Premijera ili proba

Premijera ili proba

U načelu podupirem i eksperiment. Da, sigurno bi bilo zanimljivo doživjeti faze nastanka kazališne predstave, iskusiti mijene i promatrati njezin razvoj. No, nisam sigurna je li ova predstava upravo to

Najavljena premijerna izvedba predstave To samo Bog zna u režiji Saše Anočića, rađena prema motivima kratke proze Raimonda Carvera, u produkciji Neovisne umjetničke scene Barutana, a u sklopu Osječkoga ljeta kulture, izvedena je 17. srpnja, no ono što je publika imala prilike vidjeti nije bila ni dramska premijera niti je imalo ikakve veze s Carverovom prozom. O razlozima zašto se početna ideja gotovoga proizvoda kazališne predstave do realizacije preoblikovala u work in progres, prikaz, uvid u nastajanje kazališne predstave — i na kojoj se točki toga putovanja izgubio Carver, mogla bih samo nagađati.

Ono što sam vidjela jest: nešto više od sat vremena improvizacija na nekoliko problemskih tema iz suvremene svakodnevice (neuspjela komunikacija, materijalna neimaština i neizvjesna budućnost, djetinjstvo, starost, prijateljstvo, ljubav...) u izvedbi Bojana Navojca, Darije Lorenzi i Rakana Rushiadata (od jeseni je kao četvrta članica glumačkoga ansambla najavljena i Jelena Miholjević). Polazište predstave nalazi se u mimetičkom načelu što realnijeg oponašanja stvarnosti, do te granice da je u predstavu uključeno i štene labradora, a isti je princip zadržan i za scenografska i kostimografska rješenja koja su plod zajedničkog dogovora i realizacije.

Proljevanje voćnog soka

Fragmenti koji čine dramu ulančavaju se isprepletanjem osnovnih tematiziranih sklopova — djetinjstva i starosti: u prvom nam je dan uvid u odnos između bogata dječaka i dvoje siromašaka, od kojih je jedno djevojčica a drugo romsko dijete, u drugom tematskom sklopu gledamo pak suodnos starih supružnika i njihova unuka, također na rubu preživljavanja. U zahtjevnijim sekvencama kao što su smrt, plač i slično, kao i prilikom metamorfoza pojedinog lika u drugi, jasno se vidi da se na sceni kreću vrsni glumci, no ono što bi trebalo biti neka vrsta vrhunca predstave troši se u sve glasnijem ponavljanju neartikuliranih krikova, prolijevanju voćnog soka i pljuvanju nesažvakanih keksa, čijih komadića nije ostala pošteđena ni publika, a čemu se najviše veselio pas marljivo sakupljajući ostatke.

Gledano žanrovski, drama je svojevrstan hibrid koji aristotelovske parametre početka, sredine i kraja odbacuje, no uvodi osobit korski kometar predstave na samom početku, kao uvod u gledanje. Uloge kora prihvatili su se dramaturginja Olja Lozica i sam redatelj, koji se pri tumačenju, između ostaloga, pozivaju i na pirandelovsku poetiku. Tijekom izvedbe također slijedi nekoliko redateljskih upletanja, no ona djeluju neuvjerljivo ponajviše stoga što se poput kakve velike tajne pojedinom glumcu gotovo šapću na uho. Redateljski touch ipak se može zapaziti: struktura je ritmična, rezovi među fragmentima nenametljivi, ali jasni, što pak svjedoči o kvaliteti i talentu Saše Anočića, kojem, dakle, ne treba mnogo da osjeti bit i uđe u predstavu, no čini se da je projekata u raznim kazališnim kućama bilo previše, a vremena za podjenako uspjelu realizaciju svakoga od njih — premalo.

Oživljavanje osječke off-scene, pokrenuto još 1999. na prijedlog Sanje Ivić, Saše Anočića i Ksenije Zec, pokazalo se kao i više nego dobrodošao projekt. Već su s prvom predstavom, Alaska Jack, izvedenom prije tri godine te kasnijim (Gospođa Aoi Yukia Mishime, Noževi u kokošima Davida Harrovera...) svježim idejama i smjelošću potrebnom za probijanjem konvencionalnih granica, ali kroz predan i ozbiljan pristup započetom poslu, osigurali pravo kazališno osvježenje, štoviše, ne samo Osječanima. Takve projekte svakako treba poduprijeti.

Pitanje svježe krvi

Na informativnim i vizualno dojmljivim web stranicama NUS Barutane (www.barutana.hr) između ostaloga stoji da su i prostor na lijevoj obali Drave i novac (od osječkog Gradskog poglavarstva, Ministarstva kulture RH) dodijeljeni »sukladno strategiji praćenja i podupiranja dugoročnih projekata u kulturi i decentralizacije kuturne produkcije«. Decentralizacija uključuje prijenos, disperziju funkcija i uloga iz središnjice na lokalne razine. A u slučaju ove posljednje predstave NUS Barutane konkretna je situacija ovakva: biti institucijski vezan uz grad na periferiji, a raditi za središnjicu, i to s ljudima iz središnjice. Jer ne mogu ne zapaziti još nešto, a što se tiče glumačke postave: dok su u prvoj predstavi cijelu ekipu činili osječki glumci, u sljedećim predstavama broj je Osječana sve više opadao, sve do posljednje, u kojoj nema ni jednoga! U načelu podupirem ideju ’svježe krvi’, jako mi je zanimljivo vidjeti novo lice i novi glumački izraz, ali nije mi jasno zašto se Osječanima ne može barem pružiti prilika za iskustvo glume s nekim glumcem iz druge sredine, glumcem drukčijeg iskustva.

U načelu podupirem i ekperiment. Da, sigurno bi bilo zanimljivo doživjeti faze nastanka kazališne predstave, iskusiti mijene i promatrati njezin razvoj. No, nisam sigurna je li ova predstava upravo to: premijera (!) je najavljena za studeni u Zagrebu, u Teatru Exit s kojim je rađena u koprodukciji, a ponovna osječka izvedba vjerojatno će biti tek za godinu na sljedećem ljetu kulture. I tako se iz ove osječke pozicije ne mogu oteti dojmu da sam prisustvovala tek ranoj fazi probe za zagrebačku premijeru, podmetnutu mojim sugrađanima i meni pod oznakom nečega novog i ekskluzivnog, i osjećam se prilično namagarčeno.

Kristina Peternai