Zvjezdano ljeto na Broadwayu

Ljeto 2003. na Broadwayu obilježile su tri stvari — zvijezde, zvijezde i zvijezde. Filmske zvijezde potpuno su osvojile Broadway jer su od svih drugih aduta u rukama producenata ipak ostale najjače karte za privlačenje publike. Čak i kad ne znaju pjevati i plesati.

Kako sačuvati muža...

Najveća ljetna njujorška kazališna atrakcija bio je dolazak Banderasa na 49. ulicu. Prvo je Antonio Banderas debitirao na sceni u mjuziklu Devet (Nine) potpisavši ugovor do kraja ljeta, pa je njegova žena Melanie Griffith zaključila da bi se umjesto ljeta provedena u zrakoplovu na relaciji između New Yorka i Los Angelesa mogla i ona napokon okušati na daskama koje život znače. Dovela je u New York svoje troje djece iz četiri braka s tri glumca (za Dona Johnsona udala se dva puta) i poručila svom agentu da se raspita može li ona ići na audiciju za Roxie, glavnu ulogu u mjuziklu Chicago. Prošla je na audiciji iako ne zna plesati, a, prema vlastitom priznanju, ni pjevati (kad sam pjevala uspavanke, djeca su me molila da prestanem) jer su producenti Chicaga vidjeli novu injekciju za mjuzikl star šest godina — holivudsku zvijezdu.

Chicago je izvrstan mjuzikl Boba Fossea (pisac libreta, redatelj i koreograf), Johna Kandera (glazba) i Freda Ebba (libreto i songovi) premijerno izveden 1975. o dvjema barskim pjevačicama koje su ubile svoje ljubavnike i sad ih u zatvoru brani slavan odvjetnik manipulirajući medijima i njima samima. Zbiva se u Chicagu dvadesetih, a osim odlične glazbe i glazbenog prikaza svijeta jazza (antologijski početni song All That Jazz — Sav taj jazz), komad je zapravo crna satira o tome kako se identitet osobe može stvarati prema prilici (kada advokat kreira sliku Roxy kao svetice i anđela za potrebe obrane) i kako se mediji koriste ljudima kao potrošnom robom (kad Roxie nakon što je oslobode prestane biti zanimljiva kao vijest). Slijedeći originalnu Fosseovu produkciju 1996. na Broadwayju je ponovno postavljen, a unatoč nedavno snimljenu, također uspješnu filmu, mjuzikl i dalje ima svoju publiku na Broadwayu povremeno izmjenjujući glumice u glavnim ulogama.

Ovo ljeto Velmu, Roxienu suparnicu za odvjetnikovu i medijsku pozornost, glumila je crna glumica Deidre Goodwin. Problem je u tome da kad crnkinja izvodi svoje točke ne samo da pjeva tako da podrhtavaju posljednji redovi balkona nego istodobno pleše u furioznom tempu, premeće se po sceni ili pak visi na užetu... Iako se s Melanie intenzivno radilo, a na kraju su i učitelji i producenti bili zadovoljni rezultatom, njezini pjevački dometi nisu zavidni, a, što je najgore, ona ili pjeva ili pleše. Ne može oboje odjednom. To se najbolje vidi na kraju, kada njih dvije imaju zajedničku točku (nakon što su obje prestale biti vijest odluče da će nastupati zajedno) jer je očito da se crna glumica mora kočiti da bi Melanie mogla savladati osnovne pokrete tipa: dva lijevo, dva desno, mali ćuć, mali hop, staneš, otvoriš usta i pjevaš. Unatoč tome Melanie je dobila pohvale kritike i doista je dobra u toj ulozi jer svojim maznim glasom odlično glumi priglupu i pokvarenu plavušu. Okružena je tako dobrom ekipom u kojoj su dobri ne samo glumci (Camille Saviola kao zatvorska gazdarica ili P. J. Benjamin kao Roxiein suprug), nego i posljednji član kora, a čak je i živi orkestar na sceni uvodnu instrumentalnu točku drugoga čina furiozno odsvirao i odglumio zajedno s dirigenticom. Angažman cijelog ansambla u predstavi vrhunske glazbe i koreografije tako pokriva Melaniene nedostatke. A dopušta njezinim vrlinama da pomognu predstavi.

Osim što je ovo ljeto Melanie Griffith ispunila davnu želju da stane na prave daske, najvjerojatnije je spasila svoj četvrti brak. Jer se s druge strane Ambassador Theatrea u kojem igra Chicago na 49. ulici svaki dan formira red dug četiri bloka uglavnom ženskog svijeta. To je red za ulaz u O’Neill Theatre gdje igra mjuzikl Devet u kojem španjolski zavodnik Antonio Banderas govori i pjeva s jakim talijanskim akcentom jer glumi talijanskoga zavodnika redatelja Guida. Nakon tri neuspješna filma Guido je dospio u kreativnu krizu i bez ideje o čemu snimiti novi film, za koji je potpisao ugovor, bježi u venecijanske toplice. Tamo ga doslovno ili u njegovoj glavi slijede žene iz njegova života. Njih šesnaest zaljubljeno je u njega (uključujući suprugu, producenticu, ljubavnicu, glavnu zvijezdu njegovih filmova...), a sve to pokazuju na vrlo doslovan način, trčeći za njim i pokušavajući ga dotaknuti... I među ženama u ovoj najnovijoj produkciji ima zvijezda — Guidovu producenticu glumi slavna američka pjevačica i glumica Chita Rivera (koja je glumila prvu Velmu u Chicagu, a najpoznatija je po uspjehu u mjuziklu Poljubac žene pauka) ili pak Jane Krakowski (jedna od pravnica u Ally McBeal), koja glumi glupu plavušu i cijelo vrijeme hoda u svjetlucavoj haljinici dužine pristojne košulje s resama koje glume donji dio haljine. Ali je svoju ulogu odlično napravila, osobito scenu Poziv iz Vatikana, gdje Guido ženi tvrdi da je na telefonu Vatikan, dok je s druge strane žice (a na sceni na stolu pred Guidom) lijepa plavuša koja ga zavodi da bi je na kraju podigli u nebo u nekoj vrsti makrame-vreće.

Devet je zapravo adaptacija Fellinijeva filma 8 1/2, koju je napisao Mario Fratti, prvo kao dramu, a zatim je zajedno sa skladateljem Mauryjem Yestonom napravio mjuzikl koji je odmah nagrađen nakon prve izvedbe u O’Neill Theatre Centru. Na izravnu zamolbu Kaharine Hepburn, Frattijeve prijateljice, Fellini je dopustio mjuzikl u kojem su elementi njegova života više nego očiti, ali pod uvjetom da se nigdje ne spominje njegovo ime. Dva tjedna prije broadwayske produkcije kao libretist pozvan je i Arthur Kopit (jer su u kandiaturi za Tonyja morali imati američkog libretista), prvi Guido bio je Raul Julija, a originalna produkcija 1984. osvojila je devet Obieja i pet Tonyja i igrala više od dvije godine. Očito je da ova obnova 2003. kreće sličnim stopama. Ove je godine Devet dobio Tonyja kao najbolja obnova, Antonio Banderas za najbolju mušku ulogu, a Jane Krakowski za sporednu, kao i oduševljene kritike.

Mario Fratti je kao priznati talijanski pisac (u Italiji ga uspoređuju s Pirandellom) došao u New York 1963, gdje i danas živi kao pisac i kazališni kritičar pišući za talijanske novine o američkim kazališnim događanjima. Na talijanskom, a poslije i engleskom, napisao je više od šezdeset djela objavljenih na 19 jezika i igranih u više od 600 kazališta širom svijeta. Jedno od najzanimljivijih djela je Mafija ili bijela udovica, o ubojstvu na Siciliji i mladom istražitelju koji pokušava probiti šutnju sela i njegovu tajnu, a koji bi u rukama redatelja s osjećajem za Mediteran poput Ivice Kunčevića mogao biti velika predstava i u nas.

Banderas je potpisao ugovor do 2. listopada (i supruga mu), a producenti Devetke nadaju se da će se ponoviti sudbina mjuzikla Producenti, koji je vrlo uspješan i nakon odlaska dviju zvijezda koje su bile na početku produkcije — Mathewa Brodericka i Nathana Lanea. Budući da je teško imati veliku zvijezdu dugo vremena (ne samo da je skupo nego filmske zvijezde ne mogu podnijeti dugo izbivanje iz filmskog svijeta, a ni izdržati pritisak svakodnevnog igranja) producenti vjeruju da je za život predstave dovoljno imati zvijezdu nekoliko mjeseci na početku produkcije. Za to vrijeme zvijezda dobije nagradu (kad im već ne možemo dati holivudske honorare dajmo im Tonyje — neko se vrijeme intenzivno pisalo po novinama), možda i dobru kritiku, ali, što je najvažnije, publiku. Čak i uz negativne kritike publika želi vidjeti doista velike filmske zvijezde i tako komad dobiva na vremenu da proradi usmena predaja i potvrdi njegove vlastite vrijednosti. Dakako, ako ih ima.

Dugo putovanje počinje ljubavlju

Stalna upozoravanja da drama nestaje s Broadwaya točna su. Ovo ljeto od prosječno četrdesetak naslova na repertoaru je bilo tek tri do pet dramskih — a za jesen se predviđa još manje. Drami je Broadway postao nedostižan ne samo zbog troškova produkcije nego i zbog potrebe producenata za zaradom. Ako je iskazan prihod 600 tisuća dolara prihoda tjedno za Chicago, 776 za Devet, čak milijun za Hairsprey ili Mama Mia, a popunjenost manja od sto posto smatra se neuspjehom, nije čudo da se drami koja je vrlo često intimna i sva u psihološkim nijansama teško nositi s produkcijskim ekstravagancijama mjuzikla koje se vide i u posljednjem redu balkona gledališta sa tri tisuće mjesta!

Ipak, ovo je ljeto bilo u znaku jedne drame i jednog novog pisca. Trosatna izvedba drame Dugo putovanje u noćuspijevala je namaknuti 600 tisuća dolara prihoda tjedno, ali ne samo zato što je riječ o jednoj od najvećih drama američke književnosti i što ju je napisao Eugene O’Neill, jedini američki dramatičar s Nobelovom nagradom. Pomogle su joj čak dvije zvijezde: jedna engleska (Vanessa Redgrave kao Mary Tyrone) i jedna domaća (Brian Dennehy, česti pozivac u policijskim serijama, kao James Tyrone). Oboje su dobili Tonyje, kao i predstava sama (u kategoriji najbolje obnove drame), i to s pravom, jer su napravili odlične uloge.

Dugo putovanje u noćautobiografska je O’Neillova priča o obitelji škrtog Irca, velikog kazališnog glumca koji je svoj talent prodao za igranje tipske, ali unosne uloge grofa Monte Krista, o njegovoj ženi ovisnici o morfiju i dva sina od kojih jedan čita nepoćudne autore poput Baudelairea i boluje od sušice (utjelovljenje samog autora), a drugi ne radi ništa. Komad počinje u trenutku kada je majka već neko vrijeme čista od droge i svi se nadaju da bi ovaj put mogla izdržati. I upravo u tom prvom činu veličina je ove predstave, a osobito Dennehyjeve kreacije Jamesa. Dugo putovanje uvijek kreće oštro, iz središta mraka, od napada, od mržnje, pa se poslije teško može postići bilo kakva gradacija ili kulminacija radnje. Uz to, nikada nije jasno o kakvoj to velikoj ljubavi iz mladih dana njihova braka likovi govore. U ovoj sam izvedbi prvi put na sceni vidjela da se to dvoje ljudi doista voli jer se njihova ljubav osjećala u nježnosti i blagosti, zajedništvu u ljubavi dvoje postarijih ljudi. Odjednom je postalo jasno zašto je razmažena bogatašica otišla s glumcem, dakle u svijet koji su u njezino vrijeme pristojni ljudi prezirali, a koji je rijetko donosio mnogo novca i lagodan život. Tek kad je bilo očito da je Mary popustila pod teretom ovisnosti, njezin suprug pokaže ono drugo lice koje se inače uvijek vidi — bešćutna škrca. Vanessa Redgrave pak bila je virtuozna upravo u oslikavanju te ovisnosti i gubitka borbe. Takav je prikaz mnogo snažniji od svih onih izravnih uboda iglom u razne dijelove tijela narkomana na sceni za koje su nam u posljednjih desetak godina tvrdili da »oslikavaju istinu suvremenog života«. Suptilna igra Mary Tyrone, nemirni pokreti, popravljanje kose, igra prstima, gubljenje u sjećanjima, bijeg od stvarnosti, potreba za drogom koja vapi iz njezina tijela, njezina borba protiv te ovisnosti ili prikrivanje i laganje... to je o ovisnosti mnogo više reklo od šprice na sceni. Ionako nas u publici ne zanimaju tehnički detalji, nas zanima ljudska duša i njezina muka.

Uspjeh koji je ta predstava polučila naveo je producente da ujesen posegnu za sličnom kombinacijom — najavljena je Mačka na vrućem limenom krovu Tenneeseeja Williamsa sa Ashley Judd kao Maggie i Jasonom Patrickom kao Brickom. A Patrick Stewart trebao bi zaigrati u Pinterovu Kućepazitelju.

Sanja Nikčević