Mlada brigadirka kolo vodila

Gospođa koja je nedavno dobila čin brigadira mislila je da će odsad za sebe moći reći da je brigadirka. No oni koji su mislili za nju rekoše: »Ni govora! Brigadirica.«

Naši poslodavci (mahom deklarirani kao smjerni katolici) jednodušni su u tome da zanemaruju čak i opća mjesta iz Biblije, toga rijetko čitanoga štiva. Recimo, ono o radniku i plaći: »Ubija bližnjega... i prolijeva krv tko radniku (primijetite: ne djelatniku!) uskraćuje plaću.« (Sir 34, 22) Koliko prikraćenih! A ako je na radnom mjestu žena, zakidanje postaje sport — tko će je više izrabiti.

Nejednakost među spolovima notorna je činjenica i u tzv. razvijenom svijetu. Za isti posao muškarac i žena često ne primaju istu plaću. Za mnoga zanimanja koja tradicionalno obavljaju muškarci, a sada u njih sve više uskaču i žene, tek se traže odgovarajući nazivi ženskoga roda. Mocijska tvorba često se kolebala dok se nije ustalila današnja riječ. Tako danas npr. riječ telefonistica izgovaramo kao samu po sebi razumljivu. Ili sutkinja. A obje su imale konkurentica s kojima se valjalo nositi. Na početku 20. st. borila se za mjesto pod suncem i telefonilja, telefoniska, čak i jezično neekonomična gospođica od telefona.

Siva eminencija

Pedesetih godina 20. stoljeća gazdarica u sudnici kolebala se između sudice i sudinje, dok i jednu i drugu nije pomela sutkinja. Uz bok krojaču ravnopravno stoji krojačica, uz kuhara kuharica, uz konobara konobarica, uz učitelja učiteljica itd. Ima i takvih mocijskih parnjaka u kojih su nazivi, doduše, tvorbeno »ravnopravni«, ali im ostale konotacije baš i nisu. Kad kažemo tajnik, odmah nam pred oči izlazi lik ozbiljnoga, prevažnoga, gotovo nezamjenjivoga, nadasve odgovornoga i poslom zatrpanoga službenika, ta »desna ruka«, »siva eminencija« nekoga političara ili administrativnoga tijela. Tajnica — mocijski parnjak — daleko je od važnosti i ugleda svoga kolege. To je i požrtvovna tipkačica, dostavljačica, telefonistica, čuvarica nedodirljivoga i neuhvatljivoga šefa, živi notes, telefonski imenik, a iznad svega pipničarka i kuharica hektolitara kave.

No kojiput se zgodi da se i neka žena (ako ni zbog čega drugog, a ono da se zamahne i spolnim ključem ravnopravnosti) nađe na visokom položaju u državnoj administraciji. Trenutačno se (2003) u jednoj maloj, izrazito patrijarhalnoj zemlji kakva je Hrvatska na čelu tako »muške« stvari kakva je vojska nalazi jedna žena (ime ne traži fusnotu »za daleko neko pokoljenje«). A onda se u toj istoj vojsci jedna druga žena vinula do donedavno nezamislivo visokog čina — brigadira. Brigadir je u nekim vojskama, pa tako i u našoj, časnički čin kopnene vojske i zrakoplovstva, viši od bojnika i pukovnika, a niži od generala. On zapovijeda brigadom, a to je — u vojnom nazivlju — jedinica sastavljena od nekoliko bojni, bataljuna ili diviziona. No osim vojnoga značenja, ta riječ ima i drugo: općenito organiziranu cjelinu, skup radnika okupljenih oko izvršenja nekoga zadatka, npr. radna brigada, vatrogasna brigada (idemo na brigadu — pomagati susjedu i sl.).

Jedno stado

Sama riječ brigada (fr. brigade, njem. Brigade, tal. brigata) znači skup ljudi, društvo, što se izvodi (u miroljubivijoj varijanti) iz tal. brigare — zbijati redove, družiti se, no kako je u svakom druženju i klica svađe i razdora, tako i brigare može prerasti u ratovati (keltski briga = snaga, boj). Dok se još ratovalo za zemlju i stoku, brigatu (mlet. brigadu) činile su (i) ovce i koze više gospodara zbijene u jedno stado. Zanimljivo je da P. Skok u Etimologijskom rječniku riječ brigadir objašnjava participom prezenta brigante (onaj koji ratuje), dok danas taj bojovnik figurira kao drumski razbojnik i gusar.

Članovi i članice brigade mogu se i svojim imenom (brigadisti, brigadistice) lijepo razlikovati od vojnih zapovjednika. Tu tvorbenih problema nema. No u vojsci uvijek mora biti drukčije. Gospođa koja je nedavno dobila čin brigadira (primijetite: muški rod upotrebljava se još uvijek u apstraktnoj komunikaciji, npr. izbor za dekana, rektora, studenta godine, vozača godine, premda sve te položaje može obnašati, naravno, i žena) mislila je da će odsad za sebe moći reći da je brigadirka. No oni koji su mislili za nju rekoše: »Ni govora! Brigadirica.« Znam odakle vjetar puše. Boje se (nije prvi put) nastavka -ka. Kao da nije hrvatski. Jer su oni, eto, nešto načuli, ali se nikad ne potrudiše saznati do kraja.

Stjepan Babić u svojoj Tvorbi riječi kaže: »U tvorbi mocijskih imenica djeluje više razloga, no nije nevažna ni dužina izvedenica, tj. ekonomičnost u jeziku. Tako npr. jednosložne osnove dobivaju samo nastavak -ica (car : carica), ali četverosložne i višesložne samo nastavak -ka, jer je on za jedan slog kraći od -ica. Trosložne se osnove kolebaju između -ica i -ka, no ipak s prevlasti -ka.« Uz to valja znati i kojem naglasnom tipu osnova pripada (u ovom slučaju brigadir, brigadíra), a i kako završava (ovdje na -ir). Sve trosložne, a i neke dvosložne, osnove ovoga tipa navlače na se u mocijskoj tvorbi sufiks -ka: Ilir, Ilirka; kurir, kurirka; portir, portirka; pionir, pionirka (to nisu samo Titova draga dječica nego puno prije Tita krčitelji putova na nekom području, u pravom i u prenesenom smislu, npr. u vojsci, atomskoj fizici itd.), pa tako i brigadir, brigadirka. Jednostavno, zar ne? I lako provjerljivo.

Gospođi brigadirki čestitam i na visokom činu i na dobru jezičnom osjećaju, a onima koji svoje neznanje nameću kao pravilo, ne slušajući nikada argumente struke, namjenjujem parafrazu stiha uvijek aktualnoga A. G. Matoša: »U vijeku kada ’misli’ svaka šuša... teško uhu kada je bez sluha, a i sluhu kada nema uha.«