Nositelji preporoda

Zvonimir Bartolić, Sjevernohrvatske teme, knj. VII, Matica hrvatska Čakovec, 2003.

Sedma knjiga Sjevernohrvatskih tema čini u sadržajnom smislu cjelinu s prethodnom, šestom knjigom jer se bavi istim temama Međimurskog pitanja i Hrvatskog narodnog pokreta međimurskih Hrvata. Sedma knjiga donosi radove najvažnijih sudionika hrvatskoga narodnog pokreta međimurskih Hrvata — dr. Ivana Novaka i dr. Vinka Žganca. Autor knjige Zvonimir Bartolić uložio je mnogo rada kako bi, uz nešto poznatije radove Ivana Novaka, prikupio i identificirao političko-publicistička djela Vinka Žganca.

Kao glavni razlog objavljivanja Novakovih i Žgančevih tekstova danas Bartolić navodi njihovu nedostupnost, zbog koje su ostali slabo poznati te rijetko rabljeni pri proučavanju povijesti međimurskih Hrvata. Ti tekstovi pružaju vrlo dobru sliku tadašnjega stanja u Međimurju jer njihovi autori u analizama nisu zaobilazili ni najcrnje detalje.

Ivan Novak (1884-1934) bio je pjesnik, novinar i političar, hrvatski narodni preporoditelj međimurskih Hrvata, a nakon smrti Luke Purića predvodnik pokreta za oslobođenje Međimurja. Bartolić je predstavio Novakovu biografiju i djelovanje ukazavši pritom na njegova oštroumna promišljanja, ali i pogrešne procjene u pojedinim trenucima. Biografske podatke Bartolić iznosi pregledno, no nipošto suhoparno, omogućujući nam da tako potpunije sagledamo Novakov životni put i bolje razumijemo njegova djela koja su objavljena u Sjevernohrvatskim temama, a to su tekstovi preuzeti iz brošura Istina o Medjumurju (1907) i Samoodredjenje naroda i Magjari (1918) te dva članka Kako nas odnarodjuju (»Naše pravice«, 1904) i Izdaja hrvatstva pod firmom katoličanstva (»Pokret«, 1908).

Vinko Žganec (1890-1976) bio je etnomuzikolog, folklorist, skladatelj i pisac. Žganec je, uz Franju Kuhača, najvažniji hrvatski etnomuzikolog. U Žgančevu opusu zasebno mjesto zauzima politička publicistika nastala u mladim godinama unutar njegova djelovanja u hrvatskom narodnom pokretu za priključenje Međimurja Hrvatskoj. Žgančeve socijalno-političke feljtone, ili crtice, kako ih je on sam nazivao, razasute po brojnim časopisima Bartolić je prikupio, a na stranicama Sjevernohrvatskih tema objavljene su Žgančeve ponajbolje crtice prvobitno tiskane 1908. na stranicama »Hrvatstva« pod imenom Gornje Međimurje i u »Hrvatskom pravu« pod imenom Međimurje spava. Nastale u doba najžešće krize u hrvatskom narodnom pokretu za priključenje Međimurja Hrvatskoj, Žgančeve crtice daju beskompromisnu kritiku cjelokupnoga stanja u Međimurju.

Sedmi svezak Sjevernohrvatskih tema sadržajem će zasigurno nagnati povjesničare da još jednom preispitaju svoja saznanja o povijesti Međimurja u drugoj polovici 19. i prvim desetljećima 20. stoljeća.

Sandra Cekol

Vraćanje kvaliteti

Ljubo Stipišić Delmata, Verdi na način klapskog pjevanja, Zvonimir Solin d.o.o., Matica hrvatska — Ogranak u Rijeci, 2003.

Posljednjih desetak godina mnoštvo je različitih stilova haralo hrvatskom estradom. Rezultat takve stihije bio je gotovo iščeznuće kvalitetne pop-produkcija, dok su riječi u skladbama postale nevažni privjesak zaglušujućega ritma koji je pred sobom meo i melodijsku liniju. Možda najbolji pokazatelj stvarnoga stanja u glazbi bio je nestanak riječi pjesma, koju je zamijenio izraz stvar. Odgovor na stvari bio je još strašniji — lažni bum narodne glazbe, uglavnom loše maskiranih ritmova i zvukova bližeg ili daljeg Istoka koji su pratili srcedrapajuće tekstove.

Jedini bijeg iz takve grozne kokofonije riječi i zvukova koju su proizvodili pjevači koji su, svjesni nekvalitete onoga što rade, ponekad skrivali čak i svoja prezimena, bio je povratak provjerenim vrijednostima — kvalitetnim tekstovima, melodiji i aranžmanima. U posljednjih nekoliko godina polako, ali sigurno vraća se šansona, zvuk tamburice nakon kratka estradnog izleta vraćen je izvorištu, češće se može čuti klape koje su sinonim za vrsne pjevačke glasove, a čini se da se i prosječna dob slušatelja klasičnih koncerata i posjetitelja opernih predstava spustila barem za koju godinu. Povratak kvaliteti ne znači dakako šetnju prašinom prekrivenim kajdankama, nego poštovanje njezinih vrijednosti i njihova primjena u glazbi današnjice.

Ljubo Stipišić Delmata, neumorni sakupljač tradicijskih pjesama i korepetitor mnogih klapa, pjesnik i slikar Dalmacije, odlučio je proširiti repertoar klapskih pjesama prilagodbom izabranih dijelova opusa velikog majstora Giuseppea Verdija. Verdi je operni autor čija su djela najbliža širem krugu slušatelja, a Stipišić je u svoj izbor uključio dvanaest arija, dueta i zborova iz Aide, Lombardijaca, Nabucca, Otella, Traviate i Trubadura. Veliki trud uložen u prilagodbu Verdija klapskom pjevanju dolazi do izražaja ponajviše u stihovima. Stipišić se koristio počakavljenim prijevodom originalnih stihova, iznova napisanim čakavskim stihovima kao i obradama stihova čakavskih klasika (M. Balota, P. Ljubić, V. Nazor, Lj. Brgić, I. Matetić Ronjgov).

Stipišić je pet skladbi namijenio muškim klapama, tri ženskim, a preostale četiri i jednima i drugima. U glazbenom smislu u obradama se, kako to upozorava u predgovoru Andrea Cvitan, uočavaju tri razine pristupa: harmonizacije bliske pučkom načinu pjevanja, obrade u duhu klapske skladbe i zahtjevnije obrade u duhu suvremene klapske skladbe.

Nadamo se da će skladbe iz zbirke Verdi na način klapskog pjevanja što prije zaživjeti na klapskom repertoaru. Razloga za to ima i više nego dovoljno.

Sandra Cekol