Svijet u gostima

Svijet u gostima

U Zagrebu gostuje i najnovija predstava Nema više neba danas već kultnoga redatelja i koreografa vojvođanskoga porijekla Josefa Nadja, čija je premijerna izvedba početkom svibnja ove godine, izazvala hvalospjeve kritike i publike

Nakon predljetnih šuškanja o velikom kazališnom festivalu, usmjerenijem mainstream estetici od Eurokaza, koji bi se na jesen prvi put trebao održati u Zagrebu i ugostiti neka od najvažnijih redateljskih imena svjetskoga kazališta, konačno smo tu! U Zagrebu upravo traje prvi Festival svjetskog kazališta, u organizaciji Hrvatskoga centra ITI — UNESCO, čija je ravnateljica Željka Turčinović, a izbornici kazališna kritičarka Dubravka Vrgoč i redatelj Ivica Buljan. Oni su izabrali.

Henrik Ibsen, Nora, red. Thomas Ostermeier, Schaubühne, Berlin

Ovo suvremeno scensko viđenje dramskoga klasika proglašavano je jednim od najzanimljivijih prošlosezonskih kazališnih ostvarenja u Njemačkoj. Thomas Ostermeier, njemački redatelj mlađe generacije, svjetsku je slavu stekao potkraj devedesetih uprizorenjima dramskih tekstova nove europske dramaturgije, napose britanskih neonaturalista i njihove dramaturgije krvi i sperme (Shopping and Fucking Marka Ravenhilla, Crave Sarah Kane, Disco Pigs Ende Walsha, Noževi u kokošima Davida Harrowera...).

Ostermeiera zanimaju aktualne teme vezane uz propitivanje nove izgubljene generacije pritisnute društvenim uređenjem razvijenoga kapitalizma te obilježene očajničkim bijesom nemoćnih koji rezultira razornom duševnom i seksualnom energijom. No, nakon društvenih autsajdera koji prevladavaju u novoj europskoj dramaturgiji, Ostermeierova kritička oštrica usmjerena protiv modernoga kapitalizma nadahnuća počinje pronalaziti među klasicima dramske književnosti i pripadnicima društvene elite, što rezultira scenskim postavama Büchnerove Dantonove smrti i Ibsenove Nore.

Ostermeier uprizoruje Noru jer uočava njezinu aktualnost unutar suvremenoga (njemačkog) društva. Njegova su elita novoskrojeni mladi bogatuni, yuppiji dvadeset i prvog stoljeća, a položaj se žene drastično približava tradicionalnim društvenim modelima — ponovno postaje normalnim da ona financijski ovisi o suprugu i ostaje doma poput Ibsenove žene lutke. Iako do sama kraja prilično vjeran Ibsenu, Ostermeier Noru u svim aspektima (scenografija koja slijedi trendove dizajna interijera, odlike protagonista...) iščitava kroz prizmu suvremenosti, a na samom kraju slijedi i radikalni zahvat u tekst — Nora ne ostavlja supruga, nego ga ubija. Kritika se nakon premijere složila da je predstava u svojoj energičnosti i ustrajavanju na naturalizmu koji odražava suvremenu zbilju vrlo bliska dramaturgiji krvi i sperme kojom se Ostermeier uvelike bavio.

Robert Lepage, Trilogija zmajeva, red. Robert Lepage, Ex Machina, Montreal

Najpoznatiji suvremeni kanadski umjetnik i svestrana umjetnička osobnost — kazališni i filmski redatelj, dramatičar, scenarist i performer, Robert Lepage jedan je od rijetkih umjetnika današnjice kojega kritika proglašava genijem. Pozornost zaokuplja već svojim prvim ostvarenjima početkom osamdesetih, a svjetsku afirmaciju stječe, između ostaloga, i višestruko nagrađivanom šesterosatnom kazališnom sagom Trilogija zmajeva, premijerno izvedenom 1987. godine u napuštenom hangaru Montreala, a poslije izvođenom diljem svijeta, koju je londonski »Time Out« proglasio drugom najvažnijom predstavom prikazanom u Londonu u posljednjih trideset godina (prvo je mjesto osvojio Brookov San ivanjske noći).

Prošle je sezone Lepage osmislio remake Trilogije zmajeva sa svojom multidisciplinarnom grupom Ex Machina, koju je osnovao 1994. godine. S obzirom da je Lepage dobro poznat kao autor koji ohrabruje glumce da posve sudjeluju u kreativnom procesu stvaranja predstave, u remaku Trilogije zmajeva došlo je do određenih promjena uvjetovanih novim glumcima, kao i petnaestogodišnjim Lapageovim iskustvom, no središnja je nit vodilja ostala ista — mozaična je struktura predstave podijeljena u tri dijela, tri razdoblja, tri zmaja: zeleni zmaj — Québec City 1930. crveni zmaj — Toronto 1940. bijeli zmaj — Vancouver 1980, a prati tri generacije japanskih žena u Kanadi, čiji su identiteti ranjivi, skloni lutanju i potrazi egzistencijalnih temelja.

U remakeu sudjeluju i glumci azijskoga porijekla koji povremeno govore japanskim jezikom, što još više naglašava Lepageov interes za istočnjačku kulturu i filozofiju te za multikulturalno povezivanje zapada i istoka. Do izražaja dolazi originalna Lepageova estetika obilježena tehnološki superiornom vizualnošću, koja se isprepleće s intimističkim energijama svakoga pojedinog glumca. Tekst je tretiran na tipičan način postdramatskog kazališta — on je samo jedan od elemenata predstave, važan jednako kao i glazba, dizajn svjetla, vizualnost, tjelesni izraz glumaca... Kritičari proglašavaju predstavu kazališnim remek-djelom.

Josef Nadj, Nema više neba, red. i kor. Josef Nadj, Theatre Vidy, Lausanne

I najnovija je predstava Nema više neba danas već kultnoga redatelja i koreografa vojvođanskoga porijekla Josefa Nadja, premijerno izvedena početkom svibnja ove godine, izazvala hvalospjeve kritike i publike. Od 1987, kada je osvojio svijet prvom većom predstavom Pekinška patka, koja je ujedno značila i rađanje dotad nepoznata stila što kazalište naracije spaja s plesom, mimom i likovnim umjetnostima, a danas znači zaseban izvedbeni žanr, takozvano plesno kazalište, Josef Nadj nanizao je zavidan broj uspješnih predstava objedinjenih danas već vrlo prepoznatljivim redateljskim rukopisom.

Kao i nakon njegovih prijašnjih predstava, i nakon Nema više neba kritika iskazuje divljenje nevjerojatnim, vrlo često usporenim pokretima tijela performera (plesača, glumaca i cirkuskih umjetnika), koja kao da lete i gube silu težu, nazivajući ih poezijom tijela. Nadj i u najnovijoj predstavi na posve jedinstven način isprepleće poetiku burleske, cirkusa, nijemoga filma i utjecaje istočnjačkog teatra, kreirajući začudne nadrealističke slike prožete oniričnim osjećanjem življenja, uvijek ujedinjujući suprotnosti kao što su humor i tragičnost, mrak i svjetlo... Na njegov je senzibilitet uvelike utjecalo podneblje iz kojeg potječe obilježivši ga melankolijom, kao i literatura dvadesetoga stoljeća, osobito razdoblja nadrealizma i apsurda, te autori Kafka, Beckett i Borges. Predstavi Nema više neba prethodio je razgovor Nadja s francuskim metafizičnim slikarom Balthusom, velikim Artaudovim prijateljem, a cilj joj je bio povezati Balthusovo slikarstvo s Artaudovom poezijom. U predstavi, između ostalih, plešu i osamdesetogodišnja legenda plesa dvadesetoga stoljeća Jean Babilée te Yoshi Oida, kultni japanski umjetnik koji često nastupa u predstavama Petera Brooka.Kristijonas Donelaitis, Godišnja doba (Radost proljeća; Bogatstvo jeseni), red. Eimuntas Nekrošius, Meno Fortas, Vilnius

Litavca Eimuntasa Nekrošiusa, jednog od najvažnijih redatelja današnjice, koji je posljednjih desetak godina osobito zaokupljen dramskim velikanima Shakespeareom i Čehovom, mnogi nazivaju nedokučivim kazališnim magom, te ustrajno pokušavaju proniknuti u njegove predstave, natopljene atmosferičnošću i vizualno-auditivnom poezijom, što funkcioniraju prema načelima iracionalnih asocijacija unutar kojih nam izmiče svaka racionalno objašnjiva kategorizacija obilato korištenih simbola i metafora. Nijema slika, često popraćena sugestivnom glazbom koja često ima vrlo važan udio u predstavi, u Nekrošiusa ponekad kazuje više od riječi, fizičke kretnje protagonista često se približuju koreodramskom izrazu, mogu zadirati u samu srž drame te istovremeno funkcionirati na planu simbola i emocije.

Za svoju najnoviju prošlosezonsku predstavu Nekrošius uzima unutar svoga opusa prilično atipičan tekstualni predložak — epsku poemu o fizičkim poslovima seljana Godišnja doba Kristijonasa Donelaitisa, klasično djelo litavske književnosti 18. stoljeća. U predstavi sudjeluje devetoro glumaca koji se bore s prirodom (prisutna je Nekrošiusova česta uporaba praelemenata kao scenskoga znakovlja) te nas u svojoj nevinosti vraćaju u djetinjstvo kad smo upoznavali esencijalne emocije.

Nekrošius nije scenski ilustrirao Donelaitisov tekst, nego je, kako kritika naglašava, fizičke poslove seljana uzdigao na razinu kako umjetnosti, tako i sudbine, preobrazivši ih u unutarnje, spiritualno putovanje. Način na koji je predstavljen ciklički tijek vremena (izmjena godišnjih doba) kritičari uspoređuju s kategorijom vremena kakvu je znamo iz velikih modernističkih romana Prousta ili Joycea. Nekrošius je za predstavu već osvojio nagradu litavskog ministarstva kulture kao najbolji redatelj, a skladatelj Mindaugas Urbaitis dobio je nagradu za najbolju scensku glazbu.

Jean Genet, Querelle, red. Antonio Latella, Nuovo teatro Nuovo, Napulj, Teatro stabile d’innovazione i Teatro Garibaldi, Palermo

Antonio Latella novo je redateljsko ime talijanskoga kazališta. Uz režije Shakespeareova Othella, Macbetha, Hamleta, te Romea i Julije, osvojio je Europu trilogijom Jeana Geneta, Strogi nadzor, Crnci i Querelle, za koju je dobio najvažnije talijanske nagrade. Kritika ističe njegovu sklonost ritualnom aspektu kazališta, začudnom spajanju commedie dell’arte s tekstovima Geneta ili Pasolinija, ustrajavanjem na žestokoom tjelesnom izrazu i virtuoznoj glumi na granici akrobatike.

Sve navedeno prisutno je i u Querelle, kazališnoj obradi poznatoga Fassbinderova filma koji je nastao prema Genetovu romanu, gdje Latella zajedno s tridesetak posve mu predanih mladih glumaca objedinjuje klasični teatar, kabaret, ulične atrakcije i žestoke erotske prizore. Scenski je prostor uska crvena pista koja dijeli gledalište na dva dijela — naokolo su stolovi i prigušena svjetla kao u kabaretu. Kritika je predstavu uglavnom izrazito pohvalno ocijenila, no bilo je i onih koji su Latelli zamjerali nepostojanje niti vodilje te nepovezanost dojmljivih prizora u cjelovitu scensku viziju.

Na Festivalu će biti prikazana i projekcija filma Pier Paolo Pasolini e ragione di un sogno posvećena Pasoliniju, a u režiji legendarne talijanske glumice i redateljice Laure Betti.

Tajana Gašparović