Neosviještena ispraznost

Neosviještena ispraznost

Rita Ferro, Žene ne plaču, prev. Tanja Tarbuk, Znanje, Zagreb, 2003.

Iako nas naslov knjige navodi da očekujemo štivo emancipirane svijesti, roman Žene ne plaču Rite Ferro ne nudi novi model sabrane i snažne žene, nego zapravo umjesto gradnje snage zastupa njegovanje slabosti. U njemu žene plaču obilno, i doslovno i metaforički, s naivnim opravdanjem da bi se plačem, tj. hipertrofiranom osjećajnošću, mogao humanizirati svijet, a u to se ime apelira i na muškarce da počnu plakati (to im je plusiću ženskim očima!).

Protagonistica i pripovjedačica Ana rastavljena je žena i majka. Uzgred je spomenuto da je i zaposlena, no po svojim je preokupacijama i razmišljanjima, vezanim uz tradicionalno ženske prostore spavaće sobe i kuhinje, više nalik na ograničenu kućanicu. Dok je u prvom, dužem, dijelu romana seksualno hiperaktivna, u drugom je deprimirana apstinencijom. Takva posvemašnja usredotočenost na muško-ženske odnose rezultira tek sakaćenjem njezine osobnosti, a ne donosi nikakva nova, drukčija, dublja promišljanja o toj temi.

Privid neovisnosti

Ana se vrti u starom krugu stereotipa, sa strogom podjelom na muški i ženski tabor, gotovo podrazumijevajući da spol određuje i mentalitet osobe. Jedini su argument njezine emancipiranosti veće seksualne slobode. No, i one su u njezinu slučaju tek privid neovisnosti. Ana se zapravo vrlo grčevito, ovisnički, drži muškaraca s kojima je u vezi, podnoseći čak i zlostavljanja. Pritom dolazi na neobičnu ideju da se za batine osvećuje tako da ponovno, dobrovoljno, liježe s nasilnikom, »imuna na njegove poljupce«. Autorica se tu očito željela poigrati paradoksima, no taj neuspjeli paradoks (paradoks je po definiciji prividna, a ne autentična besmislica) zapravo može poslužiti kao idealan argument za učvršćivanje predrasude da su žene gluplji spol.

Nesvjesno je karikaturalna i svojevrsna oda u prozi seksu, uklopljena u roman vjerojatno kao dokaz Anine liberalnosti, emancipiranosti i naprednosti. U njoj se bez trunčice prave, zarazne senzualnosti, a u maniri sentimentalnih ljubića, veliča i idealizira seks velikim, patetičnim, apstraktnim riječima i izrazima, koji bi htjeli biti uzvišeni, ali ispadaju smiješni. Tek je riječ ljubav iz staromodnih ljubića postala out i zamijenjena je in riječju seks. I u ovom romanu žene još (potajno) smatraju vrhuncem sreće — bračnu ponudu. Protagonistica je nesretna što ne može postići istinsku bliskost i razumijevanje sa suprotnim spolom, ali zapravo nije raščistila račune ni sa samom sobom.

No, glavni problem, odnosno slabost, romana nije, naravno, neosviještena protagonistica i pripovjedačica, nego neosviještena autorica. Odmak od glavnog lika nije impliciran, nema signala kojima bi se prokazala i osvijestila Anina ispraznost. Čitatelju koji neće/ne može u čitanje unijeti unaprijed izgrađenu kritičku distancu, pogodna je kao model identifikacije. Naime, Ana se predstavlja kao tipična predstavnica ženskog roda, ima ambiciju govoriti u ime svih žena, puna je razumijevanja za ženske probleme i rezignacije nad ženskom sudbinom. Njezina gorčina tek na rijetkim mjestima prelazi u ironiziranje, a većinom se manifestira kao žaljenje sebe, optuživanje drugih i trpljenje. Na aktivan odnos prema vlastitom životu i ne pomišlja se.

Akutan nedostatak duhovitosti

Iako je riječ o romanu koji književnost poima prvenstveno kao medij komunikacije određenog tipa svjetonazora te nas navodi na kritiku mentaliteta prezentirana sadržajem umjesto na kritiku stila i forme, potrebno je i o tome nešto reći. Kao što postoji golem raskorak između bijedne banalnosti Aninih veza i prekomjerne važnosti koja im se pridaje, tako je i s Aninim izrazom. Izmjenjuje se prepričavanje svakodnevice kratkim i jasnim rečenicama, konciznim stilom, s esejističkim, pseudointelektualnim eskapadama, pompoznih, dugačkih rečenica koje se zapleću same u sebe (pretpostavljamo da to nisu slabosti prijevoda!).

Čitatelj je suočen s labirintom ograničene svijesti pune jalova naklapanja, trivijalnosti, klišeja i nepodnošljivo glupih mudrosti i životnih savjeta. U usporedbi sa ženskim razgovorima u ovoj knjizi, razgovori junakinja TV-serije Seks i grad (koji su im očiti uzori i prototipovi) djeluju ultrapametno. Ovdje se, naime, osjeća zaista akutan nedostatak duhovitosti, oštroumnosti i iskrenosti (prema samome sebi, prije svega). R. Ferro htjela bi prikazati svoju Anu kao emancipiranu ženu, ali ona to nije, htjela bi filozofirati o ljubavi i seksu i igrati se paradoksima, ali u tome ne uspijeva.

Prizvuk emancipacije koji imaju riječi žene ne plaču samo je lažni mamac. Izvorno je značenje riječi emancipacija oslobođenje, sloboda izbora i sloboda od predrasuda, a u ovom romanu imamo posla baš s najgorom vrstom sputanosti — sputanosti misli i svijesti. Riječ je o svijesti koja se sama odriče izbora i koja nekritički prihvaća sve što joj se servira: pomodne modele ponašanja, tuđe odluke i tuđe savjete. Uza sve to sama sebe smatra modernom i emancipiranom zbog prakticiranja seksualnih sloboda (shvaćenih kao više ili manje izražene sklonosti prema promiskuitetu).

Činjenica da je ova knjiga u Portugalu postigla spektakularan uspjeh i 25 izdanja odličan je pokazatelj kakvo je stanje emancipacije žena danas. Za plakati.

Svjetlana Sumpor