Drama u vrtlogu 20. stoljeća

Drama u vrtlogu 20. stoljeća

Mislim da bi bilo najpoštenije da se naprave procjene opravdanosti prenamjene zgrade kinomatografa Apolo i Tuškanac za potrebe HNK. I kad se vidi što je bolje, jeftinije i profitabilnije na duge staze, da se onda odluči. Iza Tuškanca postoji ljetna pozornica koja se može iskoristiti u kazališne svrhe, zgrada ima skladišta koja se mogu iskoristiti za dekore i kostime, prostorije za garderobe, dvorane za probe itd. To je cijeli kompleks, kakva u Apolu ni približno nema.

S ravnateljicom Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu Sanjom Ivić razgovarali smo u povodu početka nove kazališne sezone.

U ovoj sezoni Drama HNK igrat će četrnaest predstava, od čega će premijerno biti izvedeno šest, a reprizno osam. Što nam možete reći o izboru premijera za ovu kazališnu sezonu?

— Budući da Drama HNK u fundusu repriznih predstava ima velika klasična djela Shakespearea, Goldonija, Pirandella, koja će se izvoditi i u ovoj sezoni, odlučili smo da premijerno igramo uglavnom repertoar dvadesetoga stoljeća.

Naša prva premijera je Kazimir i Karolina, autora Ödöna von Horvátha, koja će biti izvedena 1. listopada u režiji Eduarda Milera. Dramaturginja je Žanina Mirčevska, skladatelj je mladi Dinko Appelt, suradnica za scenski pokret je Blaženka Kovač-Carić, scenografkinja Dinka Jeričević, a kostimografi Leo Kulaš i Tajana Meštrović.

Nakon toga slijedi praizvedba domaćega teksta Octopussy Ivana Vidića, koji je 2001. dobio nagradu Marin Držić za najbolji dramski tekst, a režirat će ga Ivica Boban.

Zatim izvodimo komad Maksima Gorkog Vasa Železnova, s podnaslovom Mati, što je prva verzija toga komada iz 1910. Predstavu režira Zlatko Sviben.

U proljeće izlazi premijera Becketta Jeana Anouilha u prijevodu Vjenceslava Kapurala, kojega će režirati naš gost iz Bukurešta Horea Popescu, koji je u HNK-u radio Peer Gynta, Majstora i Margaritu i Ondine.

Uz veliku scenu nismo ni zanemarili Scenu Habunek, gdje igramo sve reprize: Proslava, Što je muškarac bez brkova i Golu Europu, s kojom gostujemo u Makedoniji. Na toj sceni bit će praizvedena drama Tene Štivičić Dvije u režiji Tee Gjergjizi. Nakon toga će Lawrence Kiiriu režirati djelo Kralj umire Eugenea Ionescoa.

Hoće li osim povećanja broja naslova na repertoaru doći i do povećanja broja izvedbi?

— S obzirom da je drama u prošloj sezoni imala relativno malen broj termina na pozornici, mi smo ove sezone povećali broj termina izvođenja predstava za petnaest. Dakle, drama će ove godine imati između šezdeset i pet i šezdeset i sedam izvedbi na velikoj sceni. Prošle je godine Drama na sceni Habunek i velikoj sceni imala ukupno devedeset i osam izvedbi. Ove sezone planiramo izvesti više od sto, na Sceni Habunek, velikoj sceni i gostovanjima, što je jako važno jer se uvijek voli špekulirati brojem glumaca na sceni HNK.

Ono po čemu mi u svom kazalištu mjerimo rad glumaca jest i broj proba. Neki su glumci prošle sezone imali više od dvjesto proba.

Ove sezone imamo predstave s relativno malim podjelama, osim Becketta koji traži najmanje četrdeset glumaca, no mi nosimo kao miraz iz prošle i pretprošle sezone velike ansambl-predstave Večeras improviziramo, Trilogiju o ljetovanju i Nevjestu od vjetra. Ono što tvori repertoar kazalilšta nisu samo premijere, nego i reprize, a on je sastavljen tako da se uz fundus velikih ansambl-predstava i još jednu veliku ansambl predstavu nastoji ravnopravno rasporediti teret posla na cjelokupni ansambl.

U Drami HNK imamo prevagu muškog nad ženskim dijelom ansambla, koja se povećala nakon što smo početkom sezone izgubili dugogodišnju prvakinju Sašu Dabetić. Od trideset i devet članova ansambla samo je devet žena, pa ćemo u idućim mjesecima morati primati nove glumice. Vječni je problem Drame da nema mladih glumaca, a naš najmlađi glumac ima dvadeset i osam godina. U svim velikim predstavama koristimo se vanjskim suradnicima, i to uglavnom mladim glumcima s Akademije. Ono što je nama u interesu jest trend spoja poetike dvadesetoga stoljeća, putem ovosezonskih premijernih naslova, od kojih ni jedan nije prije izveden u HNK, s velikim djelima klasične literature za koje ćemo zvati goste redatelje, koji će to postaviti na način za koji mi mislimo da bi bio zanimljiv i za širu javnost. U kontaktima smo s mađarskim, slovenskim, njemačkim režiserima.

Mislim da je drama bez obzira na ograničenja jezika internacionalna umjetnost.

U kolikoj je mjeri ova sezona rezultat vašega izbora, a u kolikoj vaše prethodnice Snježane Banović?

— Kazalište ne dijelim na prethodnike i nasljednike. Kad je netko na funkciji ravnatelja, on ima diskrecijsko pravo stavljati one naslove za koje smatra da su umjetnički opravdani. Najosnovnija pristojnost nalaže da se ispuni program prethodnika koliko je to moguće. U ovoj se sezoni još igraju naslovi koje je još dogovorila Snježana Banović, Kazimir i Karolina i Octopussy. Jedini naslov koji se ne igra, a koji je ona dogovorila, jest Dom Bernarde Albe, za koji je intendant odlučio da se ne uvrsti u ovu sezonu.

Moj je posao u pogledu izbora naslova za ovu sezonu bio taj da stavim još dva naslova na veliku scenu, i da se zapravo ova sezona koja je tranzicijska najmirnije privede kraju. Smatram da bi Snježana Banović napravila isto to da smo imale obratne pozicije.

Repertoar čine i naslovi iz prošle i pretprošle sezone, i mislim da se tek po učestalosti igranja predstava i po njihovu održanju na repertoaru zapravo može suditi o nečijem radu. Prema tome, umjetnički je rad Snježane Banović bio opravdan i odličan.

Sve bi se uprave trebale držati profesionalnoga principa da povijest ne počinje od njih, niti završava s njima. Lada Kaštelan i ja dvadeset i pet smo godina u HNK i naš je posao kao dramaturga da predlažemo naslove u repertoaru te smo zajedno sa Snježanom Banović radile na izboru naslova. Tu praksu sam, bez obzira što sam sada na drugoj funkciji, zadržala, te se i danas repertoar sastavlja u dogovoru s dramaturgom, potencijalnim redateljem i intendantom.

Prihvatili smo nacrt repertoara za iduće četiri godine, jer uvijek kada dođete na dužnost morate imati dugoročnu viziju repertoara. To je lista od četrdesetak naslova koje sam predložila intendantu, navodeći vrijedna djela koja u posljednjih dvadeset godina nisu igrana u HNK.

Možete li nam ukratko predstaviti taj dugoročni izbor?

— Osnovna bit izbora naslova dvadeseto je stoljeće. Tu su djela autora dvadesetog stoljeća, T. S. Eliota, Majakovskog, Brechta, Gorkog...

Od velikih tekstova dvadesetoga stoljeća devedeset posto nikada nije igralo u HNK. Mislim da možemo krenuti od dvadeset i prvog stoljeća tek ako smo umjetnički barem na neki način apsolvirali našu prošlost, i to dvadeseto stoljeće koje je fascinantan izvor najrazličitijih stilova i najrazličitijih pogleda na svijet od svih mogućih futurizama, realizama, odmaka od realiteta, a da ne govorimo o postmodernoj. Dvadeseto je stoljeće nepresušan rudnik u kojem se mogu naći tekstovi koji će zaintrigirati današnju publiku i izdržati konkurenciju uz velike tekstove klasika koje ne možemo zaobići, Shakespearea, Schillera, Büchnera, Čehova, koji će se uvijek igrati u HNK, a osobito velike ansambl-predstave zbog kojih mi i postojimo.

Planirali smo da se u svakoj sezoni igra jedan domaći tekst, i to na velikoj sceni, jer smatramo da je misija HNK da prezentira i propagira hrvatsku dramu. Ove godine počinjemo s Vidićem, no to se ne odnosi samo na najsuvremenije tekstove nego i na neke klasične tekstove, od Ranka Marinkovića do Miroslava Krleže.

Jeste li odustali od Splendida, najavljena protekle sezone za Scenu Habunek?

— Rad na Splendidu prekinut je jer je došlo do umjetničke blokade između ansambla i redatelja. Na sastancima s kompletnim ansamblom i redateljem zaključilo se da je bolje prekinuti rad koji ne daje umjetničke rezultate na razini HNK. S tom odlukom upoznat je i intendant. Kad su Talijani gostovali sa Splendidom na Eurokazu, onda smo shvatili da je naša odluka bila ispravna, jer se pokazalo da ni ta izvedba nije dotaknula sve probleme teksta. Mi se jednostavno nismo željeli na neki način praviti da je sve u redu ako nije. Taj je tekst užasno slojevit, zahtijeva rad u obliku komune u kojoj sedmorica muškaraca moraju biti gotovo stalno zajedno. Predstava traži veliku količinu znanja i backgrounda cjelokupne konačne ekipe, koja treba pronaći pravi ključ da se ta predstava donese na avangardan način. Zasada taj tekst spava, pa ćemo vidjeti u kojem će se trenutku probuditi.

Snježana Banović za gotovo je sve predstave koje je odabrala angažirala afirmirane redatelje koji nikada nisu nastupali u HNK. Hoćete li vi nastaviti tu praksu?

— Činjenica da li je netko režirao ili nije režirao u Kazalištu nije presudna, iako mislim da je Snježana Banović ispravila neke velike nepravde koje su nanesene ljudima koji su desetljećima radili hrvatske predstave, i to ne samo prema hrvatskim redateljima nego i prema gostima kao što su Janusz Kica i Eduard Milera. Čudno je da ni Petar Veček ni Ivica Boban nikad prije nisu režirali u HNK. Na nama je da proširimo krug redatelja koji rade u našoj kući, bez obzira da li su dosada u njoj radili ili ne, te da neke ugledne redatelje vratimo u HNK. Zato je pozvan i Horea Popescu, koji je sposobnost rada s velikim ansamblom dokazao nebrojeno puta u predstavama koje su bile pamćene i antologijske.

Kontaktiramo i s drugim stranim redateljima. Lada Kaštelan bila je u lipnju u Pečuhu na svemađarskom festivalu i pogledala par predstava, a najbolje možete upoznati nekog redatelja kada pogledate njegovu predstavu. Zanimaju nas kvalitetni redatelji bez obzira na dob, spol i godine života, koji mogu biti zanimljivi ne samo za publiku nego i za ansambl, kojem je neophodno da ima svako toliko susret sa novim umjetnikom, jer to unosi posve nove energije u ansambl.

Strani jezik nije nikakva prepreka, jer su onda ljudi dvostruko usredotočeni. Ako radite s prevoditeljem, gubi se vrlo malo vremena, jer ne gubite vrijeme na sitne priče, dogodovštine, svakodnevna čavrljanja i sve se koncentrira na sam posao.

To smo iskusili i sa Stevenom Kentom, koji dakako nije zaboravljen. S njim sam u kontaktu, ali Amerikanci imaju vrlo čvrste i fiksne rasporede posla i termine, dok se mi prvo moramo osustaviti da možemo jamčiti termin u kojem bismo pozvali dragoga gosta.

Tako će biti i s Popescuom, s francuskim kao glavnim jezikom. On će oko sebe imati tri do četiri prevoditelja, a imat će ispod teksta na hrvatskom upisanu riječ po riječ francuskoga teksta. Postoji ekipa koja izravno prevodi redateljeve upute i glumačke odgovore.

Hoćete li surađivati s Damirom Zlatarom Freyom, koji je posjetiteljima HNK ostao po sjećanju po divnoj Krvavoj svadbi?

— Freyov neverbalni teatar vrlo je specifičan. Nažalost, u Trstu se u prošloj godini prije izbora promijenila vlast i Slovensko gledališče u Trstu upalo je u velike financijske poteškoće, pa se bojim hoće li izgurati repertoarnu sezonu. Bile su u planu i neke koprodukcije, ali sada ćemo vidjeti kako će se stvari razvijati, jer su Tršćani sada dobili novoga gradonačelnika koji je skloniji manjinama od prethodnoga.

Kakav je profil publike HNK u Zagrebu? Je li ta publika uglavnom konzervativna?

— Kazalište postoji zbog publike. Teza da su dobre predstave one koje nitko ne gleda bajka je. Kako sam često boravila u inozemstvu zahvaljujući raznim stipendijama i zbog svoje ljubavi prema predstavama, koje gledam gdje god stignem, znam mnogo o fenomenu publike.

Kada smo na Tjednu suvremenog plesa prvi put imali prilike vidjeti buto ples, sastav publike bio je plesno-kazališni od osamnaest do trideset godina, a reakcija publike bila je fantastična — gotovo su se svi u gledalištu rasplakali.

To su bili uglavnom ljudi koji nikada prije nisu došli u ovo kazalište i mi smo zato uvijek zahvalni kada takva predstava gostuje. Zahvaljujući festivalima i gostovanja, u ovu zgradu dolazi nova publika. Na Nekrošiusovoj predstavi na Festivalu svjetskog kazališta bio je vrlo širok raspon publike, a na predstavi Marat Sade u Tetara Ulysses isto tako. Vidjela sam neke ljude koji deset godina nisu ušli u HNK.

Nama je u interesu da ljudi uđu, za početak, u zgradu HNK, da im se predstava svidi, bez obzira je li naša ili gostujuća, drama ili ples, i da se možda vrate nakon nekog vremena na jednu od predstava u HNK. Kada je Gulbenkian balet bio na Muzičkom biennalu, nastale su ovacije zbog kojih se gotovo urušio balkon.

Možemo govoriti o pretplatničkoj publici HNK, koja je dijelom tradicionalna, ali oni su vrlo oprezni i ne vole da ih se vuče za nos. Mislim da su tradicionalniji operni pretplatnici, jer je načelo izbora opera drukčije zbog željeznog opernog repertoara. Mi ih polako pokušavamo naučiti da kazališna literatura i dramska literatura imaju nekih naslova koje oni možda nikada nisu vidjeli, ali koji mogu potvrditi da je vrijedno otići u kazalište. Veliki pisci moraju se igrati, ali tako da gledatelji ipak budu iznenađeni predstavama.

U Zagrebu najbolje funkcionira reklama putem usmene predaje, jer da nema te reklame, mi bismo odavno ostali bez publike. Po onome kako se prati rad u kazalištima u velikom broju prikaza zaključilo bi se da su sve predstave grozne. Naš je problem s konstantom dovođenja publike taj da, dok se po gradu raširi usmena predaja da je neka predstava vrijedna viđenja, mi je više ne možemo igrati. Više od petnaest repriza pojedine predstave u sezoni ne možemo odigrati. Za posljednje dvije predstave traži nam se karta više, ali te predstave više nemate kada staviti na repertoar jer imate obveze i prema pretplatnicima i prema operi i prema baletu.

Predstave se sada uglavnom igraju u blokovima, s obzirom na ritam rada u operi, baletu i drami. Za sada smo postigli da se jedna predstava igra najmanje sedam puta nakon premijere i u drugom bloku četiri ili pet puta. Naš bi cilj bio da se igra osam plus sedam, a bilo bi idealno da se u jednoj sezoni igra deset plus deset, tako da svaki dramski premijerni naslov ima dvadeset izvedbi u svakoj sezoni. No, to je pothvat za koji će trebati najmanje dvije do tri godine.

Spominjući gostovanja, koja vas se predstava najviše dojmila na Festivalu svjetskog kazališta?

— Lepageova Trilogija zmajeva predstava je koja je sve ošamutila i bilo je teško nakon Lepagea gledati druge predstave, jer su ih svi uspoređivali s količinom emocija i umjetničkog doživljaja koje su s njim doživjeli. Tamo sam vidjela apsolutno sve kazališne ljude iz Hrvatske, Slovenije i nekih drugih bivših republika Jugoslavije. U šali smo govorili da je netko tko se htio riješiti kazalištaraca iz bivše Jugoslavije to tamo mogao učiniti jednim potezom.

Osvrnimo se na repertoar Scene Habunek. Moj je dojam da predstava Što je muškarac bez brkova? nije tip kazališta koji pripada u HNK, čak ni u Komediju ili Kerempuh, možda u Vidru. Ne bi li HNK kad radi komedije trebao odabrati nešto suptilnije?

— HNK je u vječnom traganju za drugom scenom. U našoj zemlji ne možete čekati da se institucionalno riješe stvari, i da se prostor nađe, uredi, pa da vam se onda dade vrijeme da nešto napravite. Vi morate napraviti kazališnu scenu koja uspijeva makar u gostujućem prostoru, pa onda tražiti da se ta scena trajno smjesti. Morate imati predstavu kojom ćete privući publiku da biste dokazali da ta scena ima razloga da postoji. Iz tih razloga uzet je roman suvremenoga hrvatskog pisca, za koji je sam pisac rekao da ne može vjerovati da tako izgleda na sceni, jer je mislio da je nemoguće da se prebaci na pozornicu. Potpuno je svjesno stavljen takav komad na repertoar upravo na Peščenici. Većini haenkaovske publike koja želi ići u ovu žutu kuću i ništa ih drugo u Zagrebu ne zanima uopće ne pada na pamet da idu na Peščenicu, jer to je njima daleko, ne znaju kako će se vratiti itd.

Tamo je morala zaživjeti predstava koja će privući publiku koja u HNK i ne zalazi i usput dokazati i gradskim ocima i Ministarstvu i nama samima da se na otočiću u bivšem predgrađu odigrava nešto što je vrijedno pogledati.

S vrlo dobrom glumačkom podjelom iz ansambla uz goste omogućilo se da tekst profunkcionira. To se pretvorilo u fenomen, jer su svi poludjeli za tim Muškarcem, koji se po najstrožim umjetničkim kriterijima može svrstati u lakšu zabavu, no mislim da je ta predstava apsolutno ispunila svoju funkciju. Privukla je ljude, počelo se govoriti o Sceni Habunek kao o nečem stvarnom.

S druge strane, to je bio projekt koji je onda otvorio prostor da se na repertoar stavljaju avangardniji naslovi, kao što su Gola Europa i Proslava. Odmah nakon Muškarca krenulo se u one predstave koje bi zapravo Scena Habunek trebala imati na repertoaru.

Spominjući tradicionalnu pretplatničku publiku HNK, imate li dojam da ona od HNK traži što veći odmak od zbilje, magiju, eskapizam...

— Publika je nevjerojatan fenomen. Godine 1991. usred uzbuna igrali smo Ondine, predstavu koja je prava bajka. Igrali smo je za vrijeme uzbune, ali publika nije odlazila. Nakon zasićenja grozotama koje je svakodnevno prenosila televizija, publika ih jednostavno više nije htjela gledati. Oni su ostali u gledalištu, a nas osamdeset na sceni. Ja sam bila statist, između ostalog. Bili smo u panici kako ćemo ako počne uzbuna osamsto, devetsto ljudi evakuirati iz zgrade. Publika je pak reagirala potpuno suprotno, željela je neki demonstrativni odmak od realiteta, kao utjehu. Bio je to vrlo promišljen i do kraja umjetnički doživljaj.

S druge strane, ako gledatelji osjete da ste nepošteni, da im želite podmetnuti kukavičje jaje među neobarokne anđelčiće i zlato, bit će nesretni, jer ne žele biti prevareni. Oni žele da se na sceni vidi ono što njima iz bilo kojeg stoljeća nešto znači.

Da se suvremenost ne kosi s takvim okružjem, najbolji je primjer scenografije Ostermeireove predstave Nora. Ta scenografija kao da je rađena za HNK, oni su se doslovno uselili na našu pozornicu. Supermoderni dekor savršeno je funkcionirao na ovoj sceni. Pitanje je kako savladati taj zlatni okvir, da ga se poništi u pozitivnom smislu ili igrati upravno na njega, kao što je to učinjeno u Večeras improviziramo, kad se taj okvir stavlja na n-tu potenciju i igri kazališta u kazalištu. Idomeneo je to učinio u operi, kad je poništio okvir, jer je zbor sjedio u prva tri reda.

U svakom slučaju, kako god radite predstavu, vi morate imati odnos prema zadanoj pozlati, anđelčićima i tom velikom otvoru koji je zapravo crveni baršun. Ako se ponašate kao da je to zastor kao svaki drugi, i dvorana kao svaka druga, predstava neće funkcionirati. Taj prostor nosi svoju tradiciju, ima neku povijest i publici nešto govori.

U Kazimiru i Karolini vidjeti će se kako se Eduard Miler postavio prema toj pozornici u cjelini, a ne samo prema otvoru.

Problem velike pozornice HNK jest taj da ta pozornica jede. Ako vi na scenu stavite pet glumaca bez scenografije, oni se moraju izboriti osobnošću, režijom, odnosima, emocijom, strašću i, ako oni to ne naprave, njih ta scena pojede. Zato uvijek imate situaciju da neki redatelji pune scenu golemom količinom dekora, a drugi redatelji idu u varijantu praznoga prostora. Obje su varijante rizične, jer se može dogoditi da imate zagušenje vizualnoga prema onome što je ipak dramskom kazalištu važno, a to su riječi, dok s druge strane imate taj prazan prostor, koji, ako se ne osvoji, kažnjava. Ako potpuno ogoljenu pozornicu ne možete svladati svojom umjetničkom osobnošću, onda to publika osjeti. Zato je redateljima koji prvi put rade na ovoj pozornici potrebno više vremena da svladaju.

Pozornica HNK jedna je od najljepših pozornica i iz razloga koji mi je odao pok. Kosta Spaić — naše je gledalište relativno malo i ta pozornica s trideset metara dubine veća je nego što bi po količini raspoloživih mjesta u gledalištu trebala biti. No, ta je pozornica vrlo ugodna i svaki redatelj koji se dočepa te pozornice s nje se ne može maknuti.

Ako se ne koristite stražnjom pozornicom, imate mnogo manje dubine, ali ta se dubina može dočarati rasvjetom. To je uvijek neka crna rupa u dubini. To je Kosta Spaić iskoristio u Kiklopu i Zrinjskom, a u našim suvremenim režijama ide se na isticanje teksture stražnjega zida, pa se uz primjerenu rasvjetu ta dubina doima manjom nego što jest.

Imate li dojam da je opera u prošloj sezoni radila spektakularnija redateljsko-scenografska rješenja, pri čemu ponajprije mislim na Oganj i Idomeneo?

— Bila sam presretna kad se otvorio dekor Ognja, bilo je to fantastično. Važno je da u svakoj sezoni bude po jedna predstava koja govori o modernijem shvaćanju operne umjetnosti. Teško je to postići s predstavama koje su dvadeset godina na repertoaru, pa morate samo popravljati dekor. Mislim da je opera silom naslova koji nikada nisu izvođeni ovdje te redatelja i scenografa koji su krenuli u drukčiju intervenciju u prostoru postigla proboj u drukčije tretiranje te scene.

Ipak, i prošlosezonske dramske režije i scenografije bile su zanimljive, osobito Nevjesta od vjetra.

Grad je Kazalištu javno obećao zgradu Kina Tuškanac, koja je arhitektonski kazalište s dubokom pozornicom, provjerenom akustikom i svim za kazalište nužnim pomoćnim prostorima. No, sada je ponuđena višestruko manja zgrada Kina Apolo, koja je arhitektonski kino, bez pozornice, s prekratkom dvoranom, zidom iza platna i bez pomoćnih prostora. Smatrate li da se od Kina Apolo može napraviti kazalište za potrebe HNK?

— HNK je u situaciji nevjeste na vjenčanju koja dođe pred oltar, a mladoženja se nije pojavio. Upravo je HNK tražio od grada da se krene u akciju otkupa kinodvorana i da se Kazalištu dodijeli jedna dvorana. U početku je Kino Apolo bilo jedino za koje je bilo sigurno da više neće biti u funkciji, no nakon nekoliko mjeseci politika grada okrenula se svim kinima za koje su Kinematografi procijenili da više neće profitabilno raditi. Sam je Grad Zagreb obećao Tuškanac HNK-u, da bi nakon dva mjeseca to bilo zaboravljeno. Ne znam kako bismo se mi trebali postaviti. Agresivne medijske kampanje, dokazivanje čije je to i tko ima više pravo, da li je starija Kinoteka ili HNK besmislene su. To je pitanje arhitekture, pitanje ulaganja u jedno ili u drugo. HNK je dvadesetih godina tamo imao svoju drugu dramsko-operetnu pozornicu te je zgrada dograđena tako da u svakom pogledu može zadovoljiti naše potrebe.

Mislim da bi bilo najpoštenije da se naprave procjene opravdanosti prenamjene zgrade kinomatografa Apolo i Tuškanac za potrebe HNK. I kad se vidi što je bolje, jeftinije i profitabilnije na duge staze, da se onda odluči. Ovako, s prozivkama koje katkada prelaze u uvrede bez ikakva razloga, to se neće riješiti. Osim toga, iza Tuškanca postoji ljetna pozornica koja se može iskoristiti u kazališne svrhe, zgrada ima skladišta koja se mogu iskoristiti za dekore i kostime, prostorije za garderobe, dvorane za probe itd. To je cijeli kompleks, kakva u Apolu ni približno nema.

Zato bi grad trebao dobro promisliti, pažljivo odvagati i reći; HNK-u dajemo prostor jednog ili drugog kina jer se studijama pokazalo da je to najisplativije.

U Apolu smo sada imali probe za predstavu Kazimir i Karolina, budući da je znano da smo izgubili mnogo termina u rujnu u matičnoj zgradi iz raznih razloga koji su izvan naših moći. Apolo je grad dao na uporabu HNK-u na tri mjeseca, s time da će se ovdje i dalje održavati probe kako bi se izgubilo što manje termina na sceni, da bi se program mogao izvesti u onom opsegu koji smo zamislili.

Za Scenu Habunek do kraja godine vezani smo ugovorom s KNAPP-om na Peščenici. Nakon toga naše se neprestano traganje za izgubljenom dvoranom nastavlja, a nadam se da će trajati manje nego što je Proust pisao svoj roman.

Razgovarao Zlatko Vidačković