Preteško breme

Ružni, prljavi, zli..., Joe the King, red. Frank Whaley, SAD, 1999. HTV 1 — 10. rujna 2003.

Postoje loši ljudi... postoje i oni dobri. Ti drugi imaju skladnu obitelj, redovit posao, međusobnu ljubav i razumijevanje. No o njima nećemo saznati ništa gledajući film Veličanstveni Joe (Joe the King, 1999), redateljski debi glumca Franka Whaleyja. Takozvani dobri ljudi jednostavno su isključeni iz njegova autorskog svijeta.

Jedan od protagonista, otac Bob Henry (Val Kilmer) u možda ključnoj sekvenci, obraća se sinu, naslovnom liku filma: »Nemoj odabrati pogrešnu stranu između dobrih ljudi i... nas.« Ovime je iskazom najtočnije određen svijet Whaleyjeva prvenca. Lažna mogućnost izbora životnoga puta posve je fatalistički zanijekana već u istoj rečenici! Ružni, prljavi i zli... posve nesimpatični likovi čine film odbijajućim već na njegovoj pojavnoj razini. Zbog naglašena fatalizma njegova postava on se pretvara u niz banalnih i plitkih kodova iščitavanja njegove socijalne fakture. Čini se da i nema lika s kojim bi se gledatelj mogao i želio poistovjetiti.

Uvodno poniženje

Joe Henry, u prilično uvjerljivoj interpretaciji Noaha Fleissa, kao devetogodišnjak u uvodnoj sekvenci, biva kažnjen i ponižen pred cijelim razredom zbog toga što je, iz stida, lagao o očevu poslu — poslu školskoga domara. Pet godina poslije, stvari se ne čine ništa boljima. Dapače, čini se da je protagonistov svijet razvija tek iz lošega u... (naj)gore. Otac, u inače rijetko neuvjerljivoj ulozi negativca Vala Kilmera, gubi posao i postaje nasilni alkoholičar u dugovima; majka (Karen Young) ne iskazuje ljubav prema sinovima i, čini se, vara oca; brat (Max Ligosh) otuđuje se od Joea... Joe, pak, ilegalno radi kao perač suđa u restoranu, no kada vidi da mu primanja neće biti dovoljna za otplatu očevih dugova, upušta se u sitne krađe. Naposljetku, provaljuje u stan poslodavaca, krade kutiju s novcem, biva uhvaćen i, konačno, sproveden u maloljetnički popravni dom.

Fatum je to naracije za koju nam Whaley kaže da je dobrim dijelom autobiografska. No, iako je na festivalu u Sundanceu 1999. dobio nagradu za scenarij Waldo Salt, filmu ponajviše nedostaje dramaturške uvjerljivosti. Zamorno spor ritam... tek naznačene sekvence bez njihova logičnog razvoja... nemotivirani ispadi njegovih protagonista... nemogućnost ikakve empatije za naslovni lik... tek su neki od odmah uočljivih nedostataka filma.

Detalji emocionalnosti

Ipak, ispod grube i masne površine filmske teksture ponekad se probiju detalji emocionalnosti. Primjerice, u sekvenci opraštanja oca sa sinom, kada se otac suzdržava od plača; ili, posebice, na kraju, kada majka na dar od Joea dobiva zbirku gramofonskih ploča, kao jedinu radost u njezinu svijetu. No, konačno, film ne upijeva premostiti samonametnutu vizualnu ružnoću. Ta ružnoća prečesto je nadomjestak za dramaturške pukotine u priči. (Primjerice, često vidimo detalj Kilmerova trbuha no ne i pokušaj psihološke motivacije njegova ponašanja.)

Autor ne nudi nikakvo svjetlo u mraku usudbenih bezizlaznosti, pa je tako dominantan osjećaj mučnine, ali i, što je još gore, posvemašnje gledateljske ravnodušnosti prema njegovim protagonistima.

U filmskoj povijesti počesto smo se susretali s pripovijestima što se dotiču problematike odrastanja i maloljetničke delinkvencije. Ponajbolji je primjer u tom žanru Truffautov prvenac 400 udaraca (1958). Reinerov, pak, film s dvanaestogodišnjacima, Ostani uz mene (Stand by Me, 1986) remek-djelo je o odrastanju i sazrijevanju djece.

Frank Whaley, očigledno, nije uspio u redateljskom suočavanju s temom. Ista mu je bila preteškim bremenom za iole koherentnije ostvarenje.

Marijan Krivak