ugroziti bilo koja strana serija. Mišljenja sam stoga da HTV mora svoju dramsku arhivu zaštititi kao strateški materijal kuće, pogotovo u novonastalim konkurentskim odnosima, kao i obratiti veću pozornost oganizacijskom i financijskom ekipiranju dramske proizvodnje. To ne znači da se od sada cijela naša arhiva mora svesti na proizodnju nekakvih sapunica. Nipošto! Mi smo javna televizija i to bi degradiralo osnovnu namjenu Dramskog programa, koja se sastoji od proizvodnje televizijskih drama i filmova, adaptacija najboljih kazališnih predstava, te mini i velikih serija. Naravno da pritom moramo uzeti u obzir i želju auditorija koji nam plaća pretplatu. Zato bi Dramski program godišnje morao izbaciti i po jednu veliku humorističnu seriju, tzv sitcom, što nije nimalo lagan posao. Naša zadnja uspješnica, Naši i vaši, dugo se pripremala i gledanost joj je bila veća od centralne emisije vijesti — Dnevnika. Naša nova humoristična serija, Zlatni vrč, čije su probe s glumcima upravo počele, imat će 18 nastavaka i pripremana je godinu dana.

Ako rezimiramo funkcioniranje Dramskog programa u okolnostima nove televizijske konkurencije, onda mi se čini da bi on samo mogao dobiti na važnosti. Njegove su obveze velike i značajne. On mora voditi brigu o snimanju neiscrpne književne baštine, modernih dramskih djela, ali i serija za najširi auditorij.

Konkurencija u cijeloj toj priči ne mora biti ništa loše. Dapače, može biti i poticajna i korisna. Ona daje impulse novim idejama i oštri samokritičnost.

Hrvoje Hitrec, književnik, bivši ravnatelj HTV-a

Sentimentalno sam vezan za Hrvatsku radioteleviziju, ma gdje ona bila i u kakvom se stanju trenutačno nalazi. Desetljećima pišem scenarije za različite programe, od igranih do dokumentarnih, a bio sam i prvi glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije, što se ponekad zaboravlja. Bio sam oduvijek za samostalnu, jedinstvenu i profesionalno suverenu nacionalnu televiziju s tri programa, dakle, za jednu televizijsku kraljevinu, a usprotivio sam se svojedobno i zamislima o odvajanju Odašiljača i veza, što je nedavno, na žalost, ipak ostvareno. U svezi s tada još krhkim trećim programom, postojale su još početkom devedesetih neke zamisli o koncesiji strancima, dotično Robertu Maxwellu, s kojim sam, shodno uputama, nevoljko pregovarao. Čak smo potpisali pismo namjere, ali je onda Maxwell pao preko ograde svoje jahte u sumnjivim okolnostima, a mene su bacili preko ograde HRT-a. Trinaest godina poslije, dakle, koncesija za treći program HRT-a dodijeljena je HRTL-u, koji se zaklinje da će raditi hrvatski program za hrvatskoga gledatelja, što je, naravno, lijepo čuti, jer je bilo i drugih zamisli zainteresiranih ponuđača, koji su dosta otvoreno najavljivali neki novi Yutel ili slično. Vidjet ćemo, premda već dolaze izjave da se HRTL možda i neće zvati HRTL, nego nekako drukčije. Vrlo je važno kako će se u svemu postaviti hrvatska komponenta u toj njemačko–hrvatskoj kombinaciji. Također je vrlo zanimljivo kako će, hoće li, i kojom brzinom HRTL zadovoljiti zakonske zahtjeve o šezdeset posto domaćeg programa u ključnim večernjim satima — napor koji je i za Hrvatsku radioteleviziju gotovo nesavladiv. Ukoliko doista prione poslu, to će značiti da dolaze bolja vremena za sve one koji pokušavaju preživjeti u nezavisnim radionicama, stvarajući proizvode za televiziju. U potrazi za mladima, koju HRTL najavljuje, svakako treba ići na novi naraštaj diplomiranih novinara, a ne na stvaranje umjetnih zvijezda s ulice, a najavljeno žutilo držati pod nadzorom dobroga ukusa.

Hrvatski program za hrvatskoga gledatelja zahtijeva i korektan hrvatski jezik, naravno, što postojeće komercijalne televizije, a na nesreću u zadnje vrijeme i nacionalne, vrlo lako zaboravljaju i vraćaju jezik u vukovsku prošlost. Čitajući programsku studiju HRTL-a, našao sam svega dvadeset posto hrvatskih riječi, što je zabrinjavajuće.

U zaključku: prvi dojmovi govore da bi HRTL htio biti nešto između komercijalne i ležerno nacionalne televizije, a nešto određenije moći će se reći tek nakon prvih tjedana emitiranja. Hrvatska televizija, pak, koja ima posebne zadaće, vrlo brzo mora presložiti program po formuli za koju nije potrebno posebno vizionarstvo, te se prisjetiti po čemu je jedna televizija doista nacionalna. To uključuje prvenstveno i dramski program u svim oblicima, jer je doista paradoksalno da nije proizvedena hrvatska sapunica, ili, bolje rečeno, obiteljska saga s elementima sapunice, humoristična serija koja može izdržati dulje od pet, šest epizoda a da ne postane dosadna Bogu i ljudima, i tako dalje. Međutim, treba još jednom podsjetiti i na to da bez Hrvatske televizije ne bi bilo hrvatskoga filma, što HRT-u daje dodatnu dimenziju. Hoće li HRTL i tu nešto participirati, može se samo nagađati.

Saša Zalepugin, bivši direktor TV Zagreb

U zemlji bez većih demokratskih tradicija, kao što je naša, objektivna i promptna informacija, kao i učenje demokracije, primarne su zadaće takozvane nacionalne televizije. Druga, ne manja zadaća, jest obrazovna komponenta, pogotovo kada je riječ o europskoj zemlji koja na početku 21. stoljeća još uvijek ima dvadesetak posto nepismenih i pedeset posto polupismenih, a svega desetak posto visoko obrazovanih građana.

Da li su razne emisije iz područja kulture, dokumentaristike, pa i mnoge ciljano obrazovne, prilagođene mogućnostima percipiranja onoga o čemu se govori, i to onima kojima su primarno namijenjene, dakle onima iz skupine dvadeset posto nepismenih i pedeset posto polupismenih? Da li ih oni mogu slijediti i razumjeti, ili je to puko nabijanje minutaže i zadovoljavanje forme?

Sva ova pitanja postavljaju se prvenstveno pred HRT kao nacionalnu televiziju, ali i pred sve druge privatne televizije koje su od države dobile licencu, prema kojoj su obvezne proizvoditi pedeset posto domaćeg programa, pa čak niti stvarno niti formalno ne ispunjavaju ovaj omjer? I nikome ništa!

Posjećam da mnoge visokodemokratske i kulturne zemlje (npr. Švedska) ne dozvoljavaju emitiranje čak i nekih crtanih filmova, jer potiču nasilje, a kamo li filmova u kojima su ubojstva, okrutnost, kriminal, silovanja ili strava glavni sadržaji. Kod nas su oni normalna pojava. Jedina službena reakcija dušebrižnika javlja se pri slučajnoj pojavi nekog erotskog sadržaja i televizija onda biva obasuta protestima.

Kada govorimo o tzv. komercijalnim ili kablovskim televizijama, situacija je vrlo jasna: komercijalni filmovi, serije, zabavne emisije, show programi... sve začinjeno reklamama i sponzorima i... ništa drugo! U redu! Ali, ako već država nekome daje licencu za takav program, onda je njezina cijena daleko veća i stvar je čista i jasna. Ako jest!

Prodaja trećeg programa HRT-a pruža vrlo velike mogućnosti u smislu ukidanja monopola HRT-a i otvara veliku mogućnost pojavi solidnog konkurentskog TV programa, ne samo HRT-u kao najvećoj TV kući, nego i ostalim TV postajama. S obzirom da iza svega stoji RTL, renomirana europska TV mreža, s velikim iskustvima i s tehničkim mogućnostima, za pretpostaviti je da će se i u našem eteru pojaviti nove ideje i drukčiji pristup TV formi i sadržaju. Te činjenice mogu samo oploditi i stimulirati naše postojeće TV studije za bolji i kvalitetniji program.

Podsjećam samo kakvu je revoluciju proizvela pojava privatnih Berlusconijevih TV stanica u Italiji! Temeljito je uzdrmala okamenjenu strukturu RAI-jevih programa i natjerala taj državni mastodont na sasvim drugačiji pristup stvaranju programa i obraćanja gledateljstvu.

Pa, neka bude tako! Ako se to ne dogodi, dobit ćemo još jednu repliku već viđenoga i još jednog pretendenta na oskudni kolač koji nudi premalo tržište sa svojim mogućnostima za promidžbeni program.

No, još uvijek ostaje otvoreno pitanje da li će sve te kupoprodaje zadovoljiti one osnovne ciljeve o kojima je bilo govora prije i da li će uspjeti utjecati na onih dvadeset ili pedeset posto građana Hrvatske!

Lada Žigo

Ivan Starčević, filmski i televizijski kritičar tjednika »Nacional«

Kako i zašto je koncesiju dobio HRTL, sada je najmanje važna stvar, zbog dva razloga. Prvi je privatan: potajice sam navijao za Dobrivoja Kebera (HRTL), čovjeka s najboljom radnom biografijom. Drugi razlog gnusoba je rasprave o pobjedniku koju sada stvaraju oni koji su natječaj proveli, to jest, šutjeli su mjesecima, onda su na onom svojem Vijeću digli ručice, a sad su nezadovoljno progovorili. I sadašnji treći program i ova do sada prazna gradska koncesija trebali su davno biti nečiji, bilo čiji samo ne državni, jer imati državnu televiziju znači živjeti u žalosno zaostaloj zemlji kojoj nedostaje još najmanje deset televizija bilo gradskih, bilo nacionalnih. Imamo li domaće TV-serije? Bilo kakve: dramske, povijesne, sapunice, komedije? Hrvatsko siromaštvo i hrvatska katastrofa nisu mitski kontejneri po kojima prekapa virtualni hrvatski penzioner, nije ova ili ona politička vlast. Živjeti s iskustvom protiv kojega i za koje nemamo ni osnovnu terapiju (pričanje priče) prava je tragedija iz koje nas vadi tek najnovija poplavica suvremenih hrvatskih romana i kraćih proznih oblika. Dodjelom TV-koncesija privatnicima korak smo bliže normalnu životu, napokon!

Josip Pavićić, književni kritičar i nakladnik

Ako tri TV-programa imaju istog vlasnika, imaju zajedničke, a bez mogućnosti usporedbe — i teško uočljive ciljeve. Izlaz je u tome da TV-gledatelj gleda programe u vlasništvu drugih vlasnika, ili da se u njegovim programima pojavi još koji vlasnik. Hrvatski TV-gledatelji dosad su uglavnom gledali tri HTV-ova programa — ostale hrvatske programe, kao i strane, gledao je mali broj gledatelja — pa kao rješenje u obzir dolazi samo druga mogućnost, da se u dosadašnji prostor HTV-a uvede novi vlasnik. I to se upravo dogodilo, i to je nedvojbeno pozitivno. Pod pretpostavkom da program u vlasništvu novoga vlasnika u gledanosti ne bude bitno zaostajao za dvama programima u vlasništvu HTV-a, gledatelj će moći vidjeti i ono što dosad nije mogao, a to su namjere TV-vlasnika. Pojava novih, relativno ravnopravnih vlasnika hrvatskog TV-prostora jest pojava dragocjena zrcala: tek će se u njemu vidjeti što je HTV. Građani RH ne mogu izravno upravljati svojom televizijom, pa to u njihovo ime čini vlast, a u vlasti vladajuća stranka. Kako ta vlast upravlja televizijom, s kakvim namjerama i ciljevima, to je dosad bilo teško detektirati. S pojavom novog ravnopravnog vlasnika, to će biti lakše, ali, nemojmo se zavaravati, ne i lako.

Branko Vukšić, direktor programa Nove TV

Je li Vijeće za radio i televiziju postupilo pravilno, zakonito i moralno, dodijelivši koncesiju HRTL-u?«. Nije. U taj ih je položaj — kojem (kad im je već pružena prilika prekrojiti medijsku scenu) nisu mogli odoljeti — gurnula politika. Preciznije rečeno; vlast. I s njom su, naravno, pristali koketirati. Sumnja u regularnost natječaja pojačana je činjenicom da su se po starom zakonu raspisali uvjeti za dodjelu koncesije iako je već bio završen novi Zakon o telekomunikacijama koji priječi i HRTL-u i SBS-u dobivanje koncesije, zbog vlasničke strukture, odnosno, koncentracije medijskog kapitala (i moći). Ponovo su se Vlada i Sabor ponijeli kao slonovi u staklarnici. Odredili su da Zakon o telekomunikacijama stupa na snagu 1. rujna, a koncesija je dodijeljena 16. rujna. Ili je Zakon trebalo prolongirati, ili je odluku o koncesiji trebalo donijeti dvadesetak dana prije.

U cijelom tom koncesijskom ričetu, osobito onom vezanom uz rokove i vlasničku strukturu, najmanje je kriv HRTL, koji je, dakako, iskoristio priliku koja mu se pružila. Zakazali su oni koji se već četiri godine zaklinju kako će — evo, sad — od Hrvatske napraviti pravnu državu.

Milan Ivkošić, urednik i kolumnist »Večernjeg lista«

Dakako da sam protiv prodaje svega što ima nacionalnu vrednotu i težinu. Nije mi jasno što to novo televizija može donijeti da bi se povjerovalo novim koncesionarima. Najavljuju tako hrvatske sapunice, a dobro je znano da se u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko desetljeća uspjelo ostvariti tek nekoliko kvalitetnih TV-serija. Po mom mišljenju, ako je nekomu trebalo dati koncesiju — trebalo je dati hrvatskoj grupi s iskustvom kao što je moslavačka televizija Net. Stoga mislim da je prodaja Trećega programa Nijemcima samo nastavak temeljite kolonizacije Hrvatske. Negdje sam pročitao da su slijedom toga na redu HAZU, Matica hrvatska i Hrvatsko narodno kazalište. Pitam se hoće li nestati nacionalni sportski program uz koji smo mogli pratiti, primjerice, jedinstvenu Janicu? Nadalje, čini mi se sumnjivim to što je ta prodaja u medijima vrlo dobro odjeknula — što će reći da se i očekivala i da je namještena, prije nego što se Vijeće za radio i televiziju uopće sastalo. Sudeći po onome što znam o HRTL-u i gospodinu Dobrivoju Keberu, riječ je o još jednom drastičnom širenju ljevičarskog svjetonazora i utjecaja u medijima (elektronskim i tiskanim). To nam pak govori da nemamo ideološki razvedene medije kao što ih ima Europa.

Zaključio bih da nije bilo komercijalnog razloga za prodaju koncesija RTL-u, osim da se zaštiti još jedan medijski monopol.

Priredio Sead Begović