Ode vrijeme, ode film

Sve do novijega doba, kada se dokumentarac sasvim okrenuo televiziji, pa dakle i televizijskim dužinama, jedva da je u nas i bilo dokumentarnih filmova smještenih u urbane sredine

Čudni su ljudi i njihova potreba da često brinu tuđu brigu, da uvijek nešto zapitkuju, zamjeraju, savjetuju... Znaju oni bolje od vas samih što je vama činiti. Nije da se petljaju u vaš život i posao, ali kad bi se njih pitalo... E onda... i ja sam tako, dok sam radio dokumentarne filmove, svaki put iznova kad bi mi bio odobren projekt, odgovarao znanima i neznanima, dobronamjernima i inima, sve umornim radoznalcima, zašto će se moj novi film ponovno događati u kamenjaru, u nekom zaseoku Dalmatinske zagore. Slično je bilo i kad sam počeo snimati igrane filmove. Kao da sam ih napravio stotinu, već nakon drugog filma često me znalo stići pitanje i čuđenje: nije valjda opet krimić?

A zapravo riječ je o vrlo jednostavnim stvarima. Dojadilo mi već odgovarati kako su i tajnovitost krimića i jednostavnost, nekakva elementarnost kamenjara toliko neiscrpna područja nadahnuća da se teško mogu potrošiti i u kudikamo kreativno bogatijim životima no što je moj. Težite ostvariti nekakvu cjelinu, pokušavate zaokružiti, zatvoriti, dosegnuti, dramaturški i interesno, jedan cijeli svijet. Jasno, ipak sve ostaje na toj vašoj želji, težnji, naporu, ma kako i iskren i pošten bio. Idete iz filma u film...

Lažni angažman

Sve do novijega doba, kada se dokumentarac sasvim okrenuo televiziji, pa dakle i televizijskim dužinama, jedva da je u nas i bilo dokumentarnih filmova smještenih u urbane sredine. Prevladavale su ruralne teme, problemi, ambijenti, svjedočili su filmovi o zaostalosti, nerazvijenosti, nebrizi društva i koječemu drugom, protiv čega se trebalo boriti i oko čega je trebalo biti angažiran. Razumljivo da je tu bilo i mnogo lažnog angažmana, angažmana zbog angažmana, fulirancije raznijeh vrsta. Gotovo da se činilo: kad ne znaš što bi sa sobom, a živiš od filma, a ti uprti kameru na leđa, neasfaltiranom cestom raspali do prvoga zapuštenijeg mjesta, stavi pred kameru stariju kakvu krezubu čeljad, nek zakukaju malo u kameru i — eto filma. Zlorabili su mnogi i film i kameru i one pred kamerom. No kad i nije riječ o takvima, i autorima i filmovima, kad se dakle radi o ozbiljnim režiserima, pitate se: što se i oni tako često utekoše ruralnim sredinama, nerijetko pače upravo škrtim pejzažima i ambijentima, ljudima s kamenjara i njihovim sudbinama? Zašto su gorštaci sve tamo do osamdesetih godina prošlog stoljeća dominantni junaci naših dokumentaraca i dokumentarista? Zašto su, od klasika, mnogo bliži uzori bili Flaherty i Bunuel od, recimo, Dzige Verova i socijalno angažiranih Engleza, u koje se tek verbalno zaklinjalo? Hrvatska jest (bila) seljačka zemlja, ali je i zemlja puna predivnih gradova i gradića, kako to da se u njima zbiva toliko malo naših dokumentaraca?

Sve su to pitanja na koja nije nimalo lako odgovoriti, a bit će da se motivi dokumentarista ne iscrpljivahu samo u želji da se preživi ili pak u svijesti o kurentnosti i provjerenoj naprednosti seljačkih tema. Krije li se u nedvojbenu nerazmjeru urbanih i ruralnih dokumentaraca i štogod drugog, ozbiljnijeg, ozbiljnijeg i sa psihosociološkog i s filmskog stajališta? Vjerojatno. Premda — valjana odgovora nema. Istina, i samo postavljanje upita svojevrstan je odgovor. Čini se ipak nedostatnim, kao što su nedostatni i argumenti koji žele biti intimni: ljudi s kamenjara nose srce na dlanu, ne srame ga se i ne skrivaju, pokazuju ga i kamera hoće tu istinu, ta je istina vidljiva i podatna, brzo se dolazi do nje. A dok se vi kroz gradsku vrevu probijete do slutnje kakva istinita i relevantna osjećanja — ode vrijeme, ode film...

Skriveni u masi

Možda smo tu negdje na dobru tragu, na tragu odgovora. Do istine o urbanom čovjeku teže se probija, hoće se više i vremena da se razbije ta ljuska kamuflaže koje je u gradovima toliko i tako je lako ostvariva. Sakriješse u masi, a sâm si. Potrebno je više (i filmskoga) vremena da se ta samoća zapazi. Uostalom, ako me dojam ne vara, većina je dobrih dokumentarnih urbanih filmova nekratkometražnih dužina... Zato se i javljaju u znatnijoj mjeri kad dokumentarac preuzme televizijske duljine... Sâm sam napravio samo jedan urbani dokumentarac. Trajao je pola sata, svi ostali (kamenjarski) bili su negdje do dvanaest-trinaest minuta.

Čovjeku se u kamenjaru teže sakriti. Vidljiv je. Vidljiva je i njegova istina. Nema tu neke tajne: sunce, kamen... Kad sam radio Čovjeka koji je volio sprovode producent je bio Marjan film iz Splita. U filmu (igranom) radnja se zbiva u gradiću, u kojem stjecajem okolnosti završi glavni junak, a junakinja želi pobjeći iz njega. Dečkima iz Marjan filma bilo je stalo da naprave film negdje blizu Splita, da ne ispadnu lažnjaci, tipovi koji će izigravati producenta, a zapravo će za sizovski (državni) novac snimiti film. Ja sam pak iz svojih, necentralističkih i protujadranovskih razloga uvažavao tu njihovu želju i trudio sam se iz petnih žila pronaći filmski razlog da film snimam u Drnišu, Sinju, Lečevici, Muću... No nije išlo, završili smo u Samoboru, po čijim je skrovitim ulicama i zakucima film i bio mišljen. U gradićima Zagore, u redu, škrtosti i fatalizmu tih ambijenata naprosto nije bilo tajne, sve je bilo tako prokleto jasno.

Svaki (pa i igrani) film želi biti i dokumentarac.