Bitno je osjećati se dobro

Bitno je osjećati se dobro

Budući da je sezona, nakon višetjednog odmora, tek počela, mišići plesača suočeni su s naporom. Brže se umaraju što dovodi do slabljenja koncentracije i stresa. Pri našim jutarnjim susretima moja najvažnija zadaća nije učiti ih tehniku, nego opustiti ih i natjerati da zaborave probleme

Iza vas je duga karijera u plesnom svijetu. Kada ste se počeli baviti plesom?

— Plesom sam se počeo baviti gotovo slučajno 1960, kada sam se, zajedno s nekolicinom kolega iz zagrebačke devete gimnazije, prijavio na natječaj za plesače koji je raspisalo Kazalište Komedija. Htjeli smo zaraditi džeparac i nitko od nas nije imao ozbiljnijih plesačkih ambicija. Željeli smo završiti fakultete, postati liječnici, inženjeri, političari... Ja sam upisao pravni fakultet, no ljubav prema plesu jačala je, tako da sam prekinuo fakultet na trećoj godini. I premda sam u Komediji jako mnogo plesao, nisam sebe tada doživljavao, a ne doživljavam se ni danas, kao plesača. Kada je došlo vrijeme odlaska u vojsku, odlučio sam otići iz zemlje. Bio sam prvo u Austriji i Njemačkoj, a 1967. došao sam u Amsterdam, gdje i danas živim.

U Nizozemskom nacionalnom baletu proveo sam četrnaest godina, a solist sam postao s dvadeset i pet godina. Sljedećih osam godina proveo sam u svjetski poznatoj trupi Netherlands Dance Theater. Bilo je to iznimno uzbudljivo razdoblje u mom životu. Kada je otvoren AT&T Danstheater, vodio sam u njemu majstorsku radionicu, a istodobno i tamošnji restoran. Nakon dvije godine nastupilo je zasićenje, pa sam prekinuo angažman i prestao se baviti ugostiteljstvon te nastavio podučavati kao slobodnjak. Premda biti freelancer može biti vrlo stresno i nesigurno, posebice u financijskom smislu, meni savršeno odgovara takav način rada. Posljednjih petnaestak godina vježbe klasične tehnike držim svagdje po svijetu i volim te susrete s različitim ansamblima, repertoarima i gradovima od Australije do Sjeverne Amerike. Samo ove godine više sam od četrdeset puta putovao avionom. Uvijek nastojim upiti pozitivne vibracije i primijeniti ih u radu.

U Zagrebu također vodite majstorsku radionicu. Možete nam reći nešto više o specifičnostima vašeg rada?

— Prošao sam, prilično davno, rusku školu. Bio sam često u tadašnjem Lenjingradu i uspostavio sam dobre odnose s baletnom direkcijom, vrhunskim voditeljima i solistima te vrlo dobro svladao ruski jezik, što se poslije pokazalo korisnim. Kada sam bio u Nizozemskom nacionalnom baletu, iskoristio sam te kontakte i uspostavili smo vrlo dobru suradnju, što je omogućilo gostovanja vrhunskih ruskih ansambala i solista u Amsterdamu. U to doba čvrsto sam se držao ruske škole, no poslije sam ublažio svoje nazore, kako plesačke tako i životne.

Znatan utjecaj na mene je pritom izvršio Rudolf Nurejev, vrhunski baletni umjetnik koji se po dolasku na Zapad upoznao s novim tehnikama, koje je usvojio. Moja plesačka i životna filozofija počela se mijenjati kroz razgovore s umjetnicima. Poštujem mišljenje svakog ako mi ga ne nameće. Takav sam kakav sam i gotovo. Specifičnost moga rada i moje životne filozofije jest: ako se osjećam dobro, onda i funkcioniram dobro. To nastojim primijeniti u svom radu s ljudima. Neki prihvate takav način rada, a neki ne. Ja pokušavam ljude dovesti do toga da se dobro osjećaju, a to radim tako da nastojim zamrznuti njihove negativne emocije i natjerati ih da zaborave na njih. Ne radim to rutinski jer izbjegavam standardnu rutinu koja se ponavlja. Moje je načelo manje je više. Nastojim ničim ne opteretiti polaznike svojih radionica jer sam iz iskustva i u razgovorima s plesačima uvidio da je to najbolji način. Pritom se ne želim miješati u politiku kazališta jer ono što je važno nisam ja, nego moj posao.

Kad uđem u dvoranu, osjećam atmosferu u ansamblu i nastojim prilagoditi svoj način rada ljudima koji su ispred mene. Svoj program rada ne pripremam negdje drugdje, nego ga, imajući na umu osnovnu koncepciju baziranu na ruskoj školi, oblikujem pred ljudima. Premda govorim više jezika, obično u dvorani govorim univerzalni jezik današnjice — engleski. U radu koristim se vrlo neobičnim verbalizmom, jezičnim šok efektima — neobičnim, često dvosmislenim riječima koje izazivaju smijeh i imaju nešto posebno. Također se koristim i mimikom, što dodatno potencira učinak riječi. Taj način ne primjenjujem samo u dvorani već i izvan nje. Disciplina za mene znači potpunu usredotočenost na rad, no ne isključuje razgovor i smijeh.

Polaznicima svoje radionice dajem klasičnu akademsku tehniku, no ne i klasičan odnos. Klasičnu tehniku ne nastojim nametnuti u smislu klasičnoga baleta, nego u smislu jednostavnosti. Moja je osnovna zadaća razbijanje rutine i monotonije svakodnevice, jer čak i ukoliko je u početku to lijepo, ako se ništa novo ne događa, ne valja.

Rad s ljudima u dvoranama vrlo je različit. Radim s velikim klasičnim ansamblima, ali i s modernim i malim skupinama po cijelome svijetu. Ponekad odbacujem grupe, no to nema veze s baletom, to je osobna filozofija — meni treba mir. Svaki je moj dan radni i nikad nisam ma godišnjem odmoru, a moj je rad i ono što me ispunjava. Da bih uspostavio unutrašnji mir, moram biti nemiran, odnosno izbjeći rutinu. Moj je životni ritam jako uzbudljiv, no to ima svoju cijenu i može biti bolno.

Uz posao baletnoga majstora bavite li se i koreografijom?

— Prvih godina u Amsterdamu koreografirao sam baletne umetke u operama. Kada sam, prije tridesetak godina, upoznao Jirija Kyliana i njegov rad, shvatio sam da to ipak nije za mene i posvetio se ovomu što i danas radim.

Koliko traju vaše radionice?

— Dva tjedna po sedamdeset i pet do devedeset minuta dnevno, ujutro. Ja plesače zapravo uvodim u dan. Ono što im želim prenijeti mogao bih sažeti u jednu rečenicu: Ako se dobro osjećate, onda dobro radite,, a kad dobro radite rezultat je dobar i sretni ste i vi i svi oko vas. Upravo zbog takva stava nikad nemam poteškoća oko stvaranja dobre atmosfere na svojim satovima.

Recite nam nešto o baletnom ansamblu HNK, o vašem radu s njim...

— Mislim da se njihov mentalitet, otkada je Dinko Bogdanić došao, prilično promijenio. Bogdanić je uveo čvršću disciplinu, na koju plesači nisu bili navikli, što je rezultiralo pritužbama na početku, ali sad, kad se ansambl priviknuo i vide se rezultati takva rada, promijenio se i njihov pristup. Bogdanić daje prednost kvaliteti rada pred kvantitetom, jer nije potrebno raditi šest sati ako za pola sata dobro napraviš posao. Problem zagrebačkoga baleta financijske je naravi, no on ne tišti samo ansambl, nego i cijelu državu. Moja je zadaća plesače barem sat i pol odvući od tog problema. Mentalitet međutim uvijek ostaje i vrlo ga je teško promijeniti, a to nije samo specifičnost baleta.

Nakon odlaska iz Zagreba 1967, kada ste se ponovno susreli sa zagrebačkim baletom?

— Koreografirao sam 1978. u HNK Bal kadeta. Za soliste izabrao sam Irenu Pasarić, Almiru Osmanović i Dinka Bogdanića. Bila je to uspješna predstava koja se dugo zadržala na repertoaru.

Nakon toga uslijedila je prilično duga stanka koja je prekinuta prije nekoliko godina, kada sam na poziv Almire Osmanović u HNK održao svoju prvu majstorsku radionicu. Suradnja koju sam s Baletom HNK uspostavio tada nastavila se i kada je Balet preuzeo Dinko Bogdanić.

Koji su plesači i koreografi iz Hrvatske poznati u baletnom svijetu?

— Nema ih mnogo. Dinko Bogdanić bio je vrlo poznat kao partner, Irena Pasarić također je poznata, dok su od mlađih tu samo dvojica plesača, Tomislav Petranović koji je u bečkoj operi, i Ronald Savković, koji je u Berlinu.

Hrvatski balet u inozemstvu nema osobitu reputaciju, ni na koreografskom, ni na plesačkom planu. Šparemblek i njegova generacija uživali su visok ugled, no to je bilo prije više desetljeća.

Budući da u ansambl Baleta HNK dolazite nekoliko godina, osjećate li utjecaj svojeg rada?

— Kad sam u dvorani, onda to osjećam, tu nema problema. Moja je osnovna zadaća da opustim plesače. Budući da je sezona, nakon višetjednog odmora, tek počela, mišići plesača suočeni su s naporom. Brže se umaraju što dovodi do slabljenja koncentracije i stresa. Pri našim jutarnjim susretima moja najvažnija zadaća nije učiti ih tehniku, nego opustiti ih i natjerati da zaborave probleme. Moj je posao, kao učitelja, da iz dubine plesača na površinu izvučem ono što oni već znaju.

Koji je bio najveći kompliment koji ste dobili za svoj rad?

— Nekoliko puta dogodilo mi se da mi ravnatelji svjetski poznatih ansambala prigovore da se ljudi nakon mojih radionica osjećaju odveć dobro. No, unatoč takvim prigovorima, nastavili su me pozivati.

Razgovarao Goran Ivaniš