Odstupanje od kodova

Odstupanje od kodova

Možemo uočiti da se središnji likovi Daldryjevih filmova teško uklapaju u zajednice u kojima obitavaju, njihova je društvena marginalizacija često i potpuna

Filmografija (dugometražnih igranih filmova) redatelja Stephena Daldryja sadrži tek dva naslova, nadahnuti prvenac Billy Elliot iz 2001, uprizoren isključivo s britanskim stvaralačkim postavom; te hvaljeni prošlogodišnji Sati u izvedbi što je filmu priskrbila i prestižan status kod glasača znamenite Američke filmske akademije. Kako su oba filma dostupna i hrvatskom gledateljstvu, prigoda je nakratko i razmotriti obilježja Daldryjeva stvaralaštva, jer nedvojbeno je riječ o redatelju čiji maleni opus možemo svrstati među najzanimljivije u suvremenoj anglo-američkoj kinematografiji.

Prigodom početnog gledanja ta se dva filma mogu učiniti potpuno oprečnima u gotovo svim bitnim motivacijskim obilježjima. Već im je i struktura raznolika, jer Billy Elliot je pravocrtne dramaturgije, ravnomjerna vremenskog hoda, sa tek završnim narativno uvjetovanim izraženijim preskokom u vremenu, dok u Satima uočavamo preklapanje triju različitih vremenskih razina, čija uzročno-posljedična povezanost tijekom filma postaje sve naglašenija.

Uvjetovane opreke

Suprotnosti iznalazimo i u društvenim zaleđima radnji filmova. Naime, u Billyju Elliotu zbivanja su smještena u razdoblje možda najglasovitijega štrajka britanskih rudara 1984. godine, dakle u okružje obespravljenih društvenih slojeva. Sati pak pokazuju zaleđe imućnijih britanskih društvenih slojeva razdoblja dvadesetih godina prošlog stoljeća, zatim srednjeklasni američki san smješten u razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata, u kojem bilježimo izraziti razvoj obiteljski uvjetovanih predgrađa, te naposljetku pozadinu suvremenog urbanog američkog umjetničkog okružja.

Naglašena je i spolno uvjetovana opreka, jer središnji su likovi Daldryjeva prvenca s tek jednom iznimkom muškarci, dok je u Satima izraženo značenje ženskih likova u obiteljskim zajednicama. No, ta podjela nije arhetipski pojednostavnjena. Naime, pročišćenju određenja životnog puta glavnog junaka dječaka u Billyju Elliotu pomaže protagonistica, koja svojim djelovanjem u zajednicama čijim je presudnim dijelom preuzima ulogu što gotovo zanemaruje njezinu ženstvenost, dok su ostali likovi izravno uvjetovani društvenim okruženjem i tradicijskim naslijeđem.

Kako je naznačeno, u Satima uočavamo tri različita odnosa ženskih središnjih likova s obiteljskim, odnosa u kojima je uloga protagonistica razmatrana sa stanovišta društvenih tradicija čijim su dijelom. Ako je primarnoj priči čija je junakinja glasovita spisateljica Virginija Woolf naznačeno da su iznimne sposobnosti središnjega lika u potpunu neskladu s uvriježenim društvenim kodovima i prožete su s njezinom psihičkom nestabilnošću i nemogućnošću da se uklopi čak i u svrhovitu bračnu zajednicu; u priči čija je protagonistica motivacijski naglašeno povezana sa stvaralaštvom znamenite spisateljice izraženo je i otuđenje likova unutar obiteljske zajednice, potpuno nerazumijevanje i emocionalna neusklađenost, koja za posljedicu ima ne samo zanemarivanje i potpuno nijekanje temeljnih principa odgoja mlađih naraštaja. U suvremenoj priči središnji je ženski lik izrazito višeslojan, između ostalog i stoga što je postavljen u dvostruki emotivni odnos, sa sporednim ženskim likom u okviru obiteljske zajednice, te sa središnjim muškim likom čija je spolna ambivalentnost izražena.

Odstupanje od predrasuda

U oba filma naglašena su i odstupanja od uvriježenih heteroseksualnih kodova. U Billyja Elliotu naznačena je mogućnost marginalizacije središnjeg lika, jer umjesto očekivana, macho bavljenja boksom, iskazuje sklonost i nadarenost za balet, koji i prečesto, stereotipno, nosi breme predrasuda muške homoseksualnosti. No, takva je spolna usmjerenost u tom filmu izražena tek na razini sporednoga lika, junakova prijatelja. Očitovanje je ženske seksualnosti u sve tri priče Sata višeslojno, i čini se da bi primjerenijom bila uporaba pojma homosenzualnosti, nego biseksualnosti.

Možemo uočiti da se središnji likovi Daldryjevih filmova teško uklapaju u zajednice u kojima obitavaju, njihova je društvena marginalizacija često i potpuna, kao što je to riječ u slučaju spisateljice i pjesnika u Satima. Takva je društvena izolacija u spisateljice prisilna, a u pjesnika svojevoljna. No, u oba slučaja uvjetovana je bolešću, duševnom ili tjelesnom, i više je nalik sužanjstvu, što ih oboje dovodi do samoubojstva. Gubitništvo je označnica središnjih likova u Satima, jer ih razdire nemogućnost svrhovita duševnog ili emotivnog života, dakle cjelovitijeg ostvarenja osobnosti. Obitavaju oni na razmeđi stoicizma i potpunog defetizma, neprestano na samom rubu, što se čini bezizglednim.

Billy Elliot nudi ponešto vedriji iskaz svjetonazora stvaralačkog postava, jer usprkos ograničenjima društvenog zaleđa, pa i sloma njegovih temeljnih težnji, omogućeno je samoostvarenje središnjegaa lika, omogućeno je i njegovo stvaralaštvo, dosezanje esencije u odnosu spram puke egzistencije zajednice koju je napustio. Takav put središnjeg junaka očitujemo ne samo na osobnoj razini nego i na razini obiteljske zajednice, jer je dokazao da postoji mogućnost raskidanja ograničenja društvene tradicije, raskidanja staleškog automatizma. I ne mora nam se činiti začudnom opreka rudarskog života i baleta, opreka manualnog, doslovno smještenoga na rub podzemlja, i intuitivnog, što u simboličnom završnom skoku teži k potpunoj slobodi.

Narativni okvir

Bez poteškoća možemo ustvrditi da usprkos prividnim razlikama, u Daldryjevim filmovima možemo uočiti i iskaz osobnoga svjetonazora, u kojem se stvaralačko u raznim oblicima suprotstavlja društvenom, ali se u Satima razmatra i činjenica da svrhovitost stvaralačkog nije dostatna ako ono nije prožeto osobnim. Gorčina, čak i izrazita bol, očite su u oba filma, no dok Billy Elliot ipak pruža nadu, Sati iskazuju beznađe. Zorno nam to ponajbolje dokazuju kompozicijski okviri obaju filmova, jer Billy Elliot počinje i završava prizorima u kojima se središnji junak skokovima odmiče od tla — isprva u rudimentarnoj nesvjesnoj težnji, a naposljetku i u stvaralačkom postupku, u Satima je narativni okvir svršetak života spisateljice u kojem se ona utapa u vodi.

Narativna je struktura Billyja Elliota klasična, pa su i redateljski postupci Stephena Daldryja nenametljivi. Sva je pozornost usmjerena spram protagonista i jasnog i gledatelju posve razabirljiva predočavanja njihovih priča. No, stvaralački je postav iskazao potpunu svrhovitost svih temeljnih sastojaka, nenametljivu i posve iznimnu. Struktura je Sata uvjetovana i književnim predloškom, prožetost je raznih vremenskih odvojaka zahtijevala i posvemašnju disciplinu svih izvedbenih dijelova filmske građe. Upravo osmišljen scenaristički pristup omogućio je i iznimno uspjele montažerske postupke, čija je primjena, uz svrhovitu filmsku fotografiju što odražava raspoloženje, evokativnost i ugođaj svakog vremenskog segmenta pojedinačno; Stephenu Daldryju omogućila oblikovanje izrazito dojmljive filmske cjeline.

No, čini se da Sati ipak nisu uspjeli postati remek-djelom, nisu uspjeli dosegnuti bezvremenost strukture. Ponegdje odveć samosvjesno intelektualan, scenaristički predložak nije uspio u potpunosti uspostaviti odnos s naglašenom emotivnošću. Nedvojbeno je, ipak, da se u promišljenosti oblikovanja filmskoga djela iskazanoj u Billyja Elliotu i Satima tek pokoji suvremeni redatelj može postaviti u razinu sa Stephenom Daldryjem.

Tomislav Čegir