Dive li se vašem krovu?!

Tombole, igre na sreću, jack-potovi, repovi i gužve ispred Lutrijina kioska na svakom trgu, ulici i uličici najveće zabiti ukazuju da je um u Hrvatskoj na burzi rada te da je prilično nevažan. Ne drži se mnogo do njega te svako njegovo naprezanje vrijedi nešto više od pišljiva boba

Dive li se vašem krovu?! Nastavljam gdje sam stao pun pouzdanja u mjesto na kojem se nalazim. Jer kada se sjetim grada, pokvarim sebi raspoloženje i obuzme me neka mrzovolja. I dok gledam plavet s prozora moje kućice od koje gotovo bole oči, javljaju mi se stanja iskrenosti i sve mi misli pitomo naviru. Uz to, dolaze mi prave riječi ismijavajući pisanje po sjećanju koje zahtijeva grozničavu potragu za pravim riječima koje su nekoć same prilazile. Ali neizbježno, vratit ću se riječima i ponovno ih potražiti. Samo mi se čini da jezik tu nije ništa u stanju napraviti nego se sebi diviti i relikvirirati svaki slučaj nastojeći — poput umišljena liječnika koji je imao mnoštvo slučajeva, ali nijedan nije riješio — sve objasniti.

Tko razumije ili makar sluti tu nedoumicu, ne može razumjeti neke nove i pomalo čudnovate šetače po krajoliku s torbicama o pasu koji nekim spravama mjere i premjeravaju zemljište i stežu obruč oko samoće, mira i tišine. Dok ih gledam tako ohole, navire mi neka ojađenost njihovim koracima punim koristi, dok sigurnost njihova govora otkriva, kako kaže Keser, negativnu energiju.

Papirnate granice

Ja ipak hodam po katastru i gruntovnicama i istjerujem papirnate suhozidne granice zemlje koji bijahu šavovi egzistencije mojih predaka i prebirem po starim papirima, ugovorima ispisanim nevještim i hrapavim rukopisom, ali s nekom dječjom nespretnošću, dok stratezi prisvajanja knjiže precrtavajući stara imena i ispisujući nova pred licem činovnika blagonaklona prema otimačini.

Razlozi kupnje stoje izvan vas i označavaju stanje u kojem ste ispraznili vlastite sadržaje ukusa, želje. Osobni motiv posve je nebitan. Ostao je samo onaj društveno snažan osjećaj prestiža i inata i sve ono što izaziva zavist drugih — koliko košta da košta!

U zemlji u kojoj um klade valja, a snaga caruje i kojoj se — po televizijskoj reklami — um kladi u prvoj (ili posljednjoj, uzmimo Štimčevoj sportskoj kladionici) — ne treba za sada očekivati bogznašto. Tombole, igre na sreću, jack-potovi, repovi i gužve ispred Lutrijina kioska na svakom trgu, ulici i uličici najveće zabiti ukazuju da je um u Hrvatskoj na burzi rada te da je prilično nevažan. Ne drži se mnogo do njega te svako njegovo naprezanje vrijedi nešto više od pišljiva boba.

Koliko je sve metastaziralo i kamo je sve to otišlo, uvjeravam se svakodnevno bezbroj puta. I taj jezik! Eto i pokušaj spašavanja magarca — po domaću tovara (Tribunj, Istra) diže se na razinu suhog bankovnoga (u)govora. I vidim plemenite nakane da se jednom divnom biću produlji život i slušam na svoje uši opetovano kako je i magarac doslovno novi turistički proizvod! Tako je ta sveta životinja najvećeg religioznoga genija iz Asiza, taj saveznik generacija naših predaka postao danas novi turistički proizvod kao i krediti svih mogućih banaka koji su također novi proizvod.

Jednakost ljudi i talijanskih specijaliteta

Ili na popularnoj Stojedinici jedna reklama počinje slavnim riječima M. L. Kinga iz njegova govora u Alabami, u kojemu on sanja jednakost ljudi i jednakost djece. Te se riječi sada rabe za reklamu talijanskih specijaliteta, lazanja i špageta. Ako se već poodavno jedu mocartice, moguće je da i se i sam Hitler uključi u neku kampanju, uzmimo za zimske lance ili za ruski plinovod ili za sve ovo oko Družbe Adrija i da se pomota oko Omišlja.

Pa dobro, recimo da nema svetinja, ali između svetinja i banalnosti postoji veliko polje mogućnosti trijezna govora i dobre mjere. Uz to, bezobzirnost i neinventivnost uz lijepu zbirku banalnosti krase naše reklame kojima se gledatelji dave i gnjave i gdje je davno nestala kratkoća i jasnoća poruka, a da o potpuno iščezloj duhovitosti i ne govorimo. To su sada prave trakavice, igrokazi, zapravo ataci bića koja se krevelje ili jedni drugima otimaju neku bocu piva, tako da je i uspjela reklama sa simpatičnim momkom koji ne zna otvoriti bocu pive pala u zaborav. Oralne i grlene agresije, kričanja, dugotrajne seanse defiliraju ekranom nastavljajući poruke već zaboravljenih plakata za kobasice ili plakata sa sladoledom u gaćicama neke djeve s tekstom »uzmi me ako smiješ«. A s »pozdravom iz Rovinja« koja ide zajedno s kampanjom protiv pušenja i s najstrašnijim slikama uništena zdravlja miješaju se i najstrašnije vijesti u zemlji u kojoj se ljudi važno osjećaju dok promiču Billama, Getroima Mercatoneima, Mercatorima... noseći svojevrstan bankrot sudbine spremljene u potrošačku košaru.