Neki drugi svijet

Neki drugi svijet

Politika protežiranja autora koje je Mostra, uvjetno rečeno, otkrila, pomogla je Kitanu — ali i omogućila debitantu Andreju Zvjagincevu da se ovjenča Zlatnim lavom, na svu sreću zasluženo

Uvijek je ugodno otići na filmski festival. Čak i kad je za to potrebno izvesti privremenu lobotomiju ne bi li se srušio rekord spavanja na nekakvoj ledini usred Istre i na seoskom trgu gledati filmove koji su se u distribuciji trebali naći već prije šest mjeseci. Jer živimo u Hrvatskoj: distribucija nam je takva da najčešće ne možemo u kinima očekivati čak ni naslove koji su se nametnuli kao relevantni autorski radovi našega vremena, ukoliko iza njih ne stoji neki veliki holivudski studio. U tome je čar odlaska na festivale: u življenju sa spoznajom da barem negdje postoje ljudi kojima je do filma stalo koliko i vama.

Vjerojatno ne postoji ugodniji termin (sam kraj ljeta) i simpatičnija lokacija (venecijanski Lido, usprkos tome što je ispresijecan iredentističkim nazivima ulica) za održavanje filmskoga festivala od onoga koji ima Mostra. Ne samo da je ondje od jutra do mraka moguće gledati listom zanimljiva djela koja teško da će se više prikazati igdje u blizini, nego je razmjerno lako i porazgovarati s njihovim autorima — barem na press-konferencijama, ma koliko one u posljednje vrijeme bile prenapučene akreditiranim amaterima kojima je jedini cilj doći do autograma. Tako, recimo, pogledate omnibus Jima Jarmuscha Coffee and Cigarettes (Kava i cigarete) — instant-kultni film za svakoga tko je volio Na udaru zakona i Dim u lice — a sljedeće vam jutro Jarmusch još objasni da je dugogodišnji poklonik lika i djela Nikole Tesle te da kod kuće ima punu policu knjiga o njemu (iako, kad se već upitate ne znači li to da bi Tesla mogao biti uvršten u neki novi Jarmuschov film, poput Williama Blakea u Mrtvom čovjeku, redatelj će vam reći da nikad ne govori o svojim budućim radovima, da ih ne urekne). Ili, općenitije, imate priliku vidjeti po jedan veliki američki hit svake večeri te sutradan uživo procijeniti njegove glumce i redatelje (koliko su elokventni, jesu li baš gnomi ili barem malo viši), a odmah zatim razgovarati s filmašima koji se, uvjetno rečeno, nalaze s naše strane komercijalne žice: s autorima iz doista marginalnih filmskih zemalja, koji su se na ovaj ili onaj način uspjeli dokopati najstarijega, možda i najuglednijega filmskog festivala na svijetu, i to još u njegovoj jubilarnoj godini.

Ponoćna zvona

Je li sve, ipak, tako idilično?

Pa i nije, a razlozi tome dobro su poznati, jer traju već dosta dugo. Prije svega, sav je film u krizi: Hollywood više ne zna što bi sa sobom te se davi u remakeovima i nastavcima (taj je fenomen uzeo toliko maha da je Buena Vista već objavila kako nema smisla ići dalje na taj način te se ubuduće kani usredotočiti na originalne naslove), dok filmska proizvodnja koja se opire tom trgovačkom mentalitetu pati od nedostatka krovne estetike. Odnosno: teoretska aparatura sazdana u drugoj polovici 20. stoljeća prečesto se rabi kao alibi za podastiranje kojekakvih splačina na pladnju umjetnosti. Ne bih očekivao da se izravno oponašanje postupaka istaknutih modernista ili novovalovaca i danas vrednuje kao postupak vrijedan iznimne hvale, ali upravo je to bio slučaj s mnogim razglašenijim naslovima — što, paradoksalno, još i nije bilo najgore.

Drugo, vjerojatno najpogubniji trend u suvremenim produkcijskim okolnostima (gdje su, kako sam već pisao, produkcijska sredstva doista globalno dostupna) jest pripovijedanje lokalnih priča s isključivom svrhom dopadanja ukusu i nazorima financijaša. Riječ je o globalnoj ekstenziji fenomena Kusturica — o namjernom prikazivanju ljudskih sudbina iz zemalja s margine zapadnoga civilizacijskog kruga kao bizarnih, čudnovatih i drukčijih, uvijek uz dašak poetskog ili magičnog realizma, ne bi li razmažena art-publika dobila politički korektno djelo koje ničim neće poljuljati njezina unaprijed donesena stajališta. Ta publika je, dakako, uvijek strana: ovakvi filmovi ne rade se za domaću publiku, koja bi i predobro znala do koje joj se mjere podastire lažna slika zbilje. Oni su izravna posljedica danas prevladavajućega festivalskog ukusa — a venecijanske nagrade Libanonki Randi Chanal Sabbag, redateljici apsolutno neuvjerljive priče o prekograničnoj ljubavi Le cerf-volant (Zmaj), u službenoj konkurenciji, te armenskom filmu Vodka Lemon u drugom natjecateljskom programu, zvanom Controcorrente (Uzvodno), samo su znak da je taj kancerozni trend danas u punom zamahu.

Treće ponoćno zvono vjerojatno neće tako brzo utihnuti: nakon što se neki redatelj uspije etablirati kao relevantno umjetničko ime, nema te razine gluposti ispod koje bi mu filmovi mogli pasti, a da mu automatsko sudjelovanje u konkurenciji za nagrade dođe pod upitnik. Tako smo i ovdje bili prisiljeni posvjedočiti novim radovima antitalenata poput Manoela de Oliveire, Margarethe von Trotta i Brune Dumonta — ili u konkurenciji zateći Zatoichi Takeshija Kitana, potpuno dosljedan pulp-uradak nimalo sličan nijednom drugom konkurentu, koji je daleko više zajedničkog imao s marginalnim populističkim naslovom Once Upon a Time in Mexico Roberta Rodrigueza (ako se ostavi po strani to što je Kitano majstor zanata, a Rodriguez će čini se zauvijek ostati šegrt).

I Kitano je, naravno, dobio nagradu, čime je bilo kakva estetska dosljednost kriterija izvela seppuku: radilo se ponajprije o glasnom zahtjevu publike, ushićene zbog čiste zabave kojom ju je Kitano obdario usred onolikih teških tema. Iz suprotnog razloga, 21 gram, novi film redatelja Pasje ljubavi, dobio je tek nagradu za najboljeg glumca (Sean Penn), premda je po ukupnosti dramskoga, pripovjedačkog, glumačkog i inovativnog dosega bio u apsolutnom vrhu Mostre: čudno je bilo čuti kolege kritičare iz cijeloga svijeta što na jednom ovakvom festivalu prigovaraju da je film odveć mračan — što baš i ne stoji, usput. Politika protežiranja autora koje je Mostra, uvjetno rečeno, otkrila, pomogla je Kitanu — ali i omogućila debitantu Andreju Zvjagincevu da se ovjenča Zlatnim lavom, na svu sreću zasluženo. Po strani od toga što će ga Venecija nakon ovoga zauvijek moći svojatati, film toga Rusa zaprepašćujuće je lišen kalkulantstva kakvo sam spominjao: veoma svjestan filmske tradicije svoje zemlje, a istodobno univerzalan i po implikacijama i po visokoj razini svojeg zanatskog i umjetničkog dosega, Vozvraščenje (Povratak) velik je film, o kojem ću, nadam se, imati prilike još govoriti.

Ozbiljni natjecatelji

Prilika bi se mogla ukazati dobije li film distribuciju koja neće biti ograničena na istarsku zabit, ali ne bih se odviše uzdao u to. Jedna od dvojbenih povlastica koje Venecija pruža svakomu tko ju je odgledao jest mogućnost uvida u ono što će nam zacijelo pohoditi kina — neizbježno, poput Rodrigueza ili Bentona, vjerojatno, poput Jarmuscha, ili na svu sreću, poput Inarrituova filma 21 gram. Venecija i inače privlači publiku komercijalnim hitovima ne bi li joj zatim uvaljivala tezu da postoji samo zbog umjetničkog filma. To je još jedan politički kompromis koji pripada u cijelu tu mletačku baladu, a kad je već tako, dužan sam i kazati ponešto o preostalim viđenim naslovima koji vjerojatno ulaze u planove hrvatskih distributera.

Recimo, izašao sam s projekcije novoga filma Ridleyja Scotta Matchstick Men (Šibicari) — jer mi je bio antipatičan (premda kažu da poslije postaje sladak, što baš i nije preporuka), jer bih inače propustio projekciju restaurirana SF/horora Terrore nello spazio Marija Bave (koji je donekle nadahnuo Scottova Aliena), a i jer ću ga ionako vidjeti za koji mjesec u kinima. S druge strane, bilo mi je sasvim drago vidjeti Intolerable Cruelty (Nepodnošljiva okrutnost), novi film braće Coen, zato što s jedne strane posve sliči Adamovu rebru i sličnim komedijama iz zlatnog doba Hollywooda (kojima je ravan čak i na razini zapleta, gegova i verbalnih prepucavanja), a i zato što smo vidjeli tzv. nedovršenu verziju — film je svakako izgledao dovršeno, ali je u nekim momentima bio donekle zbrzan, pa je zbog toga u međuvremenu dosnimljeno nekoliko novih kadrova, kako je pojasnio George Clooney. (Na tim čuvenim press-konferencijama otkrilo se i da se Clooney nije nimalo umislio otkako je postao zvijezda — dapače, on čak uporno tvrdi da uopće nije zvijezda, jer mu većina filmova koje snima propada na blagajnama. Što je, nažalost, točno: ali Clooney ima onu neopipljivu auru velike zvijezde zbog koje se, nadam se, ni ubuduće neće odricati intrigantnih projekata.)

Novi film Bernarda Bertoluccija, pak, najvjerojatnije ćemo vidjeti u kinima, ali s njim je problem obrnut: vjerojatno će sadržavati manje kadrova od ovdje prikazane verzije. The Dreamers (Sanjari) donekle je sporna ekranizacija romana Gilberta Adaira o pariškim previranjima 1968, od studentskoga bunta zbog zatvaranja Kinoteke (e, to su bili dani), do rasplamsavanja cijele ulične revolucije. Sve se to promatra kroz prizmu troje vrlo mladih protagonista koji prolaze pomalo perverzno razdoblje spolnog osvještavanja. Ovako, na papiru, film se doima kao kombinacija dodvoravanja filmofilskoj, nostalgičarskoj publici i redateljeve pigmalionske sklonosti putenim početnicama (u ovom slučaju to je Eva Green, čija će karijera, nadam se, biti sličnija onoj Liv Tyler nego onoj Marije Schneider) — kao svojevrstan Novi tango u Parizu, iako ste mislili da je posljednji otplesan još prije trideset godina. Začudo, konačni film ispao je posve pošteno djelo s prepoznatljivim likovima i situacijama, lišeno sindroma staroga jarca koji se naslađuje mladim tijelima pod tanušnom izlikom. Bertolucci je ovdje stvorio svoj najjači rad u proteklih nekoliko desetljeća (barem što se u nas viđenih naslova tiče), ali sva je prilika da će u svakom budućem prikazivanju film biti temeljito preuređen cenzorskim škarama.

Ovog se ne mora bojati Lost in Translation (Izgubljeno u prijevodu), vrlo razvikani drugi dugometražni film Sofije Coppole, iako mu je u središtu odnos Billa Murraya i tridesetak godina mlađe (i u doba snimanja još maloljetne) Scarlett Johanssen. Naime, cijeli film naglašava njihove sličnosti i pretvara se da ne uočava očite različitosti — oboje su stranci izgubljeni u Tokiju, gradu od dvadeset milijuna ljudi u kojem ulice nemaju imena, te su prisiljeni osloniti se jedno na drugo. Pomalo predvidljivo, iz toga se rađa svojevrsna platonska ljubav: ali snažniji od nje u filmu je dojam posvemašnje osamljenosti unutar nepojmljivo velike gomile i jedva premostiva kulturnog jaza, tim istaknutijeg što se film zbiva gotovo isključivo u onom Japanu koji najusrdnije oponaša Zapad. Inteligentan, tu i tamo urnebesno smiješan, ali neumoljivo elegičan, film bi mogao steći status Kratkog susreta za postmoderno doba.

Ali, kao što sam već natuknuo, postmoderna je na Mostri stilski bila prisutna tek u bljeskovima — singapurska drama 15, poludokumentaran prikaz maloljetnih delikvenata opsjednutih samoubojstvom, bila je rijedak iskorak u estetiku koja se zaista doima suvremenom u moru oponašatelja starih stilova. Zapravo, najpostmodernija činjenica vezana uz ovogodišnji festival bila je vezana uz Oscare — budući da je utrka za najpoželjniju filmsku nagradu sad pomaknuta mjesec dana unaprijed, Venecija je (uz Toronto) postala neslužbeni početak utrke za nominacije. Naslovi koje sam ovdje ukratko spomenuo imaju najviše izgleda u njoj: manji dobri filmovi — Twist, tajvanski Bu-san, inteligentna drama Johna Saylesa Casa de los Babys — ostat će, kao i obično, na marginama. U svijetu vođenu načelima marketinga i medijske pompe, to je posve neizbježno: ali drago mi je što sam, barem donekle, na deset dana mogao proškiljiti u neki drugi svijet.

Vladimir C. Sever