Čudesno poslanje

Čudesno poslanje

Nastup švicarskoga Théâtre Vidy na Festivalu svjetskog kazališta s predstavom Il n’y a plus de firmament (Nema više neba) treći je kazališnoplesni posjet Josefa Nadja Zagrebu. Ubrzo nakon uspjeha Pekinške patke, kojom je mladi autor 1987. svratio pozornost svjetske kazališne javnosti i koja je postavila principe njegove začudne scenske poetike zasnovane na pokretu (u najširem smislu) i likovnosti, Zagreb je 1988, na 5. Tjednu suvremenoga plesa, ugostio Les sept peaux de rhinoceros (Sedam koža nosoroga). Bio je to presudan Tjedan jer su predstave Josefa Nadja i Rosamund Gilmore (Laokoon Dance Group), proširujući pojam plesnoga teatra, privukle mnogo širu kazališnu kritiku i publiku, i usmjerile i digle tada još nedefiniran i neafirmiran festival na europsku razinu.

Sedam koža nosoroga nosilo je Nadjevo sjećanje na djeda i djetinjstvo u Kanjiži i otvaralo neke poznate nam motive, priče i doživljaje. Zapravo nakon tri predstave očito je da je to dominantni postupak Nadjeva stila. Stalno se nešto otvara i zatvara: vrata, prozori, sanduci, kutije i zamotuljci. Stalno se ulazi u neke druge slike, svjetove, situacije. I onda se opet uredno sve složi, zatvori, smiri, da bi se zaigralo nešto novo.

Govori se o nadrealizmu u predstavama Josefa Nadja, o mitskim motivima, neki otkrivaju utjecaj Becketta, kažu da mu putovi ne slijede jasnu logiku, nego se ravnaju po pravilima besmisla. I u svemu tome ima istine. Ali u svoj toj karakterističnoj hermetičnosti, Nadj plijeni toplinom i silnim angažmanom oko potiranja logike, sile teže, konvencije plesne sekvence i izvođačkog tijela. S djetinjim će veseljem scenu nastaniti živopisnim likovima: golemi boksač uz klasičnu balerinu, patuljak među visokima, starci pored mladosti.

Znakoviti detalji

Početkom ožujka 1991. Nadj je gostovao u Zagrebačkom kazalištu mladih s predstavom Comedia tempi. Ta zaigrana i duhovita predstava bila je posvećena njegovu sunarodnjaku, piscu Mađaru Csáthu Gézi, koji je namjeravao napisati komad bez riječi samo s glazbom i pokretom. Prerana smrt spriječila je Gézu da ostvari namjeru, pa je to uradio Nadj, koristeći se motivima Gézina književnog djela.

Slična motivacija, posljednje riječi slikara Balthusa upućene Nadju: Ne zaboravi mog prijatelja Artauda, pokrenula je i usmjerila nova Nadjova traganja. Dakako, u predstavi Nema više neba malotko će dešifrirati znakovite detalje i, primjerice u sceni čovjeka s daskom, prepoznati Balthusovu sliku Ulica ili povezati konja na slici ispod koje sjede dva starca s Artaudovom rečenicom: A ja, Artaud, osjećam se kao konj, a ne čovjek. Ali Nadj će i taj motiv duhovito pokrenuti i obojiti vlastitom asocijacijom. Slika konja neprestano pada među starce, dok se jedan od njih ne sjeti i ne okrene sliku na drugu stranu. Na njoj je nacrtan isti taj konj, ali s krilima. Sada slika više ne može pasti.

Iz razgovora s čuvenim, osamdesetogodišnjim plesačem i koreografom Jeanom Babiléom, koji je nastupio u Nadjevoj predstavi (tiskanu u »Vjesniku« 20. rujna), saznajemo da je Artaud cijeloga života mislio teatar i da je želio napraviti predstavu s divovima. Stoga je Nadj postavio na scenu i dva diva. Ali kakvi su to divovi? Dvije goleme, bijele, voluminozne skulpture, dva diva koji čuče nasuprot publici, stisnuti pod nekim stropom, strehom. I kad na kraju dva nasmiješena, pomalo infantilna starca (ujedno kultni predstavnici kazališta 20. stoljeća, ali i dvije civilizacije — uz Babiléea je japanski umjetnik Tapa Sudana), užasno svečano i ponosno završavaju svoju operaciju, koja zapravo traje od početka predstave, odmotavaju jedan paket i uzimaju veliki prst, pa odmotavaju drugi paket i izvlače veliku šaku, i stavljaju prst na šaku, i onda šaku na diva... Ali to je ruka koja prosi, i divovi su prosjaci, i kad starčići sjednu na dasku, leđima publici, (o)gledajući se s divovskim sirotanima, onda je to svakako nešto više od ispunjenja Artaudove želje.

Kratki trenuci igre

I u tom su svjetlu četvorica ozbiljnih, akrobatski spretnih, kršnih mladića koji su se silno trudili, pokrećući i okrećući zidove, negirajući silu težu, tek kratki trenuci igre. I to karakteristične za zapadnu civilizaciju — za razliku od prekrasne kosooke plesačice duge crne kose, koja se kreće s istočnjačkom mekoćom. Ali s istim — nikakvim rezultatom. Predstava teče sporije nego što smo dosad navikli u Nadjovu teatru, s mnogo trajanja, čekanja i očekivanja. Bjelina dominira scenom i horizontom, a izvođači u crnim odijelima miruju ili se upisuju u prostor, poput slova i znakova na papiru. Vrata su, kao i uvijek, prava, drvena, topla.

I na kraju jedan nadrealistički detalj: odjeveno stablo koje hoda, odnosno odijelo s krošnjom umjesto glave. Podsjetilo me na kuće oštećene i napuštene tijekom Domovinskoga rata. Bilo je dovoljno pet godina da se kroz pod pusti korijenje, krošnje nadrastu zidove i grane provire kroz prozore. Kao da je tu ikada bio neki čovjek?

Što više otvaram prozore i vrata Nadjova teatra, sve više me osvaja svojim čudesnim poslanjem: ispunjavanjem neostvarenih želja onih za koje il n’y a plus de firmament — više nema nebeskog svoda.

Maja Đurinović