Volim djela oko kojih se moraš potruditi

Volim djela oko kojih se moraš potruditi

Dugoočekivani prvi dugometražni film autora koji je zabljesnuo dokumentarcima, Zvonimira Jurića, Onaj koji će ostati neprimijećen jako me razočarao. Zvone se džentlmenski ponudio da javno brani svoj film

Zvone, po tvojoj sugestiji, koju vrlo cijenim, da se jasno zauzmu stajališta o filmu, moram ti reći: Onaj koji će ostati neprimijećen nikako mi se ne sviđa. Honorirat ću ti hrabar autorski pristup, ali to mi baš ništa sve skupa ne znači jer me je iritirao scenarij, gluma, režija, film uopće. Zašto bi itko sat i pol gledao film u kojemu se ništa ne dogodi, možda tek bivši bračni par približi, ali nitko se od likova, zapravo, nimalo ne promijeni?

— Ton tvoga pitanja automatski me stavlja u obrambenu poziciju. Odgovorit ću ti zaobilazno. Pravljenje filmova za mene je lov. Ne znam što ću uhvatiti. Koji plijen. Kada smo radili ovaj film, ja sam se trudio, a glumci mi pomagali, da priču ili događanje držimo što šturije, tek u naznakama.

Nije bilo teško zamisliti razne male zaplete tijekom filma, koji bi ga sigurno tebi učinili manje dosadnim. No, želio sam održati priču u naznakama jer mislim da bi u suprotnom Darijin (Lorenci — op. K. L.) lik izgubio na važnosti.

Manje je dosta

Da se poslužim jednom paralelom, u romanima američkih bitnika slavi se putovanje, a cilj nije bitan, jer je putovanje, zapravo, cilj. Pretpostavljam da ti tražiš, barem od ovog filma, priču, događanje, i to bi bio za tebe nekakav cilj, tj. onda bi mi mogao reći da sam ulovio dobru priču. Kako je nisi našao, onda bi mogao umjesto te dobre priče tražiti sve ostalo što se vidi u filmu: likovi, atmosfera, male začudne situacije, humor... No kako ti misliš da ni to ne valja, onda fakat ni nemaš drugog izbora nego reći da ti je film loš. I to je u redu.

Profesor Peterlić nam je jednom na predavanju rekao da ako film ostavlja previše neizrečenog i previše ti ostavlja da domisliš onda nije ni trebao biti napravljen. Jer nekakav značenjski pravac, koliko god on labav bio, mora postojati. Vjerojatno je to jedan od razloga zašto ti je film dosadan.

E sad, nepotrebno je valjda pisati da ja imam suprotno mišljenje od tvog. Jer mislim da ti štura priča daje šansu da imaginiraš, domisliš što se to dogodilo u odnosu između Bojana i Olge, a u vezi s djetetom što ih je razdvojilo... i koji je to konkretni razlog što je Olga postala prostitutka.

Eto toliko. Mislim da je u redu da sam se potrudio pokušati razumjeti zašto misliš o filmu to što misliš, kad smo se već dogovorili da radimo ovakvu vrstu intervjua.

Osim što u umjetnosti, valjda dobrim dijelom potaknuto new ageom, vlada hiperinflacija anđela, zanima me dokle se može ići u deanđelizaciji. Tvoj nosi step-cipelice, odjeven je kao Charlie Chaplin, muca i falsetira... Kristovski pak moli vodu, oprašta prostitutki... Nije li banalno i olako, a naravno i opasno, pomiješati anđeoske i otkupiteljske atribute i metafore? Povrh svega, tvoj kristijanizirani anđeo nećka se hoće li krenuti u smjeru Karlovca ili Zagreba. Pa zar i nebeskim bićima ravna slučaj?

— Ne vidim ništa što bi me spriječilo da stvari zamišljam na ovaj ili onaj način. Dobro je znati kako se to radilo u tradiciji. Ali dobro je to i napustiti i potražiti neki drugi način ako te prijašnji ne zadovoljavaju ili su već potrošeni. A mene nisu jer sam htio pokazati nekoga tko može biti šašav (ne poznaje konvencije) i infantilan (zaigran) i inteligentan, a istodobno (tj. u istom filmu) liječiti i pomagati druge, pretvarati vodu u vino i, onako usput, stajati na vodi.

I da, naravno da njime vlada slučaj čim je portretiran kao osoba (a ne metafora ili simbol), koja je unatoč svojoj neobičnosti s ovog svijeta, a onda je kao takva podložna slučaju kao i svaka druga osoba.

Tvoj je anđeo malo u punom znanju (nešto istinito i važno kaže policajcu), a malo, češće, u potpunom neznanju. Kako to?

— Ja mislim da je ona u punom znanju uvijek kada se to tiče odnosa među ljudima, ona samo ne poznaje društvene konvencije. Zato ona onako njima i pristupa s mađarskim receptom, ne razumijući da to sada možda i nisu najprikladnije riječi u tom trenutku, ili im dijeli životinje ne shvaćajući zašto se oni čude kada im kaže da ih maze, izvade im trn i pomognu. Ili ne vidi razloga zašto bi se Olga bojala policije odjevena u štikle i minicu. Ona naprosto ne poznaje konvencije. Ali odnose među ljudima razumije. Pa zato i prepozna da oni ne mogu imati djecu.

Taj lik mi ne da mira. Odakle ideja da bespolno anđeosko biće koje govori u muškom rodu snimiš nago i tako istakneš ženska seksualna obilježja? Ne stvara li se tako dojam zbrke?

— Zato što mislim da stvarno nije bitno kojeg je spola ta osoba. Da, ta osoba govori o sebi u muškom licu, a ima sve atribute žene. Mislim da bih zakinuo jedan spol da sam je jasno smjestio u suprotni.

I zato što mislim da je dobro jednu takvu osobu, koju igra Darija, prizemljavati tijekom čitavog filma. Ne dopustiti da ono što ona igra i u jednom trenutku poleti i postane nekakva metafora ili simbol. Ona je naprosto morala biti samo osoba. I to šašava i infantilna kako je ona igra, jer ne vjerujem u već odavno tradiranu postavku da osobe koje imaju anđeoske i Kristove kvalitete moraju biti portretirane na uzvišen i suh način, sa stalnim strahopoštovanjem.

Neki dan prijatelj mi je rekao kako je gledao dokumentarac o Tarkovskom i iznenadio se kako je on bio zapravo veseo čovjek, a filmovi su mu tako teški, mračni. Ili kako je Kafka bio zabavan u društvu.

Ne vidim razloga zašto taj moj lik ne bi bio nešto slično tome. Napustiti uvriježeno mišljenje o nekom i ponuditi drukčije viđenje tog lika. Jer i te su osobe samo ljudi. Ništa više, ni manje.

Zato smo je i pokazali golom u filmu. Običnom. Jer mislim da se čuda samo i odvijaju na zemlji u konkretnim odnosima među ljudima, a ne tamo gdje vladaju specijalni efekti. Čuda su čuda samo ako je sve oko njih realno.

Uvid kroz pukotinu

Bivši bračni par u vrlo napetu i intimnom trenutku (on je susreo bivšu koja je u međuvremenu postala prostitutka) tolerira stranca-neznanca u svojem društvu, čak ga sluša. Nije li u to, jednostavno, teško povjerovati?

— Da, slažem se, to je jedna od slabosti u filmu. Oni ga prelagano prihvate u svoje društvo. Nažalost, kako sam neposredno prije snimanja promijenio scenarij, nisam stigao dovoljno obraditi tu situaciju.

Zašto si jednu od kulminatornih i, po logici stvari najemotivnijih scena — onu u kojoj Olga treba bivšem mužu Bojanu objasniti kako i zašto je postala prostitutka — snimio minimalistički: fiksnom kamerom, u jednom kadru, u polutotalu, bez mizanscenskih pomaka, i tako uništio svaki emotivni potencijal pretvorivši je u čistu dosadu?

— Zašto u jednom kadru? U totalu, a traje sedam i pol minuta. Zato što gledatelj ne sazna ništa novo o njihovu odnosu. Jer kad Bojan pita Olgu zašto je postala prostitutka Olga mu kaže da nema objašnjenja. I od tada do kraja te scene oni se krenu svađati, samo svađati.

Tu za mene krupnjaci nisu važni. Jer ne postoji nekakva dramaturgija u toj sceni. Pod dramaturgijom u ovom smislu mislim na nekakav obrat ili na dodavanje nekakva novog elementa u njihov odnos; primjerice, mogli su spomenuti dijete koje ne mogu imati.

Još jedna stvar, ponekad želim namjerno otežati gledanje filma. Volim djela s kojima se moraš mentalno potruditi. Stvari koje se opiru prvoj interpretaciji, ili prvom tumačenju, čine da im se vratiš, ako te negdje intrigiraju, i pokušaš ih ponovo pogledati, ili to nećeš napraviti jer su ti naprosto dosadne.

Naime, u tom trenutku želio sam stvoriti stanovito iskakanje iz sadržaja filma, potaknuti te da to ne gledaš samo kao film, nego da u tom trenutku izađeš iz filma i počneš razmišljati o mehanizmu na koji je taj film rađen. Zašto, upitat ćeš se?

Pa zato što vjerujem da svako djelo mora imati u sebi nekakav poziv konzumentu da se o tom djelu razmišlja ne samo kao o filmu, nego i o mehanizmu na koji stvari funkcioniraju u tom filmu, a upravo u dugačkom, statičnom kadru taj se mehanizam jasno vidi. To je zapravo poziv da pokušaš sudjelovati u filmu aktivnije, još više nego što bi te sama radnja mogla uvući unutra.

Volio bih svojim filmovima mijenjati ljude, ne samo tako da ih dirnem, rasplačem i nasmijem nego i da ih ostavim u stanju otvorenosti prema svijetu.

Ako to zvuči pretenciozno, da pokušam ovako: možda ćeš ti nakon što si pogledao film i taj dugački kadar u njemu koji nalaziš dosadnim promijeniti mišljenje o nekim budućim tebi potencijalno dosadnim kadrovima ili filmovima.

Ako ne, onda nisam uspio. Ja vjerujem u pedagošku stranu filma, samo ne isključivo tako da to dođe s radnjom filma nego i uz pomoć stranog elementa u filmu (u ovom slučaju dugački kadar u totalu), stanovite pukotine u radnji, koja te onda potiče da razmisliš. Pritom sam svjestan da za većinu dobrih djela na svijetu rabe riječi glatko, tečno, uzbudljivo. No, kažem ti, ja volim stvari otežati, pozvati te da se potrudiš. Zato u većini mojih filmova likovi povremeno pogledaju u kameru, kao i u ovom — uostalom. To je poziv da ovo nije samo film. Nešto kao reperi koji se obraćaju kameri.

No razumijem da sve ovo može biti i nekom neopisivo zamorno i pretenciozno. Ne mislim zbog toga da su ti ljudi glupi i neosjetljivi. Samo drukčije razmišljaju od mene. Zato i postoji tipka fast forward na daljinskom. Ako si pak u kinu i gledaš moj, tebi dosadan film, to je onda sasvim dobar razlog da izađeš van.

Razgovarao Kruno Lokotar