Vlakovi, prostor, rituali

Vlakovi, prostor, rituali

Najdojmljiviji dio festivala bile su predstave afričkih skupina. Riječ je o autorima iz Madagaskara, Kenije i Južnoafričke Republike, koji pomiču granice suvremenoga plesa i u Europi

Potkraj kolovoza u Ljubljani je završio devetodnevni međunarodni festival kazališta i plesa Mladi levi (Mladi lavovi), kojim organizatori nastoje otkrivati zanimljive scenske prostore udahnjujući im drukčiji sadržaj. Tako su i ove godine izabrali prostor Željezničkoga muzeja te time postigli uspješno stapanje starih lokomotiva i scenske umjetnosti — poput metafore vječnoga putovanja u daleke pokrajine.

Ove su nas godine lokomotive odvezle i u Afriku. To je bio najdojmljiviji dio festivala, kojemu je i posvećen ovaj tekst. Riječ je o autorima iz Madagaskara, Kenije i Južnoafričke Republike, koji pomiču granice suvremenoga plesa i u Europi.

Festival su otvorili umjetnici s Madagaskara — Rary, s predstavom Mpirahalahy Mianala (Dva brata koja idu u šumu). Rary znači tkanje, prepletanje niti, tako se simbolično najavljuje međusobno prepletanje četiri plesača u njihovoj povezanosti s glazbenicom na sceni. Vidjeli smo ritmično udruživanje izvornih tradicionalnih pokreta sa suvremenim plesnim elementima. Ključni je pokretač predstave uspostavljanje odnosa između muškaraca i žene i prelijevanje europskih, azijskih i afričkih utjecaja, koji su karakteristični upravo za Madagaskar. Plesači su ostavljali dojam kao da dolaze iz snova. Pokrete su izvodili s lakoćom i mekano, tako da je pored ritmične artikulacije sve djelovalo vrlo lirično.

Ista je skupina sljedeće večeri izvela predstavu Dihy Tsy Amin’aponga (Ples bez glazbe), u kojoj plešu na ritmove i glasove drugih tijela, koja ih okružuju. Disanje postaje glazba, kao i dodir stopala sa tlom i ostali različiti zvukovi, koje proizvodi tijelo i kojima se svi nastupajući prepuštaju zajedno s gledateljima. Riječ je o istodobno preciznu i nježnu prepletanju energije i snage te otvorenosti prema drugome. Bio je to čisti ples. Ni moderan, ni postmoderan. Bez dramaturških pomagala i bez trikova.

Koreograf i plesač Opiyo Okacha iz Kenije, osnivač prve suvremene plesne skupine u Keniji, još je jedan afrički prinos festivalu. Otplesao je karizmatičan ples, pomiješan s tradicionalnim, baletnim i suvremenim pokretima, koji vuče korijene iz afričkog plesa. Predstava Dilo je poput neke nade i najave bolje budućnosti. Priča o integraciji, a opet kako ostati svoj u Africi, združiti svoju povijest i kulturu s formom koja će biti prihvatljiva i zanimljiva zapadnom svijetu, bez utapanja u taj svijet. Jednostavni, a istovremeno elegantni i lijepi su Okachovi pokreti puni spontanosti, opuštenosti i mekoće, uz minimalnu uporabu scenskih sredstava i ponavljanja nekih pokreta.

Vrištanje šutnjom

Kao što je počelo s Afrikom, u tom su duhu i završili ovogodišnji Mladi lavovi. Posljednja dva dana festivala nastupili su umjetnici iz Južnoafričke Republike. Skupina The Floating Outfit Project, koju vodi plesač i koreograf Boyzie Cekwana, najprije je nastupila u solo predstavi The (re) definition of... (Pulsiranje tijela slovenski je prijevod, što se pokazalo primjerenim nakon odgledane predstave.). Riječ je o (re)definiciji tijeka autorova života. Bori se protiv stereotipa te u svom pokretu miješa ritmove prošlosti i sadašnjosti. Njegov solo nastup dočarava nam neobične pokrajine i priče, svjetlo i tamu, koje oslikava plesom i pulsiranjem tijela.

Kada je u polumraku zapjevao staru afričku pjesmu, samo je naglasio ono što je vrištao šutnjom svoga tijela iako ga je (ili nas) u tome ometao raštimani tranzistor iz kojega je pokušavao izvući zvuk. Ali sve što je izlazilo bili su strašno ometajući šumovi s domaćih (ovaj put slovenskih) radijskih stanica. Uz taj zvuk njegovo polugolo tijelo neprestano je u pokretu i ritualu blagoslivanja tla vodom. Neki su gledaoci izlazili van. Iako je predstava samo za izdržljive, Cekwana je na provokativan način prikazao sudar tradicionalnog i modernog.

Nevidljiva žena

S politički angažiranom predstavom Ja, Nee Cekwana je sa svojom skupinom sljedećeg dana zaključio zanimljivi plesnokazališni festival. To je predstava o epidemiji side, koja pustoši po Africi. Potresna priča o suočavanju mladih ljudi sa smrću prije nego što su počeli zapravo živjeti. Koreografija se zasniva na muškoj tjelesnoj snazi u borbi i afričkim plesnim ritualima, a jedina žena u predstavi gotovo je nevidljiva. Kretala se između šestorice muških aktera oprezno i teturajući kao da korača po rubu ponora. Njezin se korak nije dokraja razvio, niti je zaživio u nekom odnosu prema muškim tijelima, ona nastupa u ulozi žrtve, a istodobno pridaje moć životu. Zato muškarci uspostavljaju odnose s prostorom koji naseljavaju drugi muškarci. Predstava je u publici izazvala najviše emocije. Na kraju se scena uz pomoć videa, fotografija, dijapozitiva i televizije pretvorila u fotogaleriju s dokumentarnom građom o sidi u Južnoafričkoj Republici, po kojoj je i publika zainteresirano prošetala.

Toliko o ovogodišnjim afričkim Mladim lavovima, a već za sljedeće umjetnička direktorica festivala, Nevenka Koprivšek, najavljuje veliki projekt s Australcima Urban Dream Capsule. (Četiri, ne baš mlada kao što smo navikli vidjeti na ovom festivalu, simpatična gospodina dva tjedna žive u izlogu. Noć i dan. Tamo spavaju, kuhaju, jedu... i komuniciraju s prolaznicima. U početku oni glume za grad, a poslije grad glumi njima. Je li to privlačna najava sedmih Mladih lavova?)

Neda Galijaš