Zbirka kao memorija grada

Zbirka kao memorija grada

Nekadašnji atelijer, a današnji Arhiv Toše Dapca, ne samo da je izgubio na kulturološkoj važnosti, nego nažalost predstavlja za sadašnjeg vlasnika, također fotografa, Peru Dapca, izvor velikih briga i straha zbog njegove budućnosti. Fotografska je građa naime vrlo osjetljiva i podložna propadanju te zahtijeva specifične uvjete i opremu za čuvanje

Arhiv Toše Dapca nalazi se u glavnoj zagrebačkoj ulici, nedaleko od središnjega gradskog trga, u Ilici br. 17, u skladnoj šesterokatnici jednostavna pročelja čija je gradnja završena 1930. po nacrtima ovlaštenoga graditelja Ivana Velikonje i koja se nastavila na nekadašnju dvokatnicu obitelji Oršić, koju je 1924. izvelo poduzeće Stiasny i Jurić. Tošo je u tom prostoru imao svoj atelijer od 1940. do 1970. a neko vrijeme na prozorima koji gledaju na Ilicu velikim pisanim slovima je pisalo Foto Dabac. Danas nažalost više nema toga natpisa, a u nekadašnjoj lijepoj katnici iz tridesetih godina osobito su devastirani stubište i dizalo, koje su u duhu vremena izveli također zagrebački majstori. Arhiv sadržava Tošin dragocjen opus nastao u razdoblju od 1930. do 1970. godine i u njemu je pohranjeno više od dvjesto tisuća negativa, nekoliko stotina fotografija, mnoštvo kataloga izložbi, stručna literatura, originalne dokumentacije i korespondencije te neki dijelovi fotografske opreme. Građa Arhiva zbog svoje umjetničke i povijesne vrijednosti kao i stan u kojem se Arhiv nalazi zbog svog kulturološkog značaja zaštićeni su kao kulturno dobro rješenjem Ministarstva kulture.

Atelijer kao izvor briga

Ime i djelo Toše Dapca za dobre su poznavatelje povijesti fotografije predmet neograničena poštovanja i legendarne vrijednosti, a njegov nekadašnji atelijer još u sjećanjima mnogih vrijedi kao kultno mjesto zagrebačke kulture. S druge pak strane, nekadašnji atelijer, a današnji Arhiv Toše Dapca, ne samo da je izgubio na kulturološkoj važnosti, nego nažalost predstavlja za sadašnjeg vlasnika, također fotografa, Peru Dapca, izvor velikih briga i straha zbog njegove budućnosti. Fotografska je građa naime vrlo osjetljiva i podložna propadanju te zahtijeva specifične uvjete i opremu za čuvanje. Pored toga, taj golemi broj sačuvanih negativa kao i popratna dokumentacija ne mogu biti pristupačni ni istraživačima ni korisnicima ako nisu obrađeni, sistematizirani, i prezentirani a sve to zahtijeva mnogo novca.

Zahvaljujući sretnoj okolnosti da je brigu o Arhivu odmah nakon Tošine smrti preuzeo njegov nećak Pero, i sam još u djetinjstvu zaražen ljubavlju prema fotografiji, svih posljednjih trideset godina Arhiv je služio javnosti, a sedamdesetih i osamdesetih godina održavane su i fotografske izložbe na kojima su između ostalih izlagali i Peter Knapp, Seiichi Furuya, Henry C. Bresson, Mića Bašičević, Danny Lyon, Ada Ardessi, Mladen Tudor, Fedor Vučemilović, Sanja Bacharach i Mladen Krištofić i mnogi drugi. Zbog lakšeg finaciranja prostora Arhiv od osamdesetih do danas dijeli prostor s Centrom za industrijsko oblikovanje. Sustanarstvo koje se u početku činilo dobrim rješenjem posljednjih godina počelo je ugrožavati Arhiv. Danas u tom prostoru radi tim dizajnera na aparatima koji ugrožavaju mikroklimu za održavanje negativa, a zbog proširene djelatnosti privatnoga poduzeća zamrla je i galerijska djelatnost. Postalo je jasno kako treba tražiti drukčije rješenje za opstanak Arhiva i njegovo ponovno vraćanje u kulturni život ovog grada. Potkraj devedesetih Pero Dabac započeo je nizom pisama upoznavati mjerodavne službe s tim problemom, a kako ni nakon nekoliko godina nitko nije reagirao odlučio je 2000. ponuditi Arhiv kao donaciju Muzeju suvremene umjetnosti sa željom da Muzej preuzme brigu o cjelovitoj zaštiti i prezentaciji Tošinog opusa.

Donacija: Spas za arhiv

Muzej je s velikom zahvalnošću prihvatio ideju donacije iz nekoliko razloga, ali ponajprije zbog vrhunskog opusa koji je neiscrpno vrelo cijeloga niza umjetničkih, kulturoloških, socioloških i povijesnih dokumenata, a u umjetničkom pogledu stoji uz bok najbolje europske fotografije tridesetih, četrdesetih i pedesetih godina te zbog fascinantne umjetničke biografije koja je ostavila neizbrisiv trag na zagrebačkoj i hrvatskoj umjetničkoj sceni. Negativi, dijapozitivi u boji, kontakt-kopije, probna povećanja, fotografije i povećanja s temama Zagreba i okolice, srednjovjekovnih hrvatskih umjetnina, folklora, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, Makedonije, industrije, Dubrovnika, morske obale, stećaka, ljudi s ulice, arhitekture, suvremene umjetnosti, porteti građana, Augustinčićeve i Meštrovićeve skulpture, razni krajevi, Dubrovačke ljetne igre, smotre folklora, Istra, voće, životinje, niz nikada ni rabljenih ni korištenih dijapozitiva, u stručnom su pogledu vrlo zanimljiva i izazovna građa čije čuvanje, proučavanje i prezentiranje zahtijeva stručan kadar i odgovarajuću opremu, a budući da Muzej već godinama prati zbivanja na području fotografije i da je unutar fundusa formirana zasebna zbirka, proširenje naše djelatnosti na Arhiv Toše Dapca bio bi logičan nastavak naših nastojanja u predstavljanju hrvatske i svjetske fotografije.

Izniman muzeološki potencijal

U muzeološkom smislu Arhiv ima također sjajan potencijal — pored već spomenute kvalitetne građe mislim pritom na izvrsnu lokaciju i bogati društveni život koji se u njemu odvijao kao osnovna ideja voditelja pri organizaciji svih budućih aktivnosti. Atelijer Toše Dapca nije bio zatvoreni profesionalni prostor u kojem su se samo izrađivale fotografije. Bio je to prostor pun života, okupljalište zagrebačke umjetničke i kulturne elite mjesto brojnih rasprava o najrazličitijim temama. Pero Dabac piše: »Bio je to prostor u kojega su dolazili ljudi raznih profesija, neki radi posla, a većina radi razgovora i druženja uz džezvu kave. Dolazili su fotografi, arhitekti, književnici, povjesničari umjetnosti, dizajneri, glumci, režiseri, muzičari... Također mnogi iz inozemstva. Snimali su se filmovi, TV emisije, a bilo je i koncerata (npr. Boška Petrovića. Niz godina priređivale su se izložbe, većinom fotografske, bilo je promocija knjiga i recitala poezije. Bila je to i radionica u kojoj su se učili mladi fotografi.« Tako je npr. pet godina prije njegove smrti u atelijeru počela raditi Marija Braut, a pred smrt su došli i Enes Midžić i Vesna Prica. Pri tim druženjima fotografirani su umjetnici Alfred Pal, Nikola Koydl, Zlatko Keser, Ivan Kožarić, Eugen Feller, Braco Dimitrijević, Oton Gliha, Ferdinand Kulmer, Aleksandar Srnec, Ivan Picelj, Jagoda Kaloper, Tomislav Gotovac, Živa Kraus, Ordan Petlevski, Ljerka Šibenik, Edo Murtić i mnogi, mnogi drugi. Niz Tošinih portreta umjetnika koji su prošli kroz njegov Atelje pregled je hrvatske suvremene umjetnosti. Dolazili su i dizajneri — Mihajlo Arsovski, Boris Ljubičić, Nenad Dogan, Ranko Novak, Željko i Stipe Borčić, povjesničari umjetnosti — Seka Ukrainčik, Boris Kelemen, Radoslav Putar, Zdenka Munk, Mića Bašičević, Vlado Bužančić, Željka Čorak, Zvonko Maković, Oto Bihalji-Merin, Ješa Denegri, Božo Bek, Pierre Restany.

Bizarne i dirljive sinacije

U Arhiv i danas dolaze mnogobrojni stručnjaci raznih profila, Zagrepčani ili gosti Zagreba tragajući za izgubljenim dokumentima prošlih vremena. Tako je Pero Dabac u posljednjih desetak godina pomagao mnogima ustupajući im dragocjene fotografije — povjesničarki umjetnosti Nadi Grujić za knjigu o dubrovačkim ljetnikovcima, arhitektu Aleksandru Laszlu za tekst o zagrebačkim arhitektima, kustosima muzeja za izložbu u Muzeju Cetinjske krajine, akademiku Tonku Maroeviću za monografiju o Vojinu Bakiću, Etnografskom muzeju u Zagrebu, ZET-u za monografiju u povodu 110. godišnjice, kao i Gradskoj skupštini ili jednom odvjetničkom uredu fotografijama za opremanje prostora, ili gospođi iz Amerike koja nije vjerovala da su u Zagrebu još tridesetih godina šestinske pralje prale robu u potoku. Kao i nekad kroz Arhiv prolaze ljudi različitih sudbina s običnim i neobičnim pričama, s najraznovrsnijim zahtjevima.

Zbog svega navedenog čini mi se da je i razmišljanje o načinu vođenja Arhiva i planiranju muzeoloških aktivnosti u budućnosti mnogo šire i zahtjevnije negoli se to čini na prvi pogled. Arhiv Toše Dapca u prvom redu mora ispunjavati svoju memorijalnu funkciju u proučavanju, vrednovanju i prezentiranju Tošina života i stvaralaštva. Preduvjet za takvu stručnu djelatnost hitna je zaštita postojeće građe, koja osim klasične zaštite podrazumijeva i njezinu digitalizaciju. Kataloški obrađenom i digitaliziranom građom olakšao bi se pristup korisnicima. Nastavljajući se na ideju Pere Dapca, koju je iznio u priloženim nam materijalima pod naslovom Smjernice za osnivanje fotografskog arhiva, a koja se odnosi na sustavno bavljenje tehnikama očuvanja i zaštite fotografske građe, Arhiv bi morao uspostaviti stručnu službu koja bi surađivala sa sličnim institucijama u zemlji i inozemstvu. Ponovno bi se uspostavila i galerija u kojoj bi izlagali pojedine segmente Tošina opusa, njegovih suradnika, učenika i poštovatelja te suvremena autorska ostvarenja. Bogatstvo građe omogućuje i kontinuiranu izdavačku djelatnost sa svrhom objavljivanja sveobuhvatne monografije. Nastavljajući se na tradiciju ponovno bismo oživili praksu održavanja predstavljanja, koncerata i predavanja.

Mogući načini pomoći

No, recimo na kraju i nekoliko riječi o problemima koji nam priječe da realiziramo svoje planove. Naime, usprkos potpori koju smo tijekom proteklih godina dobili i od Ministarstva kulture i Gradskog ureda za kulturu, do danas nije nađeno rješenje za složenu imovinskopravnu situaciju između Grada, privatnih vlasnika koji potražuju trećinu kuće te Pere Dapca i Centra kao najmoprimaca. Tako dugo dok se cijeli prostor ne vrati u funkciju Arhiva organizirat ćemo kao i da sada putujuću izložbu Zagreb tridesetih (Bratislava, Budimpešta, Zagreb), a započeti ćemo i s pojačanim public-relation-aktivnostima sa svrhom upoznavanja šire javnosti o značenje te jedinstvene zbirke.

Snježana Pintarić