Neprolazna čarolija lutkarstva

Neprolazna čarolija lutkarstva

Najstarija međunarodna kazališna smotra u Zagrebu ponovno je napunila kazališne i nešto manje kazališne dvorane grada, zabavila mlađu publiku te zadivila, a ponekad i zbunila stariju

Svake godine zagrebačke kazalištarce, koji su svojedobno čak i najavljivali ranije početke sezone, iznenadi promptnost lutaka. Kao da je lutkarsko kazalište shvatilo da im se, između navodno zauzete sezone i festivalima pretrpanog njezinog kraja, jedino nudi — kraj ljeta i pripadajuće stanke. Međunarodni festival kazališta lutaka, ili kako ga organizatori često zovu — najstarija internacionalna kazališna smotra u Zagrebu, u svom trideset i šestom izdanju ponovno je napunila kazališne i nešto manje kazališne dvorane grada, zabavila mlađu publiku, zadivila a ponekad i zbunila stariju, i, što je također pripadajući festivalski običaj, nekoga i ostavila pred vratima.

Ovoga puta možda je bolje krenuti od kraja, točnije od zamjerki festivalskoj organizaciji Međunarodnog centra za usluge u kulturi i selekciji. Među osnovnima je trajan izostanak prijevoda gostujućih predstava, koje onda rezultiraju boljom recepcijom onih koje su, iz zemljopisnih ili tržišnih razloga, na engleskom. Sljedeća je zamjerka nedostatak osjećaja za brojnost publike, koja se ponajprije osjeća na predstavama za odrasle u večernjem terminu Teatra &TD, no barem se u međuvremenu odustalo od prakse korištenja manjih dvorana, kao što je ona mala &TD-ova ili ZKM-ov Polanec.

Ambiciozan, ali nedomišljeni Beckett

Dakle, iako su PIF osnovali esperantisti, to ne mora značiti da su baš svi gledatelji ujedno i poligloti, pa ako im se dogodi da eventualno mogu pratiti predstavu na engleskom, ili čak slovenskom, poljski bi im mogao zadavati muke, pogotovo ako na poljskom slušaju i gledaju Becketta. A baš se to dogodilo na prvoj predstavi koju su na ovogodišnjem PIF-u pratila velika očekivanja, Prizorima iz Becketta Wroclawskog kazališta lutaka. Istina jest da većina PIF-ove vjerne publike navija, i to ne bez razloga, za istočnoeuropska kazališta, koja osim tradicije na svojoj strani imaju i neiskvarenost komercijalnim zahtjevima i pripadajuću čistoću vizije. Jedan od boljih primjera toga bila je, recimo, prošlogodišnja predstava Kazališta lutaka iz Grodnog u Bjelorusiji, pa smo se potajno nadali da će Wroclawsko kazalište lutaka s Prizorima iz Becketta nastaviti časnu tradiciju. Dogodilo se ipak manje, jer su poljski lutkari zagrizli u Becketta bez pravog lutkarskog naboja. Sama ideja da kasne Beckettove tekstove izvodi lutka koja namjerno nalikuje autoru kvalitetna je dramaturška dosjetka, koju je, međutim, trebalo razraditi. Wroclavski su se lutkari ograničili na čisto izvođenje, bez pretjerane invencije koju im pruža prazan prostor i lutka. Prve dvije od četiri jednočinke u Prizorima iz Becketta još su i bile zanimljive, no kad je mašta redatelja Aleksandra Maksymiaka počela raditi, dogodio se kratak spoj s publikom, jer je ostatku nedostajao prijevod. Razumljivo, jer su prve dvije bile kultni Dah i Čin bez riječi, dakle najkraći komad ikad napisan za kazalište, i koji se uz pomoć malo svjetla, samo čuje, dok je drugi sukus beketovskog, one bačenosti koja je kao tema ušla u književnost prije velikog Irca, ali ju je tek on postavio na pijedestal apsolutnog. Druge dvije, doduše, uspostavile su kontakt izvođača i lutaka, tako da prvotno lutkama zadani početak polako preuzimaju lutkari koji time prerastaju u glumce — izlazeći iz mraka koji lutkare obično, ali ne i uvijek, skriva, poljski izvođači krenuli su u avanturu iz koje više nije bilo povratka. Predstava je na kraju postala fragment iz Becketta, ali na uobičajen način sprach teatra.

Kazalište ili živi animirani film

Potpuna je suprotnost bio drugi favorit ovogodišnjeg PIF-a, u Komediji odigran Frank Einstein — zabavna ali krajnje komercijalna persiflaža priče o doktoru Frankensteinu. Članovi kompanije Green Ginger iz Walesa tom predstavom nisu rekli ništa novo, njihov cilj je ionako samo zabava publike kroz gotovo besprijekornu animaciju i korištenje očekivanih gegova, klasičnih skečeva i podzapleta. Za one koji od kazališta lutaka traže samo živi animirani film, ili točnije upravo ono što se zove crtić, Green Ginger su puni pogodak. Možda je problem u prevelikim očekivanjima odrasle publike, s obzirom da Green Ginger inače tu predstavu igraju za sve uzraste, što onda povlači i određene ustupke u izvedbenom i konceptualnom smislu. Dramaturška dosjetka o spisateljici koja iz stražnjeg plana pozornice pokušava, ometana svakodnevnim banalnostima, ponovno sklopiti najpoznatiji roman Mary Shelley, zgodna je, ali i ne više od toga. Ipak, žiri ovogodišnjeg PIF-a u sastavu Boris Goldovski, Angelika Pauels i Helena Braut upravo je njoj dodijelio Grand Prix.

Iako ne baš prihvaćena od publike, barem u prvih nekoliko dana ovogodišnjeg PIF-a, prvenstvo po izboru dramskog materijala, dosljednoj provedbi i nepodilaženju publici preuzela je predstava starih znanaca festivalske publike i miljenika festivalskih žirija, Kazališta lutaka Konj iz Ljubljane. Ovoga puta svekoliki autor Silvan Omerzu i ansambl odlučili su se za priču E. T. A. Hoffmanna Pješčani čovjek i opravdali reputaciju ovog romantičara kao časne prethodnice poznatijih gothic-nasljednika. U njihovoj izvedbi horor priča o svemoćnom alkemičaru i mladiću na rubu ludila ispričana je vizualno plošno; višeplanskoj pozornici i pripadajućim različitim dimenzijama prizorišta i lutaka unatoč. Poetiku Kazališta Konj izdvaja svijest o plastičnosti lutkarstva, koju ne treba skrivati, iako to lutkari obično, bolje ili lošije, čine. Naprotiv, Omerzu kao glavna idejna snaga kazališta Konj potencira ne animaciju, zbog koje kod drugih lutkara pati predstava kao dramska cjelina, nego upravo izuzetno krutim lutkama ostavlja dovoljno prostora svim ostalim kazališnim segmentima. Umjesto fascinacije lutkarstvom kao sposobnošću imitacije živog svijeta, kazalište Konj ponudilo je kompletnu predstavu, do detalja osmišljen kazališni čin koji ne skriva činjenicu da je riječ o drvenim lutkama koje pokreću zbiljski lutkari, obučeni tako da izbjegnu gledateljski pogled.

U režiji majstora

Slovenska produkcija nastavila se predstavom Lutkarskog kazališta Ljubljana. Umjesto prepoznatljivosti kakvu njeguje Konj, ovo je kazalište tipična repertoarna institucija, koja pokušava različitim produkcijama privući što više publike, pa ne čudi da su projekt ponudili i proslavljenom slovenskom redatelju Vitu Tauferu. Kao jedno od rijetkih slovenskih redateljskih imena koje i domaća publika dobro poznaje, Taufer je bio glavni mamac za publiku, i mora se priznati da je i s lutkama uspio. Linhartov Taj veseli dan ili Matiček se ženi jedan je od klasičnih tekstova slovenske dramske baštine, koji nudi dovoljno obrata da se i ginjolima može dobro razigrati. Iako se ginjoli, čini se, sve manje koriste u lutkarskim predstavama, ova je predstava, čak i u za ginjole prevelikoj dvorani Teatra &TD, izazvala oduševljenje. Razlog uspjehu ne treba tražiti samo u vještini lutkara, nego prije svega u Tauferovom redateljskom osjećaju, jer je i Taj veseli dan... kompletna predstava, a ne samo pokazivanje animatorske vještine. Možda je tajna privlačnosti ginjola u njihovoj brzini i pokretljivosti, no čak i s njom ova predstava ne bi bila tako zanimljiva da nema specifični ritam, podložen izuzetnom zvučnom kulisom i izletom u konkretno, kao što je scena razbijanja ormara sjekirom. Ukratko, riječ je klasičnom tekstu pretočenom u dinamičnu i zanimljivu predstavu.

Neistaknuta, ali brojna domaća selekcija

Dramaturška praznina mučila je i predstavu Ljuštenje Kazališta Poopik iz Izraela, zemlje koja se također u povijesti PIF-a nerijetko proslavila. Koliko god bila izražena želja izraelskih lutkara za komunikacijom s publikom, njihova je predstava samo zbirka skečeva o, banalno ali najtočnije rečeno, životu, cikličnom ponavljanju istoga s različitim, poderivim lutkama i nepoderivom mediteranskom glazbenom podlogom. Začinjena tako atmosferičnom glazbom, predstava je pokupila aplauz, ali i kod nje ostaje isti problem nepovezanosti i necjelovitosti uz možda šarmantnu, neuvježbanost, koja joj je ipak donijela nagradu »Tibor Sekelj« za predstavu s najhumanijom porukom.

Vizualno je, zbog igre svjetla i sjene, točnije projiciranja sjena minijaturnih lutaka i scenografije na balon unutar kojeg je malobrojna publika i izvođač, možda najatraktivniji bio Postojani kositreni vojnik, predstava Meiningenskog kazališta lutaka koja varira Andersenovu bajku na vizualno krajnje atraktivan način, no zbog izvedbe na njemačkom ostaje nerazumljiva svima osim djeci gastarbajtera.

Poseban segment programa PIF-a, iako neistaknut, čine hrvatske produkcije koje brojnošću pokazuju da se domaće lutkarstvo ne da smetati nedostatkom sustavnog institucionalnog obrazovanja. Unatoč, dakle, ne baš povoljnim okolnostima, zbog kojih je i PIF zapravo jedino mjesto okupljanja starije ili odraslije publike na lutkarskim predstavama, u domaćoj se selekciji izdvojila Bajka o ribaru i ribici Kazališta Žar ptica, čija se lutkarska kvalifikacija svodi uglavnom na likovnost. Upravo zbog prepoznavanja tradicije PIF-a, i hrvatskog lutkarstva, organizatori su ponosno najavili i 19. svjetski kongres UNIMA-e (Union Internationale de la Marionnette), koji će se u lipnju sljedeće godine održati u Opatiji. Sam kongres bit će, za publiku, ipak samo najava sljedećeg PIF-a, pravog početka zagrebačke kazališne sezone, a nerijetko i jednog od njezinih najzanimljivijih segmenata.

Igor Ružić