Omot

Svaki put kad kupim knjigu hvata me nekakav nemir. Donesem je kući, stavim na policu, pa je opet skidam, uzimam u ruke i ponovno vraćam na njezino mjesto: stalno imam osjećaj da bih u vezi s tom novom knjigom morao još nešto obaviti, a nikako ne znam što je to.

Sve dok jednoga dana nisam shvatio: nedostaje mi umotavanje knjige!

Jer, to je nekada bio neizostavan posao čim bi knjiga stigla u kuću. Bez obzira na to je li bila kupljena, dobivena na dar, ili čak posuđena iz gradske knjižnice, uvijek se znalo što slijedi: knjigu je trebalo umotati. To se radilo ozbiljno i pažljivo, a djeca su gledala i učila od starijih, kao što se gledaju i uče sve važne stvari u životu.

Osobito se dobro to vidjelo početkom školske godine, kad su se umotavali udžbenici i teke. Tada se kupovao pakpapir (bijeli u boljim obiteljima, plavi u običnijima, a kod najsiromašnijih su za tu svrhu služile novine), i tada se cijela jedna večer posvećivala umotavanju. Papir je trebalo prostrijeti na stol, na njega staviti rasklopljenu knjigu, a onda na papiru načiniti osobite ureze tako da se krila mognu dobro presavinuti, kako bi obujmila korice knjige sa svih strana. Ako bi se radilo lijepo i pravilno, na kraju bi knjiga bila umotana glatko i papir bi bio zategnut, te je bilo milina gledati. Trebalo je još samo imati malo bijeloga papira, pa ga izrezati na kvadratiće i na njemu rukom napisati o kojoj se knjizi radi. Potom se taj papirić gumiarabikom lijepio na naslovnu stranicu friško umotane knjige, a ako nije bilo gumiarabike, bilo je dobro i tijesto.

Nakon takva postupka mogao je čovjek biti siguran da je knjiga zaštićena i da se može čitati bez straha, pa čak i posuditi pijatelju ili susjedu: kad bi se omot iskrzao ili isprljao, uvijek ga je bilo moguće zamijeniti novim, i prilikom toga preodijevanja ispod omota izronile bi korice nove novcate, kao iz dućana. Po tome se vidjelo i koliko je umotavanje potreban i mudar potez. Jer, u to smo vrijeme živjeli pretežno u kuhinji, a ondje je bilo mnogo prilike da se knjiga nečim zafleka. Osim toga, nismo tada imali ni osobite police za knjige, nego su se one čuvale kojekuda, po školskim torbama, noćnim ormarićima i ladicama, te im je opet dobro dolazio omot. A napokon, nismo ni ruke prali tako često kao danas, i znali smo zašto nam je do omota toliko stalo.

A onda se taj običaj izgubio. I, nekako se čini da se nije izgubio zato što smo prestali živjeti u kuhinji, što smo dobili police za knjige i počeli redovitije prati ruke. Promijenilo se tu nešto veće i važnije: ili mi, ili knjige, ili oboje. Jer, u ona vremena kad smo knjige redovito umotavali, mi smo s njima stupali u nekakav osobito prisan dodir: to umotavanje pomalo je nalikovalo previjanju djeteta, pa kao što ste zauvijek vezani s dojenčetom kojem ste jedanput promijenili pelene, tako ste zauvijek vezani i s knjigom koju ste barem jednom vlastoručno umotali. Sad nam se takav kontakt s knjigom čini nekako nepriličnim, i nerado ga uspostavljamo.

Jer, postali smo kritičniji, izbirljiviji, nije nam više svaka knjiga prijatelj, niti smo svakoj spremni posvetiti jednaku pažnju kao nekada. Danas ne samo da nismo voljni čitati sve i svašta kao nekad, nego znamo da ima zlih knjiga kao što ima i zlih ljudi. I, ne da nam se takve knjige umotavati: ako će ih prašina pojesti, neka ih pojede, mi nismo za to više onako odgovorni kao što smo nekad bili.

A onda, promijenile su se i knjige. Nisu, reklo bi se, više onako mudre, onako važne, onako rijetke kao što su nekada bile. Ne čini se kao da su nastale nekim tajanstvenim procesom, kao što se prije činilo, jer ni same sebe ne shvaćaju onako ozbiljno kao nekadašnje knjige. Pa zašto bismo ih onda mi ozbiljno shvaćali? Zamislite da idete Haryja Pottera zamotati u pakpapir! Osjećali biste se kao da uokvirujete sliku s bombonijere i stavljate je na zid.

Ali, nismo se promijenili samo mi, niti samo knjige, promijenio se i odnos između njih i nas. Prije smo onim umotavanjem štitili knjigu od sebe. Sad, izbjegavajući da umotavamo, štitimo sebe od knjiga koje nam nisu po volji. Zato čak i one knjige koje volimo prepuštamo njihovoj sudbini, u nadi da će izdržati, da će upravo to preživljavanje pokazati koliko su vrijedne.

Prije smo ono što se u knjigama moglo naći — a i knjige same — smatrali važnijim od sebe, pa smo zato njihov sadržaj nastojali zaštititi onim omotom. Danas je njihova vrijednost relativna, i ta je relativnost pretpostavka našega kontakta s knjigama, na nju se djeca navikavaju već od prve slikovnice. Knjiga nam služi kao komad odjeće, pa će i izaći iz mode kao komad odjeće. Knjige, kažu, imaju sudbinu, ali mi svoju sudbinu ne želimo vezati uz njihovu, kao što ni njihovu ne vezujemo uz svoju. Zato ih se tako lako odričemo, prodajemo ih, poklanjamo, gubimo i zaboravljamo. Sve su iste, jer nijedna nema omota koji bismo načinili svojim vlastitim rukama. I, na to smo se navikli. No, atavizam je ostao, kao što je čovjeku ostalo slijepo crijevo, premda ničemu ne služi: ostala je želja i potreba da se knjige umotaju i sačuvaju, da ih se poštuje kao što ih se nekada poštovalo. Dapače, postoji za tim i praktična potreba: što sam stariji, to bolje uviđam kako najbolje pamtim upravo one knjige koje sam nekada umotavao, kao da sam u onaj plavi pakpapir uvijao i vlastito sjećanje. I zato se bavim mišlju da počnem skidati knjige sa svoje police umotavati ih jednu po jednu. Tako ću možda napokon znati što mi doista govore.