Vitalni Rohmer

Vitalni Rohmer

Mudri i odmjereni Rohmer, dakako, ne daje izravne odgovore, no oni se podrazumijevaju

Sve revolucije, ma tko ih vodio, navlas su slične: prije nego što počnu žderati vlastitu djecu, krvavo se obračunaju s neprijateljem. Ako koji od reakcionara i preživi ili ostane na slobodi, živjet će s povezom preko usta i šutke čekati da se kotač povijesti ponovno okrene. No i na strani (mahom) ušutkane manjine, kao što nas uči povijest, ima zanimljivih iznimaka.

Lady Grace Darlymple Elliott protagonistica je Revolucije, posljednjega filma znamenitoga i još djelatnog francuskog novovalovca Érica Rohmera, no — netipična — i autentična antagonistica Francuske revolucije, o kojoj nadasve cerebralni redatelj, u prezreloj životnoj dobi, danas pripovijeda na temelju njezinih dnevničkih zapisa. Škotska plemkinja nastanjena u Parizu i bivša ljubavnica princa od Walesa (glumi je Lucy Russell), bila je gorljiva i odvažna rojalistica, otvoreno zgrožena nad divljanjem svjetine i njezinih jakobinskih ideologa, kojima se pak priklonio njezin bivši ljubavnik i kraljev rođak, vojvoda d’Orléans (Jean-Claude Dreyfus).

Započinjući portret lady Elliott i eliptičnu evokaciju njezinih nespokojnih (post)revolucionarnih godina — in medias res, dijaloškim/ideološkim dvobojem bivših ljubavnika u elegantnom pariškom salonu, u jeku nereda 1790, Rohmer stavlja na vagu niz vrijednosti. Među ostalima dominira pitanje: jesu li revolucionarni ideali, makijavelistički okupani u potocima krvi, što ih kalkulantski zastupa d’Orléans, uistinu vredniji od čvrstih i pacifističkih reakcionarnih načela i ljudskih života, koje riskirajući život iz svoga budoara gorljivo brani škotska lady.

Mudri i odmjereni Rohmer, dakako, ne daje izravne odgovore, no oni se podrazumijevaju. Dnevnik plemkinje, koju je puki slučaj (smrt Robespierrea) spasio od giljotine, njezina ustrajna buntovnost i jezičavost, te zavodljiv pogled na revoluciju s prozora poraženih, u svakom slučaju nude drukčiju sliku velikoga događaja, pa i priliku za njegovo preispitivanje i relativiziranje. Uostalom, Rohmera čak ni u doba po mnogo čemu filmski prevratničkog novog vala nije pratio glas radikalna filmaša, što je bio slučaj, primjerice, s Godardom. On se odmah legitimirao kao reformator i moralist asketskoga stila. I kao što, primjerice, Noć kod Maud, u svome novovalovskom vremenu (i usprkos njemu) psihološko-emocionalnu dilemu umata u etičku raspravu, tako se u Revoluciji kostimirani povijesni triler garnira zanimljivom salonskom raspravom o implikacijama određenih političkih izbora u gadnim vremenima. Dakako, pri tome mu ponajviše služe dijalozi u komornim scenama, u kojima engleska glumica Lucy Russell uravnoteženo i otmjeno pronosi otpor svoje okorjele i emancipirane aristokratkinje. Promatrajući revoluciju i revolucionare s druge strane, Rohmer ipak izbjegava crno-bijele formule s novim predznakom, nastojeći pritom tek mjestimice naturalistički dočarati nered i bijes koji je harao pariškim ulicama.

U to se ime vremešni redatelj, koji je već u 1970-ima dvaput historicistički hodočastio u kostimiranu povijest (Markiza O i Parsifal Galski), znatno utječe pomoći novih kinematografskih tehnologija. Scenografijama iz računala i digitalnom animacijom dojmljivo je rekonstruiran pariški ambijent i atmosfera toga doba, a simulacijom onodobnoga slikarstva film je dobio zavodljiv stilizacijski premaz, koji se slaže s njegovom artificijelnom i statičnom teatralnošću. Konačno, vrijeme revolucija i velikih filmskih podviga za Rohmera je ionako odavno prošlo, no ’najtiši’ novovalovac i dalje je očito intelektualno vitalan, znatiželjan i otvoren za kinematografske evolucije.

Diana Nenadić