Treći uvid

Norbert Gstrein, Das Handwerk des Tötens (Zanat ubijanja), Suhrkamp, Frankfurt, 2003.

Zašto jednostavno kad možemo komplicirano, njemačka je izreka za nekoga tko naginje zamršenu govorenju kako bi postigao učinak dubokoumnosti, a da to u biti nije tako. To bi bila glavna zamjerka romanu austrijskoga književnika Norberta Gstreina Das Handwerk des Tötens (Zanat ubijanja), naklada Suhrkamp, Frankfurt, 2003, čija se radnja uglavnom zbiva u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata i u Njemačkoj, a jedan od glavnih likova u romanu je Hrvatica Helena, emocionalno povezana s dvojicom dominantnih junaka te vrlo vješto napisane proze.

Ovom romanu ne bih dao tako pozitivnu ocjenu zbog političkih stavova autora kao što mu je dao Nenad Popović u kraćoj recenziji u »Feral Tribuneu« od 28. lipnja. Očito je austrijski pisac politički blizak hrvatskom nakladniku, no o tome poslije. Gstrein je nedvojbeno vrlo vješt pisac. Svoj roman Zanat ubijanja vrlo je spretno konstruirao, tako da se od početka mora pažljivo čitati, a tek na kraju romana dobivamo konačan uvid u njegov smisao, ali ni u to nismo posve sigurni. Riječ je o četvero glavnih junaka, novinaru Christianu Allmayeru, koji gubi život pod nerazjašnjenim okolnostima negdje na granici Kosova i Srbije, njegovu kolegi Paulu, koji želi saznati što se tu dogodilo i čak namjerava napisati roman o tom slučaju, Paulovoj supruzi Heleni (pripadnica je druge gastarbajterske generacije u Njemačkoj) i sveznajućem ich-pripovjedaču koji bi mogao biti sam autor Gstrein, a koji u romanu nije otkrio ni jednu svoju životnu tajnu. On o svima daje ocjene, sve zna, dok ostali njega uopće ne analiziraju. Nijemci takve podrugljivo nazivaju Gottvater, Bog otac, osobu koja je prisvojila autoritet kakav joj ne pripada.

Zadivljujuća nedorečenost

U romanu se nastoje objasniti odnosi između novinara, posebice stranih, i rata u bivšoj Jugoslaviji. Je li rat uopće moguće shvatiti? Koliko rat mijenja ljude koji u njemu sudjeluju, ali i one koji ga promatraju sa strane kao novinari (pisci)? Je li moguća potpuna objektivnost? Koliko rat fascinira novinarske izvjestitelje da i oni postaju dio njega? Koliko je rat u Hrvatskoj izbacio na površinu negativne strane njezine prošlosti, konkretno one iz Drugog svjetskog rata?

Odgovor na ta pitanja Gstrein je dao većinom u pretpostavkama i nagovještajima, ali to je njegova književna metoda. Njega strašno zadivljuje nedorečenost. Unatoč tome radnja romana ima stvarnu pozadinu. Ubijeni novinar Allmayer zaista je postojao, a zvao se Gabriel Grüner. Sunarodnjak je Gstreina, dapače s njim je polazio novinarsku školu u Hamburgu. Grüner je kao reporter tjednika »Stern« poginuo 13. lipnja 1999. na Kosovu. Gstrein mu posvećuje roman s napomenom kako »...malo zna o njegovu životu i smrti, a da bi o tome mogao pisati« i onda naveliko piše o tome tako da nam taj Grüner (Allmayer) na kraju ne ispada simpatičan. Baš obratno: pri slušanju jedne kasetofonske vrpce stječemo dojam da je Allmayer (Grüner) ubio jednoga srpskog zarobljenika kako bi osjetio što znači ubiti. Ali ni u to nismo potpuno sigurni jer vrpca naglo prestaje tamo gdje bismo mogli dobiti konačnu potvrdu. I to je Gstreinova metoda pričanja.

»Spiegelova« kritičarka Barbara Supp spočitava Gstreinu što je previše očito uzeo tragičnu sudbinu svoga novinarskog kolege Grünera za svog fiktivnog junaka u romanu, pa navodi da je Grünerova udovica nazvala takav način iskorištavanja činjenica »obračunom bez pijeteta s mrtvacem« (»Spiegel«, br. 31, 2003). Gstreinova uporaba mrtvoga kolege govori o njegovu moralu, ali ne i o njegovoj vještini pisanja, koja je na velikoj visini. Grünerova udovica neće ga tužiti, jer veli da bi to išlo na ruku autoru »koji stalno žudi za svraćanjem pozornosti na sebe«. Zna se da narcisoidnost nije strana književnicima.

Demantiranje vlastitih namjera

U distanciranju od stvarnog, od smrti novinara Allmayera, Gstrein ide tako daleko da stavlja u usta jednom od svojih junaka riječi kako »jedan ubijeni nije dovoljan za roman«, a onda to pretvara u središte svoga romana. To neprekidno demantiranje vlastitih namjera svojevrsno je mistificiranje cijele radnje romana, ne bez književne vrijednosti, dapače, ali na kraju čitanja ipak se doima dvojbeno. Jer se pitamo: čemu to? No čitatelj je poradi toga prisiljen na veću pozornost pri traženju povezanosti između junakâ romana i sredine u kojoj djeluju. To dvostruko ili čak trostruko distanciranje autora od neposredne veze s uzročnostima romana jedna je od važnijih kakvoća te proze. Iznimku čini samo ich-pripovjedač, koji sve zna o ostalima, a oni o njemu gotovo ništa, koji sva zbivanja shvaća tobože pravilno i sve karaktere ocjenjuje navodno nepogrešivo. Pravi neki Übermensch (nadčovjek) koji nam sugerira autorstvo. Smatramo da je to jedna od slabijih strana romana.

Za razliku od »Spiegela« konzervativni »Frankfurter Allgemeine Zeitung« vrlo je pohvalno pisao o Gstreineovu romanu, nalazeći neka autorova rješenja genijalnima (Richard Jämmerlings u FAZ-u od 2. kolovoza). Primjerice, boravak novinara Paula, Helene i ich-pripovjedača (autora) u Hrvatskoj, kojom prilikom svaki od njih uspostavlja vezu s drugima i na taj način otkriva sebe, dok ubijeni Allmayer biva potisnut u drugi plan. Helena se udaljava od Paula i emocionalno (ali ne previše) približava pripovjedaču. Paul se otkriva kao nesimpatični monoman koji putem »slučaja Allmayer« želi postati poznati novinar, dok je u biti površnjaković i neznalica. Helena je fatalna žena, ali više nesvjesno, bez namjere da to konkretno iskoristi. Pripovjedač uživa u ulozi posrednika između svih, no ne znamo koji mu je konačni cilj. Iz toga možemo zaključiti da su glavni junaci romana odveć zaokupljeni sa sobom, a da bi mogli imati vremena i snage da temeljitije upoznaju zbilju zemlje koju posjećuju. Ako je namjera autora da nam sugerira misao kako stranci ne mogu shvatiti stvarnost rata u stranoj zemlji, onda je uspio.

Obnovljeni stereotipi

Naime, ovaj roman je i izrazito politički. Norbert Gstrein nije Peter Handke, koji se osramotio kao propagandist Miloševićeva režima (ali su mu glavni sufleri bili navodno protivnici Vožda), no i on preko svojih junaka ponavlja stereotipe o ratnoj Hrvatskoj koje su po Zapadu širili rigidni lijevi prijatelji propale Jugoslavije. Tako se govori o hrvatskom grbu pod kojim su u Drugom svjetskom ratu počinjeni zločini, o zlu izreke Bog i Hrvati (svi je citiraju izbjegavajući te Starčevićeve riječi izgovoriti do kraja: »U Hrvatskoj će vladati samo Bog i Hrvati«), o crnokošuljašima iz HOP-a (kao da nisu bili marginalni), o ustaškim zločinima (kao da ih nisu omogućili Hitlerovi Nijemci) itd., itd. Helena se tuži na Allmayera riječima: »Što sam mu napravila da sebi dopušta prikazati me kriminalkom samo zato što nemam neke druge roditelje«, a Helenini roditelji su Hrvati. Ponavlja se glupost da je Jugoslavija »tako lijepa zemlja s tako nerazumnim ljudima«, kao i da Njemačka nije lijepa pa su Nijemci ipak smaknuli oko šest milijuna Židova. Perpetuira se tvrdnja da je u Jasenovcu »prije ubijeno nekoliko stotina tisuća nego nekoliko desetaka tisuća, uglavnom Srba«.

Autor s priličnom dozom podcjenjivanja piše o izražavanju domoljublja u Hrvata (možda kičerski, ali iskreno), o stranim putopiscima koji dolaze na ratna poprišta, a da ne znaju ni riječi hrvatski, pa i sam pravi pogrešku kad piše na izvornom hrvatskom: »Koja budala je bucala« (namjesto pucala), i to dva puta. No ipak Paul (inače površnjaković) zaključuje: ako su svi krivi, onda nitko nije kriv. Zna se da su zapadni novinari pravilno dijelili krivnju za rat između Hrvata i Srba fifty-fifty, što je bilo protivno elementarnoj istini o zločinima i žrtvama.

Pogođeno ozračje

Inače opisi hrvatskih krajolika, gradova i sela, autoru su izvanredno uspjeli. Kritičar »Frankfurtera« drži da su ga možda podsjećali na njegovu tirolsku postojbinu. Također je izvrsno pogođeno ratno ozračje u Hrvatskoj, situacije s jedne strane pune napetosti i neizvjesnosti, a s druge potpuno opuštene kao u Zagrebu, koji rat uglavnom nije osjetio. Vidi se da je autor posjećivao bukolički jug Hrvatske i bogatstva njezine sjeverne ravnice. Točno ocrtava karaktere iznakažene ratom. Nedvojbeno je jedan od najupućenijih posjetitelja Hrvatske, ali, kako piše, kritičar »Frankfurtera« Richard Kämmerlings, ni Gstrein nije mogao odgovoriti na pitanje »...kako su desetoljetni susjedi odjednom mogli postati ubojice i silovatelji«. A zašto ne kad su bili prisiljeni živjeti u zajedničkoj tamnici u kojima su jedni bili kažnjenici, a drugi čuvari.

Na pitanje da li bi ovaj roman Norberta Gstreina trebali prevesti na hrvatski, možemo odgovoriti potvrdno. Neka se vidi kako nas vidi jedan perspektivan romanopisac književnosti njemačkoga govornog područja, posebice zbog toga što je Austrijanac, a on i njegovi zemljaci misle da su bolji poznavatelji jugoistočne Europe, da ne kažem Balkana, nego Nijemci, što je samo uvjetno točno.

Gojko Borić