Zahtjevna tekstura

Zahtjevna tekstura

Branko Maleš, Razlog za razliku, altaGAMA, Zagreb, 2002.

U sedam pjesnika što ih je izabrao — V. Parun, I. Rogić Nehajev, B. Bošnjak, S. Manojlović, M. Stojević, Z. Maković i S. Jendričko — književni kritičar Branko Maleš istražuje razloge razlikama. Paleta hrvatskoga poetskoga moderniteta donijela je mnogo više no jedan razlog razlici među spomenutima, a dakako i mnoštvom drugih nedovoljno istraženih poetskih biografija. Suvremeni pjesnici poslijeratnoga moderniteta, smatra autor, uglavnom nisu doživjeli znatniju, a time ni zasluženu pozornost kritičara. Budući da se sam autor i prethodno u poetskoj kritici uglavnom bavio trim temama, očito je da je baš njegov prinos razmatranju značenja, izraza i dosega poratne moderne poezije možda najvažniji u hrvatskoj kritici, pa ga s uvažavanjem valja konzultirati u svakoj respektabilnijoj izbornoj literaturi za to područje.

Pjesnikinja proročica

Vesna Parun, dakle, svojim poetskim iskazom zaslužuje atribut pjesnika proroka; njezin se poetski govor zasniva na idealističkoj, hegelijanskoj idejnoj podlozi — onoj što pripada demiurgu; njezino je poetsko motrište izrazito personalno, a proizlazi iz fiksiranog informacijskog središta, naime pjesnikinje same; struktura njezine misli u poeziji kontinuirana je i iz tog se kontinuiteta oblikuje vlastita slika pretežito mitološkoga svijeta, pa je njezina poezija umnogome literarni povratak idealnim vrijednostima mitskoga zavičaja. Svim dakle oblikovnim elementima svoje poezije, V. Parun ipak pripada tradicionalnijoj poeziji.

Osobitošću opusa Ivana Rogića Nehajeva, među ostalim, Maleš smatra i autorsku esejističku pratnju vlastitih stihova, što bi poeziji trebalo pomoći da se snažnije izrazi. Tematski krugovi unutar kojih se pjesnik kreće obuhvaćaju, primjerice — slom ’68, kombinacije mladog erosa i gladne revolucije, očekivanje promjena ’71, negativna konkretizacija ljudskog atlasa kao pjesnički govor o Praznom i Odsutnom (gotovo ezoterija tijela); zbirka Odlazak, primjerice, kao zastavom smisla maše Etrurijom (Tajnom), pa i sljedeća zbirka Marina kruna tematski se okreće Argonautima, tj. mitološkoj potrazi za tajnom; iduća pak, O imenima, ženama i drugom — nastavlja s razlikovanjem Živo-Neživo-Tama-Svjetlo da bi na kruni opusa stajala esejistička knjiga Peti stupanj prijenosa, kojom se Nehajev pridružio hrvatskom ratnom pismu. Ipak, unatoč naginjanju egzistencijalističko-fenomenološkom filozofskom diskursu, Nehajev, smatra Maleš, ipak nije metafizički pjesnik. Naprosto zato što u knjigama neprestano ispisuje tragove izgubljene vitalnosti, prikrivene ili zaboravljene vitalističke sile koja leži u svakom životnom procesu naprosto kao misterij Živoga.

Osloboditelji stihova

Branka Bošnjaka i nekolicinu istomišljenika prati glas osloboditelja stihova od modela kolektiviteta te nasuprot tome afirmacija subjektivnog u poeziji (dakako govori se o godinama do 70-ih). Utjecaji egzistencijalizma očiti su u naraštajima koji stasaju tih godina. Međutim, od prvih klasično-egzistencijalističkih (filozofsko-poetskih) toponima — zadešenost, bačenost, slučajnost, rezignacija, besciljnost, osamljenost, praznina, neodređenost, zgražanje i gađenje... Bošnjak se primjerice osamdesetih godina u Gimnastičaru u pidžami sklonio u svakodnevlje i njegovu posvemašnju ironizaciju te u defragmentaciju zbilje koja bi se tako mnogo lakše ’progutala’ nego neki totalitaran koncept Jedne istine. Poslije se stranice zbirke Semantička gladovanja pretaču u stranice ontološke praznine u civiliziranom svijetu, u sveopću glad za novim smislom postojanja. Još kasnije u zbirci zateći će se na rubu ispovijedi čovjeka dovoljno zrela da si može dopustiti takvu verterovsku pozu. I Bošnjakov će opus svjedočiti o totalnom moralnom urušavanju čovjeka na kraju 20. stoljeća te o kobnom oportunizmu Europe.

Sonju Manojlović Maleš titulira kao prvu i najmlađu pjesnikinju hrvatskoga poslijeratnog pjesništva egzistencijalizma, o čemu svjedoči njezina prva poetska zbirka Tako prolazi tijelo. Ta je knjiga — kaže se — trajna negativna analiza ’bića-u-svijetu’, ali u njoj ima i proplamsaja optimistične tzv. prave egzistencije ili — drugim riječima — slavljenja ljudskoga postojanja, čime S. Manojlović zatvara začarani krug između esencije i egzistencije. Dakako, i Manojlovićeva će proći poetski put do Jednog espressa za Mariju — do nužne traume svakodnevlja za svakog od nas.

Bogatstvo neznalice

Milorad Stojević započet će negacijom književne tradicije. Semantički konkretisti kojima je pripadao zaslužni su za gotovo već teorijski pojam nerazumljive poezije. Uzrok toj nerazumljivosti nalazi se u razlici između upotrebnog jezika i jezične umjetnosti kao drugog stupnja modeliranja sustava. Bogatstvo leksika ovoga neznalice i njegova stilogena fonološka i morfološka ponavljanja bogate ovaj poetski govor ne smislom i ne spoznajama nego nekim drugim značenjima.

Debakl jezika te ujedno nova egzistencijalna ugroženost doživjet će se u poetskom opusu Zvonka Makovića. Od patetičnoga hajdegerizma u prvim zbirkama Maković će interes poslije premjestiti na analizu jezika kao oruđa i sredstva predmeta. Jezik je osnovna tematika zbirke Kometi, kometi... Lagati, zašto ne, ionako su riječi proizvoljne — poetski je Makovićev izazov za ovu — kako kaže — katastrofalnu nesnalažljivost pojedinca i za ovu katastrofalno izgubljenu semantiku riječi.

Slavko Jendričko se sedamdesetih godina još nije brinuo za dramatičnu poziciju jezika. Bio je još pod okriljem egzistencijalizma i u njegovoj zbirci Nepotpune dimenzije lirski subjekt trajno žudi za cjelinom svijeta. Već sljedećom zbirkom, Ponoćna kneževina, dehijerarhizira se smisao bića kojega trajno uvijek samo nesreća konstruira...

U mnogočemu tek detalji za nijansiranje razlike, umnogome samo potreba za drukčijim tekstom o sličnoj razlici (usprkos osobnostima različitih opusa) — Malešovi su tekstovi ostavili malo prostora čitatelju da sudi o mogućoj razlici. Iznimno zahtjevna tekstualna struktura traži barem jednako tako upućena čitača, ne dopuštajući da se o ovoj kritici razgovara bez studioznijega pristupa.

Irma Kovačić